hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva priopćenja

50 zanimljivosti uz 50 godina Televizije

14.05.2006.

 

Alternativna povijest Hrvatske televizije viðena oèima književnika Željka Ivanjeka

U svojim je poèecima Televizija bila božica. Prijemnik je bio preskup i nedostižan socijalistièkim graðanima Titove zemlje sreæe.
1.   Gledala se u grupama, jednako kao prijenos slijetanja na Mjesec 1969. i mondovizijski prijenos Beatlesa koji su odsvirali “All You Need Is Love” (Sve što trebaš je ljubav). Bila je crno-bijela. Anton Marti (desno) bio je èarobnjak s drugog svijeta, èovjek koji je praktièno radio sve žanrove, a posebno one (TV Magazin) koji su donosili dašak zapada.

2. Pokojni organizator Ivo Orešiæ, deèko s Trešnjevke, s Pongraèeva, prièao je da se tada nerijetko pilo po galon viskija dnevno. Ljepotice su salijetale Martija i druga TV “èudovišta”.

3. Otada i ona anegdota o reportažnim kolima koja su se vraæala s nekog snimanja u Dubrovniku, pa stala kod ugledne krème na putu. Deèki su izvukli kameru i obeæali gazdi da æe biti u Dnevniku. To su mu i pokazali, kad su se besplatno najeli i napili.  Samo što nitko u mjestu nije vidio gazdu na ekranu svoga TV-a. Rijeè je bila o magnetoskopu i miks-pultu, valjda.

4. Kad je Mato Lovrak 1967. došao vidjeti svoju “Družbu Pere Kvržice” u Pionirsko kazalište Trešnjevka, došla je i Televizija. Snimatelj je bio veæi dogaðaj za klince - glumce nego pisac.

5. Vodili su nas sa školom tih istih 60-ih na snimanje neke djeèje emisije koju je režirao Tinko (Tvrtko) Globoènik. U studio u Radnièkom domu. Nismo znali da je ondje grmio Ante Paveliæ prije koje desetljeæe, to se nije smjelo znati.

6. 70-ih je glavna emisija za mlade bila “Zdravo, mladi”. Režirao ju je Zoran Zlatar, ureðivao Tonko Joviæ (Crno-bijelo u boji). U njoj su sudjelovali Darko Glavan, Dražen Vrdoljak i mnogi drugi. To je bio put za televiziju. Negdje 70-ih intervjuirao sam pjesnika Luku Paljetka u Osijeku za istu emisiju. Morali smo nešto èekati, a pjesnik se ljutio.

7. Pokojni Tom, odnosno Vladimir Tomiæ (desno), bio je jedan od rijetkih mladih urednika TV-a (Filmski program) koji je dolazio pred “Zveèku” u Masarykovu. U redakciji Nenada Pate, skupa s doktorom Peterliæem, Nenadom Polimcem (danas “Nedjeljno popodne”) i Rankom Munitiæem, bio je jedan od motora emisije “3-2-1 kreni”, koja je dovela u Zagreb Truffauta, Chabrola, Wellesa i mnoge druge.  Poslije je Tom radio i na Z3 koji je krajem 80-ih doveo na ekrane sasvim nova, mlada lica, koja su danas osovina gotovo svih naših televizija.

8. U ono se doba Televizija nalazila u Dežmanovoj ulici. Do Trga je bila minuta, do “Zveèke” isto tako. Tajnice su vjeèito vukle vreæice s Dolca. No, jednom treba reæi koliko je preseljenje na Prisavlje otjeralo sporih, lijenih ili bolesnih ljudi od toga medija.

9.Televizija je bila dobra “mama” umjetnicima. Spisateljica Irena Vrkljan poèela je kao TV novinarka i urednica, suradnica Angela Miladinova (desno). Danas akademik i poznati pjesnik Nikica Petrak radio je jedno vrijeme kao urednik kulture.

10. Mladi Joško Marušiæ neumorno je risao za Pitanja i Polet, a s druge je strane postao jedan od kljuènih kreatora umjetnièkog TV programa u redakciji Miladinova. Jasno, s naglaskom na filmskim emisijama.

