Tribina u HAZU: Mediji kao agens nedemokratičnosti i antiintelektualizma

10.07.2015.

„Mediji kao agens nedemokratičnosti i antiintelektualizma“ bila je tema tribine održane 9. srpnja 2015. godine u organizaciji Znanstvenoga vijeća za kazalište, film, radio i televiziju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Donosimo cjelovit uvodni govor dr. sc. Danka Plevnika, dugogodišnjeg novinara i člana HND-a:

Dr.sc. Danko Plevnik: Odgovornost medija za demokraciju

Nakon niza godina učenja Hrvatska je 2013. uspješno položila sve tražene verifikacijske ispite za ulazak u Europsku uniju. Je li došlo vrijeme da se i intelektualci zapitaju jesu li naši pregovarači prepisali odgovore na ta ispitna pitanja, budući da su se demokratski deficiti povećali, umjesto smanjili? Duh tabloidizacije javnosti zahvatio je i tzv. ozbiljne javne medije koji su svoju glavnu funkciju počeli tražiti u odnosu na tržište, a ne na demokraciju. Međutim, i takav je ekonomizam velika zabluda jer usprkos vulgarizaciji svijesti o smislu javnosti, gledanost i tiraže opadaju, ali se vlasnici medija i dalje drže takve interpretativne logike. Prema toj paradigmi - ako demokracija gubi ekonomsku podršku društva, sve je dozvoljeno. Tako se umjesto medija
koji djeluju u skladu s Ustavom i zakonima, boljim običajima, te poštivanjem visokih standarda ljudskih i građanskih prava, šire mediji koji odbijaju biti instrumentom pozitivne društvene komunikacije, već žele diktirati političke događaje, sudbene presude i interes javnosti neovisno o rezultatima izbora, pravnim uzusima te stvarnim informacijskim potrebama građana.

Nigdje u civiliziranom svijetu, recimo u SAD-u čiju situaciju godinama pratim, nacionalne televizijske mreže ne bi od građana koji krše zakone skidanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru pravile političke zvijezde. To se pokazalo i na primjeru protuzakonitog postavljanja šatora u Savskoj u Zagrebu, iza čega je vođa veteranskih prosvjednika svakoga dana dobivao veći medijski rang od predsjednika Vlade. Ali kada se stvorio zaključak da ti prosvjednici smanjuju rejting HDZ-a, došlo je do zanimljive koincidencije pa su oni preko noći nestali iz etera, što također govori o demokratskom kredibilitetu hrvatskih medija. U nedavnoj emisiji Otvoreno HRT-a njen voditelj Mislav Togonal dozvolio je osumnjičeniku Zdravku Mamiću da premijera i potpredsjednika Hrvatske vlade nazove razbojnicima. I medijsko pokrivanje uhićenja braće Mamić bilo je potpuno predimenzionirano, što govori o stanju današnje medijske i političke kulture. Proteklog je mjeseca predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović posjetila ovu ustanovu na način na koji to dosada nije učinio niti jedan domaći državnik. Ne samo protokolarno, već s odlučnošću da se upozna s cjelovitim djelovanjem HAZU i prijedlozima za dugoročniju suradnju. Mediji o tome nisu izvijestili jer događaj nije imao potrebnu dozu skandalozne trivijalnosti ili bar privlačne protuzakonitosti. Profesor Thomas Patterson s Harvarda uočio je to kao globalnu tendenciju još 1994. u svojoj knjizi Out of Order (Ne radi) napisavši da "tisak gotovo uvijek prenaglašava loše a umanjuje vrijednost dobrog".
        
Mogu li onda mediji uopće održati samodisciplinu svog demokratskog digniteta? HRT je nedavno objavio da više neće ugošćivati novinare portala Direktno.hr i Dnevno.hr - ne iz principijelnih razloga - zbog toga što se na njima može pronaći jezik laži i mržnje, već tek nakon što su neprovjereno i neistino govorili o djelatnicima HRT-a!?

Tko je onda pozvan da se bori za demokratsku vjerodostojnost medija? Samo novinari, vlasnici medija, građani, civilno društvo, stranke, Vlada? Nitko sam ne može pobijediti u ovoj utakmici dekompozicije stvarnosti, ali netko ipak mora preuzeti vodstvo. Jesu li to političari, ukoliko ignoriraju demokratske osnove javnih medija i njihovu uljudbenu obvezu? Velimiru Bujancu, voditelju emisije Bujica, u studio dolaze etablirani političari iako znaju da je osuđen za dilanje droge i plaćanje prostitutki. Dio te relativizacijske demagogije - da su svi mediji i novinari jednako vrijedni bez obzira na svoje ponašanje i držanje profesionalne razine, prouzročeno je i otvaranjem prostora revizionizmu, koji u političkom redefiniranju prošloga vidi i metodu potkopavanja
dostignutih civilizacijskih vrijednosti. Kolumnist Večernjeg lista suprotstavlja se recimo totalitarizmu Socijalističke Republike Hrvatske, istodobno pišući "kako treba žaliti za NDH".
        
