hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva priopćenjaMediji i izbori08.09.2007.
U kampanji za parlamentarne izbore 2000. godine informativna izdanja Europapress Holdinga otvoreno su i gotovo bezuvjetno stala na stranu koalicije Ivice Raèana i Dražena Budiše. Bio je to stanoviti presedan, s obzirom na to da je dotada u hrvatskoj javnosti vladalo pravilo da se mediji ne smiju javno opredjeljivati u izbornim kampanjama. To je pravilo funkcioniralo samo na deklarativnoj razini, s obzirom na to da su se, u stvarnosti, sve novine i sve TV postaje u državnom vlasništvu redovito svrstavale uz pokojnog predsjednika Tuðmana i ondašnju Hrvatsku demokratsku zajednicu. Odjeci tog pravila, koje se posve pogrešno tumaèi kao maksimalan dokaz politièke korektnosti i nepristranosti, traju i danas: u našem se medijskom miljeu smatra da je naèelno nužno biti politièki neutralan, što je, zapravo, jedan od dubinskih razloga nepovjerenja u medije u Hrvatskoj: primatelji informacija vrlo dobro razumiju da je rijeè o licemjernom stavu, koji se ne ostvaruje u svakodnevnoj praksi i koji, u krajnjoj liniji, nema nikakvog smisla. A zašto mediji ne bi imali pravo na svoje politièke stavove i na svoja politièka opredjeljenja? Èinjenica da je legitimno da se mediji opredjeljuju za pojedinu politièku opciju nema nikakve veze sa standardima izvještavanja. U našoj javnosti postoji nelagoda da bi izjašnjavanje za odreðenu stranku moglo ugroziti vjerodostojnost izvještavanja o izborima. Takvo je uvjerenje pogrešno. Kada se mediji izjašanjavaju u korist ili protiv odreðenog izbornog kandidata, oni to èine kroz komentare, dok se o aktivnostima svih relevantnih izbornih kandidata izvještava podjednako nepristrano. Politièko opredjeljenje u opinion making tekstovima ne smije utjecati na izvještavanje. Pitanje je zrelosti hrvatske javnosti (ali i medija), da se to naèelo koje se u stvarnosti, u zapadnim zemljama rutinski ostvaruje, prihvati kao jedan od aksioma praæenja izbora. Ako se, dakle, jedan list odluèio podržati jednu politièku stranku, to ne znaèi, i ne smije znaèiti, da æe o njenim aktivnostima izvještavati drukèije, nego o aktivnostima suparnièkih politièkih stranaka. Primjeri u svijetu Protiv navodne medijske neutralnosti govore i bolji svjetski obièaji: vodeæi amerièki opinion making listovi, poput Washington Posta i New York Timesa, u predsjednièkim se kampanjama redovito izjašnjavaju o tome kojeg æe kandidata podržati. Britanski The Economist još je izravniji i brutalniji: The Economist je u posljednjih nekoliko godina objavio više naslovnica na kojima je posve bezrezervno zatražio odlazak pojedinih svjetskih voða, poput Chiraca, Berlusconija i na kraju Blaira (u svakom od tih sluèajeva povijest mu je dala za pravo), a gotovo jednako snažno podržavao je politièare poput Nicholasa Sarkozyja. Ovdje je zanimjivo spomenuti da je The Economist jako varirao u svom odnosu prema Georgeu Bushu, kojeg je svojedobno strastveno branio, a posljednjih godina priklonio se osporavateljskoj veæini. Karakteristièan primjer jasnog opredjeljivanja medija prema razlièitim politièkim opcijama predstavlja odnos britanskih izdanja Ruperta Murdocha prema Tonyju Blairu. The Times i The Sun, dva možda najvažnija britanska dnevnika u svojim kategorijama (Times je, podsjetimo, quality paper, a Sun prototip tabloida), desetljeæima su zastupali stajališta Konzervativne stranke, a u drugoj polovici devedesetih prešli su na stranu Blairovih laburista, što je možda imalo znaèajan utjecaj na Blairove uzastopne izborne trijumfe. Postoji još