DU JU SPIK DEJTONSKI?

30.05.2008.

Dopustiti ili ne dopustiti stvaranje kanala na hrvatskom jeziku u okviru javnoga radiotelevizijskog sistema u Bosni i Hercegovini - pitanje je koje nije od juèer, ali se posljednjih dana ponovo nametnulo kao jedna od najvažnijih tema u politièkim forumima i u javnim raspravama. Aktualizirali su ga predstavnici hrvatskih stranaka u parlamentima države i Federacije BiH, alarmirani skorim rokovima za donošenje novih zakona kojima bi status i karakter javnih emitera napokon imao biti reguliran u kontekstu reformi što se traže na putu u Evropu.

Proces sreðivanja sistema javnih radiotelevizijskih emitera u Bosni i Hercegovini poslije rata vodila je meðunarodna zajednica. Izredalo se od 1995. godine na tom poslu ovdje mnogo kojekakvih organizacija i "struènjaka" koji su ulupali silne novce u razlièite "projekte", redom propale i zaboravljene. Jedina dobra stvar koja je preostala iza golemoga angažmana meðunarodnih upravljaèa jest Regulatorna agencija za komunikacije, ustrojena kao neovisni regulator u oblasti elektronskih medija, koja je ustanovila èvrste profesionalne kriterije i uspjela se profilirati u visokostruènu ustanovu. (Ona je sada na udaru Milorada Dodika, èija politika dosljedno ne može podnijeti ama baš nikakvu strukturu èije bi se ingerencije protezale na cijelu Bosnu i Hercegovinu, a na koju on ne bi imao moguænost utjecaja.)

Umjetno disanje BHRT

Javni radiotelevizijski sistem "ponavlja" dejtonsku politièku shemu Bosne i Hercegovine: postoje dvije entitetske radiotelevizije - Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) i Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (RTFBiH), a uz njih je prije nekoliko godina ustanovljena i treæa - Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT). Prve dvije su nasljednice - RTRS ratne "Karadžiæeve" televizije s Pala, a RTFBiH predratne Televizije Sarajevo (od 1990. godine Radio-televizije Bosne i Hercegovine). Treæu, BHRT, osnovala je meðunarodna zajednica kako bi se osiguralo postojanje javnoga emitera na razini države. Formalno, sva tri emitera dio su jedinstvenoga sistema javnoga emitiranja, a pravno bi ih trebao objedinjavati krovni naslov - Korporacija javnih RTV servisa BiH. Sve je to, meðutim, mnogo više na papiru, stvarnost je sasvim drukèija.

Bez obzira na formalnoustavnu èinjenicu da su i u Republici Srpskoj zagarantirana sva prava triju konstitutivnih naroda, u programskom, kadrovskom i jeziènom pogledu RTRS je po svemu ekskluzivno srpska televizija. Nema na toj televiziji nikakvih pukotina ni dilema izmeðu shvaæanja novinarskoga profesionalizma, njegovanja etnokulturne jednobojnosti, i potpune odanosti Dodiku, njegovoj politici i njegovoj vladi. Federalna televizija trebala bi biti javni emiter koji odražava konstituciju Federacije BiH kao jedinice nastale na temelju dvonacionalnoga, bošnjaèko-hrvatskoga dogovora (1994), ali i èinjenicu da su u Federaciji u meðuvremenu, ustavnim korekcijama, i Srbi postali politièki ravnopravni.

Za ovo posljednje nitko mnogo ne mari, a koliko su RTFBiH-om zadovoljni Bošnjaci i Hrvati, najbolje govori podatak da ovoj stanici prvi spoèitavaju da je previše "kroatizirana" (što je ne tako davno u iskazu jednoga amblematskog bošnjaèkog pisca preraslo u hajkaèku poviku na "ustaški jezik" na RTFBiH), dok drugi kategorièno tvrde da je - bošnjaèka televizija.

BHRT je pak od poèetka na "umjetnom disanju", projekt zaglibljen u kronièni nedostatak politièke volje i novaca, a da bi mogao biti stabilan i razvojan. Bošnjaèki politièari ga formalno podržavaju kao "državni", hrvatski u njemu ne vide ništa od ostvarenja svojih ideja o ravnopravnoj nacionalnoj zastupljenosti i predstavljenosti u programskom i u kadrovskom smislu, a Dodik veæ nekoliko mjeseci otvoreno ratuje protiv BHRT-a, brutalno zagovarajuæi njegovo ukidanje.