Regresijom u javnim mdeijima hrvatsko društvo ne stoji još ni pred predmodernizmom, a kamoli pred postmodernizmom. Zbog toga se ove tendencije ne mogu podvesti pod postdemokraciju u kojoj glavni utjecaj više nema demos iliti narod, nego razne, uglavnom plutokratske, lobističke skupine, pošto one poštuju bar konvencionalna, formalna mjerila javnosti.

Demokracija se sustavno pokušava prikazati kao teror većine i teror manjine, kako je to odavno primijetio Alexis de Tocqueville, samo ne kao pravo građana da upravljaju svojim životima u svojoj političkoj zajednici. Time se, uz veliku pomoć IT kompanija, društvena obveza za pravom na informiranje svih građana,nastoji transferirati u individualnu obvezu izvješćivanja o samima sebi, što se i postiže putem antidruštvenih društvenih mreža. Svatko može postati komentator dirigiranih masmedijskih vijesti na svom Facebooku ili blogu. No čak ni vodeći news portali nerijetko nisu u stanju osigurati dignitet komuniciranja u podnožju članka, pa se recimo na Tportalu.hr može naići na niz ksenofobnih i antisemitskih poruka, poput vrijeđanja Slavka Goldsteina zbog njegova židovskog porijekla, bez obzira na činjenicu što administrator napominje kako nikako neće dozvoliti takvo pseudonimno sramoćenje. Nakon članka "Hrvatska gori" na Indeks.hr čitaoci su se javili porukom: "Umiranje starijih partizana je slatko", što bi se  valjda već trebalo prihvatiti kao normalnu ludističku reakciju.
   
Dok se u nekim drugim zemljama kažnjavaju vlasnici domene zbog zloćudnih internetskih trolova ili anonimaca koji žele destruirati svaki konstruktivni forum, u nas se to još uvijek vodi pod slobodom izražavanja. Iako od 1. siječnja 2013. izmjenom Kaznenog zakona stoji odredba da će se i virtualno zlostavljanje smatrati kaznenim djelom, i ovaj poput drugih zakona služi za prepisivanje, a ne za primjenjivanje. Tko i površno prati diskusije na informativnim portalima brzo će primijetiti da internetski demos ne zanima neki događaj ili problem, pošto se diskutanti u tili čas prepuštaju svojim temama i međusobnim vrijeđanjima. Sve to reaktualizira pitanje licenciranja novinara jer izgleda da jedino u ovoj struci preveliki broj djelatnika ne drži do svojih
deontoloških aksioma. Kako već svi tipovi medija imaju svoju digitalnu inačicu, koja će zbog potrebe za trenutačnom informacijom u budućnosti i prevladati, trebali bismo  promišljati mjere za sprečavanje stvaranja mizantropske percepcije kao glavne tendencije medijske komunikacije.   
    
Internet se predstavlja kao sredstvo direktne demokracije jer posjeduje tehnološki kapacitet da o istoj temi u isto vrijeme mogu komunicirati tisuće građana. Često se i tu radi o agensu nedemokratičnosti, pošto nemali broj političkih stranaka uvježbava svoje botove ili pojedince čija je misija da pod lažnim imenima "neovisno" i "neutralno" zagovaraju stanovišta svojih stranačkih vođa i na taj način utječu na formiranje virtualnog, a potom i društvenog javnog mnijenja. Sve češće i vodeći političari pokušavaju stjecati moć pomoću vrijeđanja putem svojih Facebook profila. Za razliku od radijskih i televizijskih postaja kojima za rad treba koncesija, news portali se samozvano smatraju profesionalno kompetentnim, mada politički nekorektnim, medijima jer se nekorektnost više lajka!? Što više klikova, to više oglasa, čime se tobožnje informiranje pretvara u bitku s pop-up adsima ili agresivno nezaustavljivim reklamama.
          
Kako proširiti kišobran demokratske stabilnosti i sigurnosti na masovne i personalne medije? Suvremeni korisnici podsjećaju na nekadašnje ispirače zlata jer moraju prijeći kroz mnoge medije da bi dobili trunku istine. Dezinformacijama se u pravilu služe obavještajne agencije u svojim tajnim ratovima, ali dezinformacije ne smiju biti osnova oblikovanja demokratske javnosti, bez koje se ne može govoriti ni o vjerodostojnoj demokraciji. Medijska odgovornost za demokraciju postoji, ali postoji i politička  i profesionalna-urednička odgovornost za demokratske medije. Netransparentnost vlasništva nije realna podloga
za demokratizaciju medijskog prostora. Ono što Hrvatskoj pod hitno treba je opće prihvaćena paradigma političkog, medijskog i receptivnog osvješćivanja, jer loši gledaoci, loši slušaoci i loši čitaoci favoriziraju - loše autore.

dr. sc. Danko Plevnik

Povratak