Ridikuli koji provociraju ne moraju biti antisemiti

29.01.2009.

Groteskno bi bilo ako je Vedrana Rudan pogođena cenzurom zbog antisemitskog istupa zato što je (a) citirala židovsku adolescenticu (Annu Frank), žrtvu holokausta, umorenu u koncentracionom logoru, koja je (b) parafrazirala židovskog konvertita (Karla Marxa) u njegovu nastojanju da utvrdi norme za emancipaciju Židovâ. Rezultat bi u tom slučaju bio groteskan, kako god ga se uzelo: ili kao odmazdu za parafraziranje općeg mjesta marksizma, ili kao kaznu za opetovanje devetnaestostoljetnog koncepta o emancipaciji Židovâ, ili kao pridavanje političke težine notornim provokacijama Vedrane Rudan.
Uostalom, nemaju samo Hrvati običaj da od ridikula čine mučenike (zblanuo sam se kad sam vidio 1972 koliko strasti režim ulaže u te autogolove): talijanski vojnici su ubili i Đovaninu Kokolu kao antifašističku ugrozu.

Najnevjerojatnije je da sada padaju iz oblaka i s gnušanjem osuđuju Vedranu Rudan oni koji su je angažirali baš zbog njezina diskursa, autolezionističkoga po njezin književni talent.

Nije visoko na evolucijskoj ljestvici galamdžija koji snagom svog urlanja nadomješta nedostatak argumenata i promišljanja. Tu negdje pripada i primitivac koji ne posjeduje izraze za emocije, pa ih nadomješta psovkama i prostaklucima. Na sličnoj metodološkoj razini Vedrana Rudan koristi vulgarne ispade i kljaste paradokse. Uostalom, malo se što ima dodati zapravo milosrdnom seciranju njezina diskursa koje je svojedobno objavio Boro Radaković. Ali kad Vedranu Rudan angažiraju računajući baš na vulgarnu (tj. pučku) privlačnost njezina turpilokvija, kada se o tom angažmanu talambasa po glasilima i prije prve emisije - licemjerno je i podlo naknadno drapati halje nad njezinim performansom, baš onakvim kakav je i mogao biti očekivan.

Nemam pri ruci Dnevnik Anne Frank, ne mogu kontrolirati koliko je Vedrana Rudan korektno prenijela njezinu navodnu rečenicu: “Kada će Židovi najzad prestati biti Židovi i postati ljudi?” Istrgnuta izvan konteksta ta rečenica zaista djeluje antisemitski: suponira da Židovi nisu ljudi dok ne prestanu biti Židovi. U njoj će, naravno, ponetko prepoznati odjek teza mladohegelovskog filozofa Bruna Bauera koji je (u “Židovskom pitanju” 1843) smatrao da se židovi ne mogu emancipirati unutar kršćanske Njemačke, nego samo kroz političku emancipaciju Nijemaca od religijski uvjetovane države. I odjek teza njegova radikalnijeg kolege Karla Marxa koji smatra (1848) da nije dovoljna politička emancipacija, nego ljudska emancipacija, u oslobađanju čovjeka od svakog otuđenja svoje ljudske biti unutar društva. Za emancipaciju Židova nije dovoljno da on bude izjednačen u potlačenosti s kršćaninom, nego mora biti emancipiran kao građanin (Bauer), odnosno kao čovjek (Marx). Mogu li se te teze proglasiti antisemitskima? Mogu, ali u bolesnoj nacionalističkoj politici i nigdje drugdje.

Vedrana Rudan je - po citatu iz emisije koji mi jest pri ruci - kritizirala što publika pozna slučaj Anne Frank, a ne i slučaj Yahye Hayeka (“to je palestinski dječačić koga su ubili židovi”, objašnjava Rudan). Htjela to Vedrana Rudan priznati ili ne, Anne Frank u kolektivnom imaginariju nije samo jedna od šest milijuna židovskih žrtava, kojima najčešće ne znamo ime (već i zato je korisno da se za Jom ha-Šoa spominju ubijeni, ime po ime, dokidajući njihovu anonimnost), nego je postala paradigma i za one čije je ime zaista iščezlo, paradigma žrtve, posve ljudske i posve nevine, misaonog bića koje je getoizirano, zatvoreno i ubijeno samo radi podrijetla, osobe spram čije se svjetlosti jasnije ocrtava potpuna duhovna bijeda rasizma i šovinizma.

Kao što žrtva ima svoje ime, ima ga i ubojica. Kada se ubojice skupno obilježavaju, po religiji (kao židovi, kršćani, muslimani), po narodnosti (kao Srbi, Hrvati, Nijemci, Englezi), a ne imenom i prezimenom - na djelu je ista vrsta kolektivne nivelacije čija je ekstremna posljedica ubijanje osobe samo zato što pripada nekoj religiji, nekoj naciji, nekoj orijentaciji…

Vedrana Rudan je odlučila to ne shvatiti, odlučila je palestinskog dječaka, vjerojatnu žrtvu izraelske vojske i, u krajnjoj liniji, državne politike, baciti u lice “židovima” kao vrsti. To jest antisemitizam. Identificiranje krivca nije antisemitizam ni kad je krivac Židov.

Povratak