11.U Dežmanovoj je mjesto svih sastanaka bilo u kafiæu “Kod Bence” (potonja trgovina donjim rubljem), na Prisavlju se nastavilo “Kod Marije”. S jedne strane nove TV zgrade bila je baraka s dugim, beskrajnim hodnikom u kome su bili dokumentarno-feljtonski, djeèji i zabavni program, s druge strane barake s dramskim i filmskim, odnosno snimateljskim odjelom.

12. SBF (Fakultet strojarstva i brodogradnje) bio je èudesna kratica, ondje su se montirale emisije snimljene na filmskoj vrpci, obièno Kodak provuèen kroz 16-mm Ariflex kameru. Tu se montiralo i tijekom rata.

Restoran je bio na dobrom glasu.

13. Kada smo snimali dokumentarnu seriju “Ilirski san i java” režiser Mladen Juran nije smio pustiti povijesnu pjesmu “Još Hrvatska ni propala”. Odnosno, mogao je to dati kao recitaciju “pokrivenu” teatrom sjena.

14. Krajem 70-ih pisac i gastronom Veljko Barbieri (desno)napisao je scenarij za TV dramu prema svojoj prièi ”More”, režiser Grahovac. Poèetkom 80-ih poèeo je raditi dokumentarne filmove, “Prièu o kruhu”, te filmove na svoje omiljene antièko-mediteranske teme.

15. Od brojnih nesuðenih programa i emisija svakako treba spomenuti znanstveno-fantastiènu seriju koju je osmislio Davor Slamnig (dolje desno). Bio je nesuðeni pionir jednog TV žanra koji u nas nije zaživio baš zbog - premalo novca.

16. Njegov prijatelj Goran Paveliæ Pipo bio je duša “Animavizije” u kojoj su suraðivale, ako se ne varam, Marija Nemèiæ i Tanja Šimiæ. Pipo se radovao tuðim crtiæima kao svojim fotkama, a njegovi su razgovori s, primjerice, Chuckom Jonesom, ostali upamæeni.

17. Uopæe, plaæeni, a nesnimljeni scenariji bili su velika potpora piscima, primjerice, Dubravku Jelaèiæu Bužimskom. Zašto nisu snimljeni, tko zna. Ponekad zbog nedostatka novca, ponekad zbog kojekakve neprimjerenosti.

18. Napisao sam scenarij za TV film o Strossmayeru, nesnimljen. Urednica je bila Palma Kataliniæ. Tada je postojala fraza “iæi kod Palme”. U njezinoj su dramskoj redakciji radili i Zora Dirnbach, i Tomislav Lalin, privlaèan lik iz Bibiæeve knjige “Zakon Pjace”.

19. Na nekom piæu doznao sam od svog urednika da kolegom scenaristom postaje nitko drugi do politièar Stjepan Mesiæ (desno). Vratio se iz Beograda i objavio knjigu “Kako sam rušio Jugoslaviju”, odnosno “Kako smo rušili Jugoslaviju”. Prema njoj je trebao napisati scenarij. Šuškalo se o pristojnom honoraru.

20. Ne znam kako æe urednici upravo objavljenog Leksikona radija i televizije (suizdvaèi Masmedia i HRT, leksikografska potpora LZ M. Krleže) objasniti izostanak nekih osoba koje su provele radni vijek u toj kuæi, u HRT-u.

Meðu mnogima, spominjem samo uvaženu montažerku Ivanku Miletiæ i njezina supruga, vrhunskog ton-majstora Danijela-Danka. Ivanki može poslužiti za utjehu da se film koji je montirala (“Juraj Planèiæ”) nalazi na IMDb-u, najutjecajnijem amerièkom filmskom sajtu. Tu su Lucas, Spielberg, Žilnik i mnogi drugi.

21. Uz taj svoj film vežem jednu zgodnu anegdotu. Bilo je to u “crno”, ratno vrijeme kada je zgrada na Prisavlju bila u potpunom mraku, pa smo mnogo puta polomili noge na Trgu.

Glumac Sven Lasta (desno) vratio se iz Sunje, veæ kao legendarna potpora mladim borcima, neki naš Nazor. Došao je u svom žutom “stojadinu” na Prisavlje, a osiguranje ga je pretražilo, i paket-treger isto tako, kao sumnjivca.