niz primjera koji pokazuju da je sasvim legitimno kada se mediji opredjeljuju za pojedinu politièku opciju. Smatramo, nadalje, kako je posve nepotrebno da mediji pod svaku cijenu glume neutralnost. Kada smo prije osam godina i kroz Jutarnji list i kroz Globus programatski stali iza koalicije SDP-a i HSLS-a, bili smo sasvim sigurni kako je u hrvatskom nacionalnom interesu da se što prije riješimo raspadajuæeg Tuðmanova sustava. Treæeg sijeènja 2000. godine nije nam palo na pamet da skrivamo dobro raspoloženje zbog izbornog trijumfa Raèana i Budiše. Na ovim se izborima, meðutim, nema smisla opredjeljivati za jednu od dvije moguæe opcije, dakle za HDZ ili za SDP. Uvjeti opredjeljivanja Smatramo da pobjeda HDZ-a, kao ni pobjeda SDP-a, ne može ugroziti strateške hrvatske interese. Iako se stavovi HDZ-a i SDP-a oko tempa i uvjeta ulaska Hrvatske u NATO sada veæ vidljivo razlikuju, ne vjerujemo da bi pobjeda pomalo euroskeptiènog SDP-a mogla znaèajnije ugroziti pristup Hrvatske euroatlantskim integracijama, naprosto zato što je rijeè o procesu koji je zadan i vanjskim okolnostima, i koji niti jedan novi hrvatski politièki voða neæe htjeti dovoditi u pitanje: ako bi, dakle, SDP pobijedio na izborima, sigurni smo da bi Zoran Milanoviæ svoju sadašnju, opreznu i uvjetno intoniranu retoriku prema NATO-u i Europskoj Uniji naglo zamijenio autentiènim sanaderovskim entuzijazmom. Oko toga ne treba imati nikakvih dvojbi. Izbori 2007. godine izbori su izmeðu dvije mainstream opcije. Ona opozicijska koristi oštriji i pomalo neartikuliran rjeènik kako bi mobilizirala nezadovoljne biraèe, ali ni po èemu ne izlazi iz središnje struje hrvatske politike koju, sreæom, ne razdiru dileme poput povlaèenja iz Iraka kao što je to sluèaj meðu amerièkim republikancima i demokratima. Utoliko je na ovim izborima posve suvišno da mediji pruže potporu HDZ-u ili SDP-u: definitivno ne postoji dovoljno strateških razlikovnih elemenata koji bi nas motivirali da sada stanemo iza jednih ili iza drugih. Što, naravno, ne znaèi da se mediji u nekim drugim okolnostima ne bi trebali opredjeljivati. Primjerice, kada bi Hrvatskoj prijetio val desnog populizma, kao što se to dogaðalo u predizbornoj kampanji u kolovozu 1992. godine, kada je ondašnji HSP na stadionske mitinge dovodio desetke tisuæa ljudi, tome bismo se žestoko suprotstavili. Kao što bismo se suprotstavili i bilo kakvom ozbiljnijem pokušaju obnove Tuðmanova sustava (što se danas veæ èini posve nemoguæim), ali i eventualnom lijevom populizmu, ako takvo što u Hrvatskoj postane realno. Kao što se, uostalom, redovito suprotstavljamo bilo kakvim ekstremistièkim ispadima, neovisno o njihovu ideološkom predznaku. Vjerujemo da je današnjoj Hrvatskoj, koja se još konsolidira zbog ratnih i socijalnih frustracija, potrebna normalna, umjerena politika koja se temelji na naèelima liberalne demokracije. Svaki iskorak bilo koje politièke grupacije prema bilo kojem ekstremizmu izravno šteti nacionalnim interesima ovako osjetljive zemlje i svaki se takav iskorak mora kritizirati. Sreæa je da u Hrvatskoj elementarna politièka kultura ipak raste: niti jedan se ozbiljni oporbeni politièar nije poslužio tragedijom na Kornatu da bi napao sadašnju vladajuæu stranku. Do prije samo godinu ili dvije takvo što bilo bi gotovo nemoguæe. Mediji u vlasništvu EPH, neæe, dakle, u ovoj predizbornoj kampanji davati potporu HDZ-u ili SDP-u, ali æe, što je dosljednije moguæe, kritizirati eventualne ispade obiju stranaka koji bi mogli kompromitirati osnovna pravila igre u demokratskim izborima.
|
AKTUALNO
 |
|||||
