Otvoreno pismo novinara Zlatka Galla cehovskim kolegama
Kako sam postao rock and roll vidilac

16.02.2003.

Ima li uopæe redakcije koja nema ili nije imala spremne nekrologe, kratke «vijesti», radnje bilješke ili èak poduže in memoriam pripravne za oèekivanu smrt kakve javne liènosti. Zamislimo, a ni to nije teško, da greškom jedna od takvih radnih bilježaka bude objavljena dok je još «pokojnik» živ. Skandal? Možda. No, tko bi za njega bio kriv? Novinar koji je pripremio tekst ili urednici koji su ga plasirali kao èinjenicu?
Pitanja, pitanja, pitanja...?
Zašto sam složio radnu verziju, kratkog komentiranog izvještaja s Gibonnijevog koncerta?  
Zato jer se to - nemojmo biti licemjerni - tako radi. Želi li se i u Slobodnoj i u svom drugim dnevnim novinama biti siguran da æe kasni veèernji dogaðaj uæi u izdanje, glavnina teksta ili vjerojatni tekst se unaprijed pripremi a potom, da bi se uštedjelo vrijeme, samo prema potrebi doda još koji detalj. Tako rade oni koji znaju što im se, kada i kako dogaða u «sektoru». Tako rade redakcije kulture i sportske redakcije, ali i mnogi drugi...
Predložak teksta Gibonnijevog koncerta je napisan u dogovoru s urednikom deska u utorak naveèer, dakle dan prije koncerta, kao materijal koji æe se sutra uveèer naæi na stolu noænog urednika kao predložak za korekcije telefonom nakon završetka koncerta. Dakako, urednik deska je znao da je rijeè o osnovnoj verziji teksta za sutrašnji koncert no, oèito je o tome nije bio obaviješten noæni urednik.
Ukratko, radni materijal kojega je trebalo sutradan poslije koncerta a prije zakljuèenja broja dopuniti s par podataka (kao što je to i napravljeno u onome pravome izvještaju objavljenome dan nakon koncerta) ili pak uz minimalne korekcije posve  promijeniti, objavljen je - èak i «ažuriran" datumom i fotografijom iz arhive te pretvoren u  moj «osvrt» na neodržani koncert.
Bez mojega znanja ali i krivnje.
Po prirodni nisam paranoièan i ne vjerujem mnogo u teorije zavjere. Ne kažem da sam u pravu ali doista želim vjerovati da se dogodio bizaran a na trenutke gotovo nevjerojatan splet nepovoljnih okolnosti.
Sutradan kada se u redakciji Slobodne Dalmacije vidjelo da je šteta poèinjena prevladalo je èini mi se  mišljenje : «što je, tu je», valja zašutjeti, spasiti obraz firmi, zaštititi uredništvo a Zlatka Galla smatrati - kolateralnom štetom.
O tekstu svojega «koncertnog osvrta» u Slobodnoj saznao sam na aerodromu na putu u Zagreb na koncert. Sat dva kasnije, zaredali su oèekivano prvi pozivi:  radija, novine i pa i televizija. Bilo ih je barem tridesetak tijekom srijede. Jer, jedini tko je bio dostupan novinarima, jedini kojega su vidjeli u Domu sportova na koncertu, bio sam ja. U redakciji je, rekoh, bio muk. Smišljao se odgovor. Staloženo i razborito. Mene, dakako, nitko nije obavijestio da je proglašen silenzio stampa. A i što bi... Ja sam ionako «samostalna postrojba» a ne dio urednièke kompozicije. Jesam li u svojim razgovorima, za radija i novine koji su uporno tražile «objašnjenje», uvjeren da svatko tko je kusao novinarski kruh mora vidjeti da sam u toj cijeloj prièi s "osvrtom na neviðeno" posve èist, bio odveæ otvoren, ali i nervozan, zapetljan i ljut što sam uopæe doveden u takvu apsurdnu situaciju? Posve je sigurno da - jesam.    Jesam li pri tome i uvrijedio nekoga od kolega iz redakcije? Iskreno, ne sjeæam se. No, sigurno je jedno: moji «navodi» objavljeni u novinama nisu baš  «transkripti».  Ipak je rijeè o izvacima, dijelom i slobodnoj interpretaciji i rijeèima izvan izvornog konteksta. Ako i jesam koga uvrijedio, iskreno se isprièavam.
No hoæe li se itko iz redakcije Slobodne Dalmacije ikada isprièati meni?
Kao, ruku na srce, jedinoj neposrednoj i identificiranoj žrtvi skandala i golemog gafa Slobodne Dalmacije.
Postoji li moja krivnja? Možda, ali nipošto ne za objavljivanje nedovršenog teksta nepotpunog izvještaja koji nije ni bio  namijenjen objavljivanju. Je li to kritika na koncert napisana na «neviðeno» i «neèuveno»? Nipošto! Jer moja kritika, svakome tko èita Slobodnu to je jasno, uvijek stiže sutradan poslije koncerta i baš uvijek je - kao i ova s Gibonnijevog koncerta - napisana posve precizno, s potpunom set listom i detaljnim komentarom muzikološkog ogleda na barem 90 redaka.
Moja krivnja je izgleda samo u tome što sam pokušao pojasniti (zacijelo veoma nezgrapno) kako je do  objavljivanja teksta uopæe došlo. Ili, drugim rijeèima kazano, što sam - dok je u Slobodnoj na snazi bio zavjet šutnje - odbio biti tiha i ponizna «kolateralna šteta» u operaciji spašavanja "ugleda" Slobodne Dalmacije. Još manje pak «nièija zemlja» na kojoj æe ratovati kandidati za glavnourednièka mjesta, lobistièke grupe te juèerašnje i sutrašnje «poražene snage».
Moje su ruke a i savjest posve èiste.
Ne umišljam si, naravno,  da æe ovo pismo, bude li objavljeno, išta promijeniti. Šteta je uostalom napravljena i to na svim razinama a ionako, kazao bi to naslovom svojega albuma Keith Richards, "Talk is cheap".

Zlatko Gall

Povratak