22. Svenova pokojna supruga Višnja Lasta režirala je cijeli niz emisija na kojima smo odrastali. “Najbolje je ništa ne raditi, nego se samo slikati po novinama”, komentirala je jednom. Kao povjesnièarka umjetnosti namjeravala je snimiti film o slikaru s Hvara, Planèiæu, spomenuo mi je pokojni Sven.

23. Ponekad mi je zgodno prisjetiti se dokumentarne TV serije “Èetiri sudbine, jedna smrt” (1986.) koja se još nalazi u bunkeru. Obrad Kosovac (desno) je nije pustio jer je bila politièki upitna. Možda nije valjalo to što je Božidar Adžija igrao tenis. Potom je usred Domovinskog rata nije pustio Ivo Štivièiæ.

24. ugovor na mizernu sumu - ona je zahvaljujuæi Grliæu bila prava zvijezda, i osoba - ona je poderala ugovor.

Što se ukupne povijesti “naše i vaše” televizije tièe, svakako treba spomenuti njezina oca, glumca Dragoljuba Milosavljeviæa-Gulu i njegov pripovjedaèki serijal “Laku noæ, deco”.

25. Uz Vladicu pamtim jedan neobavljen projekt, spot za pjesmu “Pogledaj dom svoj, anðele” Riblje èorbe. Trebao se realizirati za serijal “Stereovizija” Žarka Èernjula, èija je energija na trenutak preokrenula Zabavni program.

Nakon ispijanja loze u kafiæu 13. juli, obišao sam s Borom Èorbom središte Beograda. “Pazi, Bora æe te napiti”, ispravno me upozorila glumica.

26. Pa kad se veæ prisjeæam neemitiranih i nerealiziranih TV projekata, moram se sjetiti dokumentarca “Puè Lorkoviæ - Vokiæ”. Pružio mi je priliku da upoznam pjesnika Vinka Nikoliæa, o kome su neki mediji pisali kao o ustaši. Blagost i mudrost toga staroga gospodina “prozirna” pogleda stoga me još više zatekla. A na projekciju tog još uvijek zabranjenog filma došla je i njegova sad pokojna supruga Štefica. Nikoliæ se bojao da bi ga zbog sudjelovanja u filmu neki mogli - fizièki napasti.

27. U dokumentarcu “Zvijezda Andrije Konca” opisao sam život tog pjevaèa, koji je završio u logoru u Bjelovaru. Nedavno je uskrsnuo njegov glas, ili pjesma, u igranom filmu Nevena Hitreca “Snivaj, zlato moje”.

28. Ali, tog se snimanja sjeæam zahvaljujuæi velikom tekstopiscu Mariju Kinelu. Snimali smo posljednji kadar filma. Mario je trebao otiæi u tramvaj i izgubiti se u dnu kadra. Tom (Kovaèiæ) je “pritisnuo” i Mario je ušao u tramvaj. Bilo je crveno svjetlo pa su vrata bila dugo otvorena. I Kinel je, kao za inat, izašao iz tramvaja i upropastio kadar.

“Nisam imao kartu, znate”, rekao je. Kadar se, dakako, ponavljao.

29. Htio, ne htio, potražio sam Radivoja Lolu Ðukiæa u Leksikonu. K’o klinac imao sam èast intervjuirati ga u Takovskoj 10 u Beogradu. Ali, njega nema ni pod L ni pod Ð.

Tu, vjerojatno, poèinje zabuna s Prisavlja o ambicioznom Leksikonu, koji su financirali njihovi pretplatnici. Jer, sigurno je Letterman važniji od Lole Ðukiæa na kome su se odsmijale sjene naših starih, i na kome su potom narasli i Smoje i Kerstner, itd. No, o ukusima... Uz Èkalju (Miodrag Petroviæ), Miju (Aleksiæa) i Medenog (Ðokica Milakoviæ), proslavili smo previše Novih godina da bi o njima bilo spomena.

30. Korak po korak, stigao sam do politièkih tema koje su kulminirale ratom. Èistku 1971. i ukidanje dekretom Šiblova doba, o kome su mi “starci” mojih aktualnih godina govorili kao o najljepšem (èitati: najimuænijem), nisam pratio izbliza, osim možda po reakcijama na Štivièiæ-Hetrichovu seriju “Kuda idu divlje svinje” koja se upravo reprizira.

