 
|
Arhiva priopćenjaOBJEKTIVNOST zamijenilo poštenje17.10.2005.
D Tu je obrazovnu prazninu ovih dana uspješno popunio Stjepan Maloviæ, novinar s dugogodišnjim iskustvom i predavaè na studiju novinarstva Fakulteta politièkih znanosti u Zagrebu. Napisao je, naime, sveuèilišni udžbenik »Osnove novinarstva«, u èemu mu je svojim prilozima pripomogla i Gordana Viloviæ, a izdavaè je Golden marketing - Tehnièka knjiga. U njemu je Maloviæ sažeo sve relevantne spoznaje, ali i dvojbe, najpoznatijih svjetskih teoretièara novinarstva. Bio bi to, meðutim, jedan od rutinskih udžbenika bez posebnih odjeka da autor nije uèinio i korak više. Svoje je postavke, naime, prenio na bezbroj primjera s hrvatske medijske pozornice. Tako èitatelj, a to nužno ne mora biti student novinarstva ili profesionalni novinar, na tekstovima koji su objavljeni u posljednjih nekoliko godina preispituje funkcioniranje toga zanata u praksi. Za takav je uèinkovit i provokativan pristup trebalo puno autorskog truda, no rezultat je praktièni udžbenik koji bi na svome radnom stolu trebao imati svatko tko bi želio raditi u medijima, ili se barem oprobati u nekom od novinskih oblika. Maloviæ ne ostavlja dvojbu da novinarstvo u suvremenom društvu, hrvatskome takoðer, nije više »sedma sila«, kako mu je tepano u gotovo cijelom 20. stoljeæu. Ubrzani razvoj medija, toènije reèeno eksplozija, pogotovo u uvjetima kompjutorizacije i digitalizacije, doveo je do toga da novinarstvo postane »èetvrta sila«. One prve tri simboliziraju trodiobu svake demokratske vlasti: parlamentarnu, izvršnu i sudsku. Baš u tome leži i golema odgovornost novinara, koja se nerijetko koristi i na naèine koji medijima baš i ne služe na èast, od nedopustivog promoviranja politièkih interesa pa sve do uèestalijeg medijskog »reketarenja«. Kad se veæ spominje novinarski zanat, Maloviæ postavlja i pitanje nije li primjerenije to zvati strukom, buduæi da novinari danas sve èešæe trebaju biti i visokoobrazovani specijalisti za pojedina podruèja, po moguænosti i enciklopedijski obrazovani. No, tretiranje novinarstva iskljuèivo kao struke, upozorava autor, dovelo bi do potrebe njihova licenciranja, poput pravnika i lijeènika. Nezgoda je u tome što bi takve licence izdavala neka državna tijela, pa bi vlast kontrolirala neèiju podobnost da se bavi tim osjetljivim poslom. Posljedica bi, dakle, bila pojaèana cenzura i, kao njena posljedica, autocenzura, pa se nigdje u demokratskim zemljama, osim Italije, ne pribjegava takvom dvojbenom rješenju. Izlaz je, kaže, u »samoregulaciji struke«, jer novinarska profesija sama mora postaviti visoke standarde i brinuti da ih se novinari pridržavaju. Maloviæ naširoko razmatra i poznato naèelo da novinarstvo ponajprije mora biti objektivno. No, u novije se vrijeme pojmom objektivnosti jako manipulira, pa etiketu »neobjektivnosti« dobiva onaj koji ne sluša vlast ili pojedine interesne grupe. Kako je istodobno svima jasno da novinar, kao i bilo koja osoba, zbog svojih svjetonazora nikada ne može biti apsolutno objektivan, danas se sve više govori o poštenju kao temeljnoj profesionalnoj vrlini. Rijeè je o tome da novinar piše i govori istinu, da daje svakoj od potencijalno sukobljenih strana pravo na iskaz, te da ne manipulira èinjenicama koje, pak, mora provjeravati iz više izvora. U svemu tome kljuèan je pojam istine, iako ona nije jednoznaèna i ponekad ju je teško odrediti, jer se uvijek isprepliæe više verzija nekog dogaðaja, kao i razlièita motivacija njenih sudionika. Novinaru preostaje samo da u tome bude krajnje oprezan, te da izbjegava brzopletost i senzacionalizam. Problem je da baš na potonjem, zbog naklade ili gledanosti, èesto inzistiraju izdavaèi. Na istinu se naslanjaju i naèela vjerodostojnosti, uravnoteženosti i nepristranosti. Dogaða se, naime, da se u prikazivanju nekih dogaðaja ne iskrivljuju èinjenice, ali se oni svjesno umanjuju, uvelièavaju ili tumaèe u drukèijem kontekstu. Time se gubi novinarska istinoljubivost, pa autor drži da je i to jedna od ozbiljnijih bolesti hrvatskih medija. Željko KRUŠELJ
|
AKTUALNO
 |
|||||