Osim javnih stanica, televizijski i radijski program u bosanskohercegovaèkom prostoru emitira mnogo privatnih i alternativnih, koje su uspjele zadovoljiti kriterije (programske, kapacitetne, financijske) što ih traži Regulatorna agencija za komunikacije. Neke od njih su stekle publiku i veoma se dobro tržišno etablirale, a u programskom smislu su nedvosmisleno orijentirane na odreðenu etnièku skupinu. Takva je, recimo, bijeljinska stanica BN kao srpska, a sarajevski Hayat kao bošnjaèka, èemu sve jasnije teži i Televizija kantona Sarajevo.

Dok je još bila monopolno hadezeovska i u rukama vojno-magazinerskih primitivaca izniknulih iz Boban-Šuškovoga kadroviranja, hrvatska politika koncentrirana u Hercegovini nešto je petljala oko "hrvatske televizije". (Vidi: obilati kriminalno-pljaèkaški dossier "Erotel" iz onoga vremena.) No, kao i svi njezini tadašnji poslovi, i to je završilo propašæu projekta i bogaæenjem pojedinaca, a novcima koji su bili u igri nikada se neæe uniæi u trag. U Mostaru i sada postoji firma Hercegovaèka radio-televizija Mostar (sljednica bivše Hrvatske televizije nakon što su zabranjeni nacionalni atributi u nazivima stanica), koju bi trebale financirati tri županije s hrvatskom veæinom. No, niti ju financiraju, niti je ona išta više od mrtvoga slova na papiru.

Kanal za podjele

To je u najgrubljim crtama slika stanja u kakvome sada ponovo na dnevni red dolazi pitanje s poèetka ovoga teksta: hrvatski kanal - da ili ne. Uz jednu veliku promjenu u raspoloženju javnosti, koju nije nevažno registrirati. Sada je, naime, javnost mnogo više nego ranije senzibilizirana na "hrvatsko pitanje" kao na "pitanje pravednosti same" (kako to formulira profesor Ugo Vlaisavljeviæ), te èak ni ljuti protivnici osnivanja hrvatskoga kanala ne operiraju više javno s demonizirajuæim i apriornim ideološkim diskvalifikacijama, nego svoju argumentaciju nastoje smještati više u tehnièko-organizacijsko i financijsko podruèje.

Još je jedna zanimljiva razlika u usporedbi sa starim, svježe poslijeratnim debatama o televiziji. Sada se, naime, u nju aktivno ukljuèuju srpski politièki predstavnici, i to svi odreda podržavajuæi hrvatski zahtjev. Nekada ih to nije zanimalo uopæe, a sigurno je da ih ni sada ne zanima iz nekakve iznenadne kroatofilije i principijelno, nego tek kao elemenat za koji misle da im može dobro doæi u borbi za smanjivanje državnih i poveæavanje vlastitih nacionalno-entitetskih ingerencija.

Prigovori i neslaganja s uvoðenjem hrvatskoga kanala dolaze mahom sa strane bošnjaèkih politièara i graðanski orijentirane javnosti (a ta dva "glasa" je katkad nemoguæe razdvojiti), od faktora iz meðunarodne zajednice, no, i od pojedinih predstavnika hrvatske politièke javnosti. I dalje je visoko na listi negativnih argumenata onaj o "podjeli": uvoðenje hrvatskoga kanala, kažu, vodio bi etnièkoj podjeli radiotelevizijskoga sistema, a u krajnjoj liniji podjeli zemlje. Ovaj prigovor imao bi puni legitimitet kada bi postojala ozbiljna moguænost da se poništi veæ postojeæa goreopisana etnièka podijeljenost radiotelevizijskoga sistema i njegovih sadržaja, i da se uz opæi konsenzus, politièki i struèni, krene u izgradnju jedinstvenoga sistema s izbalansiranom programskom i kadrovskom zastupljenošæu, izmeðu ostaloga i po etnièkom kriteriju, što bi doista bilo najbolje rješenje. Ovako, taj prigovor se ne može kvalificirati drukèije nego kao cinièno-licemjeran, ili u najboljem sluèaju kao naivan i neznalaèki.