31. No, prije toga treba spomenuti lažne putne raèune. TV ekipa me, doista, ispsovala na pasja kola kada kao post-ministrant nisam htio sudjelovati u tome. No, malo pomalo... Na dnevnicama se dalo zaraditi više nego na honoraru. Onda je neki majstor kradljivac došao na poziciju, pa je to onemoguæio.

32. O tome da su se šoferi bogatili ulijevajuæi vodu ili ulje u benzin ne znam ništa.

33. O tome da su policajci i portiri (i šoferi) postajali organizatori, pa potom producenti, znam ponešto. Jedan takav bio mi je organizator. U mjestu gdje je bio pozornik po dobrom su ga pamtili u birtiji.

34. S njim nitko nije htio u automobil jer je iz fiæe skoèio u državni Renault. A cajger preko stotke. Doživljavao sam to manje-više kao napredovanje talentiranih. Neki mi kažu da je, ipak, rijeè bila o policijskom poslu nadzora.

35. O tzv. Skupini 30 ili 50, koja je izrazila lojalnost 1991. novoizabranoj hrvatskoj vlasti, znam samo ponešto. (Leksikon ovo, pa da, preskaèe.) Jedan od njenih potpisnika, potonji organizator i redatelj, uzdignutim me prstom upozorio na nešto što sam govorio u Solarisu tijekom snimanja.

36. O ratu ne bih previše. Samo jedan primjer. Nude vam za snimanje dvojicu organizatora, pa vi odaberete boljega. Potom æe jedan od rukovodilaca, uskoro menadžera: “Kako si mogao izabrati Srbina pored Hercegovca”. Drugi je bio, naime, bolesnik, alkoholièar.

37. Iako je Jasna Paro (dopisnica iz Londona i supruga našeg tamošnjeg ambasadora) najuspješnija asistentica režije s kojom sam radio, sjeæam se jedne druge. O njoj se traèalo da joj je ne-znam-tko bio Paveliæeva tajnica. Jednom æe se morati priznati da je to bila - dobra preporuka.

38. To me, opet, vraæa na temu “strani dopisnik”. Ironijom sudbine, ravnatelj Galiæ (desno) drži da ne treba spominjati ni Beškera, ni Ivankoviæa, ni Tomaševiæa, pa ni njega samoga, kao glasove koji su nam usred rata vraæali i oduzimali nadu. No, sjeæam se kako sam jedne noæi u nekoj režiji podigao slušalicu.

S druge strane je bio Bešker iz Rima, trebao je izgovoriti izvještaj. Pozavidio sam Ini jer se po obièaju prièalo da æe nas “opizditi” te ili iduæe noæi. (I tu se misli na Dom HRT-a na Prisavlju.)

39. Sjetio sam se snimanja emisije o Petrinji za rata. Odvezli smo se iz Siska do Bresta nad Kupom. Naš je vodiè nosio žutu majicu i prièao kako su se prije pada branili - cijevima usisavaèa. Nismo ni znali da smo na izravnoj meti neprijatelju i njihovu artiljerijskom uporištu na drugoj obali. Moj snimatelj Željko Guberoviæ i ostatak ekipe rado se vratio za Zagreb drugim putem.

40. Slièno je bilo te zime u Gospiæu, kada smo snimili intervju sa starcem koji nam je potom prstom pokazao neprijateljsko uporište na obližnjoj rijeci.

41. Zapravo, tijekom rata bilo je “najljepše” voziti se preko pontonskog mosta kod Maslenice, ili pak juriti “nizvodno” od Šibenika u oèekivanju slijepih granata. Jer, što se drugo moglo?

Pustiti Ramazzotija i pomoliti se dragom Bogu. Snimiti emisiju.

42. U ratnim godinama najviše se montiralo po privatnim TV studijima. Osnivali su ih bivši djelatnici TV-a i snimatelji (Šipek, Požar, Guberoviæ, Jurišiæ). Neki su od njih bili rezervne lokacije u sluèaju raketiranja Doma na Prisavlju.

