hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva priopćenja

Novinari i izborna opredjeljenja

10.11.2006.

Smiju li novinari, smiju li glasila, navesti za koga kane glasati na izborima, ili èak pozivati glasaèe da podupru ovu ili onu stranku, ovu ili onu opciju?

To pitanje se postavilo u Hrvatskoj, a postavljat æe se sve to više kako se budu bližili izbori 2007.

Za netom završenih amerièkih izbora to pitanje, naravno, nije bilo postavljeno - ma što o tome mislili hrvatski katoni, novinarski ili nenovinarski.

Savršen primjer pružio je John Spencer, republikanski senatorski kandidat u državi New York, èovjek koji je protiv sebe imao ne samo Hillary Rodham Clinton, nego, na njenoj strani, i najjaèu koncentraciju novca na tim izborima (potrošila je, tvrdi The New York Times, gotovo 30 milijuna dolara), i najjaèu koncentraciju medijske podrške. Na njezinoj strani bile su novine (npr. The New York Times i Washington Post), televizijske mreže (npr. ABC i CBS), one na Internetu da ni ne brojimo.

Spencer je svašta rekao na raèun tih glasila. Meðu inim, da je podržavaju, premda je nepoštena, jer je “zvijezda hollywoodskog stila” koju žele kao predsjednièku kandidaticu, kako bi na prièama o njoj podizali nakladu odnosno masno prodavali reklamne televizijske spotove u intervalima.

Ni Spencer, izazivaè bez izgleda, koji nije štedio žestoke kritike na raèun svoje suparnice (optužio ju je i za “predaju Amerike neprijateljima”), potuèen napokon do nogu, nije ni u jednom trenutku, od poèetka kampanje do inkasirana poraza, doveo u pitanje pravo glasila da se opredijele u kampanji. Bez obzira na štetu koju su mu time nanijeli. U Americi to je normalna praksa. Ne postoji zakonska obaveza, ali postoji dobar obièaj da glasilo - bio to tiskani list ili obavijesno sredstvo u inom mediju - na poèetku kampanje objavi za koga se opredjeljuje i zašto. Ili da obznani da se u toj kampanji ne priklanja nikome (što se, obièno, smatra još poraznijim po kandidate, nego podrška jednom od njih; to je, zapravo, poruka: ovaj put je na tržnici baš sve ispod kritike).

Podjednaka je praksa u Velikoj Britaniji.

"" Sama praksa pokazuje da u demokratskom svijetu ne samo da nije zabranjeno, nego je sasvim uobièajeno da novinari iskažu i obrazlože svoje opredjeljenje, pa i izborno, ako to oni hoæe. Napokon, i treæi èlanak Kodeksa èasti hrvatskih novinara, dakle akt HND-a, glasi: ‘Novinar kao i svaki graðanin ima pravo na svoje politièko i drugo opredjeljenje i angažiranje’
I u mlaðim demokracijama - poput francuske ili talijanske - taj obièaj se ukorijenio, barem u ozbiljnijim glasilima. Ima, doduše, i listova koji po svojoj tradiciji predstavljaju tribinu za raznovrsna gledišta - pa se tada (u Italiji je takav milanski Corriere della Sera) izjašnjavaju, ovako ili onako, vodeæi komentatori. La Repubblica, kao list od osnutka svrstan, izjašnjava se en bloc. I u tim izjašnjavanjima ima nijansi. Poslovièan je ostao izrièaj Indra Montanellija koji je, u davnoj nekoj kampanji, pozvao biraèe da glasaju za Kršæansku demokraciju “zaèepivši nos”. Taj prononsirani desnièar, koji je smatrao desnicu sinonimom poštenja, pozivao je potkraj života svoje èitatelje da glasaju za lijevo središte, jer je desnica bila kudikamo lopovskija, otkako joj se na èelu našao Silvio Berlusconi.

U Hrvatskoj se, napokon, baš ovaj list, od pokretanja pa sve do izbora 2000, opredijelio za promjenu i za silazak Hrvatske demokratske zajednice s vlasti.

Svejedno nam iz Hrvatskoga novinarskog društva poruèuju da je to nedopustivo, da novinarski posao treba “depolitizirati” do te mjere da novinar ne smije reæi ni napisati za koga kani glasati i zašto.

Rubrika u kojoj nam upuæuju taj ne savjet, nego zahtjev, ima doduše humoristièni naziv “In media tres”, ali je posrijedi redoviti komentar glavnog urednika, osobe koja je i sama izabrani organ Hrvatskoga novinarskog društva, pa nije nikakvo privatno gledište nekog komentatora, nego stav i zahtjev cehovskog organa.

Taj organ pouèava novinare, u glasilu koje se i zove Novinar, da “najosnovnija pravila pristojnosti demokratskih društava” zabranjuju javno politièko izjašnjavanje, jer je ondje “èak i za kavanskim stolom” “nepristojno koga pitati za vjeru, naciju, kolika je èija plaæa i za koga æe tko glasati.” Naravno da su tu pobrkane babe i žabe: jedno je smije li se nekoga pitati, a posve drugo je smije li taj netko dragovoljno reæi: koje je vjere, koje je nacije itd., pa onda i za koga æe glasati, i zašto.

Sama praksa pokazuje da u demokratskom svijetu ne samo da nije zabranjeno, nego je sasvim uobièajeno da novinari iskažu i obrazlože svoje opredjeljenje, pa i izborno, ako to oni hoæe. Napokon, i treæi èlanak Kodeksa èasti hrvatskih novinara, dakle akt toga istoga Hrvatskoga novinarskog društva, glasi: “Novinar kao i svaki graðanin ima pravo na svoje politièko i drugo opredjeljenje i angažiranje. U svojem djelovanju on poštuje profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od uvjeta za objektivno, profesionalno izvještavanje o dogaðajima.”

Da sve bude gore, glavni urednik - dakle organ HND - brutalno se obraèunavajuæi s novinarkom koja je iznijela zašto æe sljedeæi put glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu, insinuirao u tom sklopu èinjenice koje se tièu njezine privatnosti i èasti. Meðu tim implicitnim i eksplicitnim uvredama osobe koja iznosi svoje opredjeljenje, osobito je brutalna formulacija da “ju je kupio” suvlasnik lista u kojemu radi i u kojem je napisala što je napisala. Kako uopæe smije ostati dužnosnikom Hrvatskoga novinarskog društva urednik koji smatra da se kupuju novinari, a ne njihov rad? Smatra li on da smo i njega, kao urednika, mi èlanovi “kupili”?

Vrhunac groteske je što u tom istom broju Novinara, nakon brutalnih uvreda osobi koja hoæe glasati za HDZ, slijedi èlanak takoðer uglednog novinara koji objašnjava zašto neæe glasati za HDZ. Na što ima puno pravo, naravno. Ali to ilustrira koliko je nedosljedna filipika urednika Novinara. Pri èemu su njegovi motivi irelevantni, bili oni politièki ili privatni.

Kad god u glasilima iznosimo svoja gledišta - dakako: odvojena od informacija i jasno predoèena kao gledišta - svi mi, bili profesionalni novinari ili na drugi naèin nazoèni u obavijesnom prostoru, imamo puno “pravo na svoje politièko i drugo opredjeljenje i angažiranje”, što nam jamèe i praška naèela Vijeæa Evrope 1994.

Ružno je, meðutim, zlorabiti izbornu cehovsku funkciju za kvazimoralan, a zapravo duboko nemoralan, obraèun s neistomišljenicima.

Povratak

AKTUALNO