Oni koji osporavaju ideju o "hrvatskom kanalu" èesto istièu i to da bi takav zahvat jako zakomplicirao stanje u javnom radio-televizijskom sistemu i donio velike financijske teškoæe. Stanje kompliciranije od sadašnjega teško je moguæe i zamisliti, a financijske dubioze su takve da se govori o moguænosti likvidacije BHRT-a zbog ogromnih gubitaka.

Politièki je vrlo zanimljiv, da ne kažem bizaran, prigovor Hrvatima da, tražeæi "svoj kanal" s pozivom na evropske povelje o pravima narodnosnih skupina i jezika, zapravo zahtijevaju nešto što pripada nacionalnim manjinama, a "oni su u Bosni i Hercegovini konstitutivan narod"! Pa, da, spremno odgovaraju hrvatski politièari, zar ne vidite kako to znaèi da kao konstituitavan narod ne možemo ostvariti èak ni prava nacionalnih manjina!

Jedno od najèešæih protivljenja osnivanju hrvatskoga kanala temelji se na starome tumaèenju, još iz vremena HDZ-ova jednopartijskoga politièkog sistema meðu Hrvatima i šagoljizma kao dominantnog novinarskog "pravca", da bi to bila politièki dirigirana propagandna stanica u službi jedne stranke odnosno njezine vrhuške. Vrlo uvjerljiv tada, ovaj argument je danas prilièno dvojben. Vrijeme monopartizma je definitivno prošlo, èak se i sam HDZ "razmnožio", postoje i druge stranke, vlast nije u rukama samo jedne, a odnosi izmeðu njih su sve prije nego idilièni, pa je sigurno da neka hipotetièna "hrvatska televizija" ne bi mogla biti pod vlašæu i diktatom jedne partije.

Kada hrvatski politièki predstavnici svoj zahtjev za uvoðenje zasebnoga kanala na hrvatskom jeziku u sklopu javnog radio-televizijskog sistema (svejedno, kažu, da li u okviru Federalne radio-televizije ili BHRT-a) obrazlažu argumentom da je RTRS srpska televizija a postojeæe RTFBiH i BHRT praktièno bošnjaèke, dok "Hrvati nemaju ništa", oni su u pravu samo djelomièno, u prvom dijelu te tvrdnje.

Drugi dio, koji se odnosi na RTFBiH i BHRT kao bošnjaèke televizije, politikantski je i namjerno ishitren, izmeðu ostaloga i zato da bi se prikrila vrlo aktivna i velika krivica samih tih hrvatskih politièara što se nisu potrudili da oba emitera budu mnogo više hrvatski nego što jesu, a što njihov okvir i konstitucija itekako omoguæuju, zapravo zahtijevaju. Mnogo su, meðutim, uvjerljiviji i ozbiljniji oni meðu njima koji se ne upuštaju u takve svaðalaèke i teško obranjive "argumente", nego se pozivaju na legitimna prava koja proistjeèu iz politièke konstitucije Bosne i Hercegovine i iz brojnih relevantnih dokumenata Evropske unije i Ujedinjenih naroda.

Hrvatski paradoks

No, takvih je sasvim malo, a mnogo je primitivnih bukaèa tipa Ivo Miro Joviæ (zastupnik HDZ-a BiH u državnom parlamentu) kakvi bi vjerojatno odluèivali o programskim i kadrovskim pitanjima ako ikada doðe do formiranja "hrvatskoga kanala", pa se meðu skeptièki nastrojenim Hrvatima ovih dana, kao sažeta ocjena cijele situacije, može èuti aforistièki sroèena dosjetka: "Imaju Hrvati pravo na televizijski kanal, ali teško njima ako to pravo ostvare!" Taj paradoks istovremeno je odlièna ilustracija nemoguæega politièkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, ukliještenih izmeðu daleko nadmoænije pozicije Srba i Bošnjaka s jedne strane, i inkompetencije, korumpiranosti i bezidejnosti vlastitih politièara s druge strane.

Povratak