43. Potom smo se vraæali u Zagreb, “Kod Marije”. Igrom sluèaja sjedio sam s urednikom Kosovcem kad se vratio s puta jedan ugledni režiser. “Znaš, snimio sam jednog malog ratnika, razgovarali smo, koji je sutradan poginuo. Imam i njegov sprovod. To je divno”, rekao je. Onda me spazio i promucao: “Oprostite”. Ne, hvala, ne treba. U životu moraš biti manijak da bi pod mecima snimao dokumentarce. I ovdje je èin još uvijek važniji od rijeèi.

44. Lutkarska serija ne postoji u Leksikonu, iako se Željko Drakuliæ spominje. Zajedno smo odradili seriju “Zom i Puk”.

Pamtim je i zato što sam iz Beograda uredno dobivao izvješæa o malim autorskim pravima. Naime, napisao sam tekst za pjesmu koju je uglazbio pokojni Šime Stamaæ, a otpjevao Stjepan J. Staniæ. Bila je to vrlo uredna isplata.

45. Posebno mi je imponirao snimatelj Ivan - Èièa Oreškoviæ, svojom smirenošæu. On nam je prièao kako se u Šiblovo doba dobivalo po 10-ak dnevnica kako bi snimili jedan jedini - sumrak. Vremena se mijenjaju.

46. A asistent kamere Mladen Petrièiæ - Petrija uvijek je ponavljao da æe TV postati prava kada svatko bude imao svoju kameru. I TV, zapravo. K tome i idemo, Petrija. No, on je prije toga otišao s HRT-a u - UN.

47. Iduæi prema kraju teksta, moram se sjetiti Miljenke Miloš i Snježane Samac, samo dvije od mojih dobrih asistentica. S tugom mislim i na svoga snimatelja Savu Milivojeviæa, koji se u Leksikonu piše kao Hrvoje. Zato što je promijenio ime. Malo tko bi onako strpljivo snimao daždevnjaka na jednom trogirskom krovu poput njega.

48. Previše je onih koje je Leksikon trebao spomenuti, što nisam ni pokušao ispraviti. Ionako sam, kopajuæi po vlastitim sjeæanjima, i sam napravio velike previde. Bilo je èudesno raditi i s Vladimirom Mahovliæem - Lamom, i s Danielom Trboviæ, i sa Zlatkom Crnkoviæem, sa Šerbedžijom i Rubenom Albaharijem, èovjekom posveæenim tonu, s Brankom Cahunom i Krešom Oblakom...

49. Ipak, televizija je medij za mlade. I na njima ostaje, što se, uostalom, posvuda vidi. Nimalo sluèajno, za kraj sam ostavio Angela Miladinova (desno). To je ime studija u kome je spominjani Leksikon bio predstavljen.

To je ime urednika za koga sam snimio više dokumentaraca. Prije èetvrt stoljeæa bio je urednik Dokumentarno-feljtonskog programa. Njegov ured s kopijom Augustinèiæeva kipa i okrugli stol pokriven staklom gledao je u Dežmanovoj preko puta na travnatu padinu, gdje se sad diže ne znam koja zgrada.

Angel je bio visok èovjek èije su ruke s dugim prstima tražile neki glazbeni instrument. Imao je vremena saslušati sugovornika i prihvatiti “nebulozne” ideje. Tako je odluèio raditi dokumentarac o Joyceu u Puli. Htio sam ga sam režirati.

“A možete li vi izaæi na kraj s našim haharima?”, upitao me. Poslije smo do njegova tragiènog udesa 1984. radili niz stvari, a na njegovo je mjesto došao Obrad Kosovac.

50. Miladinov je, baš kao i Matošec, utjelovio televiziju jednog drugog vremena. Previše je znao o mediju da bi ga imalo mistificirao. Previše je cijenio klince da bi ih imalo potcjenjivao. Nekim novim klincima mogu samo poželjeti takve urednike, odnosno producente. Nadam se da su to danas bivši kolege Nada Mirkoviæ, Roman Majetiæ, Saša Runjiæ i Siniša Svilan. Neka TV, posebice tržišna TV, bude bolja s njima.

Povratak

AKTUALNO