JUÈER JESI, danas NISI

15.06.2002.

Jedan spomenik hrvatskog novinarstva šaptom je pao, drugi je jednako tiho, gotovo preko noæi, gotovo u tajnosti podignut. Skidanjem natpisa "Vjesnik" s nebodera u Slavonskoj aveniji ovih je dana i službeno uklonjen posljednji trag nekada najveæe izdavaèke kuæe na Balkanu, da bi otprilike u isto vrijeme prvoborci bivšega najuglednijeg "Vjesnikova" izdanja podigli sebi drugi spomenik, izdajuæi specijalno izdanje tjednika "Danas".
Na vrhu nekadašnjega "Vjesnikova" nebodera osvanuo je prije nekoliko dana kièasti logo tabloidnog dnevnika u izdanju Europapress holdinga, medijskog koncerna izraslog na lešini izdavaèke kuæe "Vjesnik" i usmjerenog k potiranju njegova novinarskog naslijeða i elitnog mu izdanja, tjednika "Danas". Ironièno, osnivaè EPH Ninoslav Paviæ neko je vrijeme obnašao dužnost zamjenika glavnog urednika "Danasa", a njegovi bivši kolege, danas raštrkani po svim redakcijama osim dvadesetak Paviæevih, spomenik svom vremenu otisnuli su u tiskari rijeèkog "Novog lista".

Analitièno, a ne histerièno
Ta dva dogaðaja svjedoèe o konaènom obraèunu novinarskih svjetova, o umiranju staroga i vitalnosti novoga, izgraðenoga u ratu i izbrušenoga na senzacijama, histeriji, golemim fotografijama, bombastiènim naslovima, jednostavnim mentalnim i reèeniènim sklopovima. Dakle, na vrijednostima dijametralno suprotnim tradiciji novinara "Danasa" koji su u preddemokratsko doba promovirali staložen pristup, kompleksnu reèenicu, zaokruženu misao, èesto pretjeranu metaforiènost u izrazu, oprezan i nerijetko kompromisan pristup.
Zapravo, oba novinarska svijeta vjerno su ocrtavala stvarnost u kojima su nastajala. EPH je u deset godina odrastao na ratnoj histeriji, nacionalistièkom zanosu i Tuðmanovoj autoritarnoj vladavini, dok je "Vjesnik", a prije svega tjednik "Danas", puno desetljeæe balansirao izmeðu partijskih struja, rastezao granice slobode izražavanja, nagoviještao promjene, obilazio oko poante kao maèka oko vruæe kaše te ipak uspio odgojiti generacije novinara i desetke tisuæa èitatelja.
Poèetkom devedesetih, kad je sloboda treskom uletjela na vrata, "Danasov" stil novinarstva panièno je iskoèio kroz prozor, dok su deseci tisuæa vjernih èitatelja odjednom okrenuli leða. Stvorena je nova država, novi politièki okvir, novi sustav vrijednosti, a time i novi pristup novinarstvu. "Danas" je tiho nestao i prepustio Ninoslavu Paviæu, Marinku Božiæu i Denisu Kuljišu da odgoje nove desetke mladih novinara, na novim profesionalnim zasadama i s novim ciljevima.
"Danasove" novinarske perjanice, nakon neuspjelog pokušaja uskrsavanja ohlaðenog leša pod imenom "Novi Danas", pronašle su poèetkom devedesetih nova mjesta u drugim, manjim novinskim izdanjima. Tek mali dio uspio je opstati u izdanjima Paviæeva Europapress holdinga. Ovih dana, na dvadesetu obljetnicu osnutka "Danasa", nekolicina bivših urednika odluèila je podsjetiti kako je Hrvatska jednom davno njegovala i drukèiji tip novinarstva. I da su se nekada ozbiljni, hermetièni, analitièki, po današnjim mjerilima užasno dosadni tekstovi, uspjeli prodavati u stotinjak tisuæa primjeraka.

Panegirik "vještici"
Na dvjestotinjak stranica specijalnog izdanja tjednika "Danas", koji se ovih dana pojavio na kioscima, objavljeni su svi znaèajniji tekstovi iz desetljetnog postojanja elitnoga "Vjesnikova" politièkog tjednika. Podijeljeni u razdoblja glavnih urednika, od Jože Vlahoviæa, preko Živka Miliæa, Mirka Galiæa i Vesne Blüml-Mihaljeviæ, do Dražena Vukova-Coliæa i Mladena Maloèe, odabrani tekstovi trebali su evocirati uspomenu na gotovo zaboravljenu tradiciju hrvatskog novinstva, ali ukljuèujuæi i neke znakovite èlanke autora èije su karijere poslije krenule nekim drugim tijekom.
Tako su iz naftalina izvaðeni èlanci Nenada Ivankoviæa o Katolièkoj crkvi, Milana Jajèinoviæa o jugoslavenskom socijalizmu, Slavena Letice o Èetvrtoj Jugoslaviji, kao i njegov panegirik novinarki godine Jeleni Lovriæ, koju je nekoliko godina poslije u Kuljiševu tjedniku "Globus" prozvao "vješticom iz Rija". Bilo je tu i tekstova Miroslava Lazanskog, poput njegova intervjua s generalom Veljkom Kadijeviæem, impressumi su podsjetili da je u hrvatskom novinstvu nekada djelovala stanovita Mila Štula, a kronièari su dobili priliku pohraniti prvi objavljeni politièki transkript, Tuðmanov razgovor s Jovanom Raškoviæem. Zanimljivo da je zapisnik tog razgovora u srpnju 1990. godine redakciji "Danasa" dostavio ondašnji Tuðmanov savjetnik Slaven Letica koji se godinama poslije, opet u tjedniku "Globus", oštro suprotstavio objavljivanju Tuðmanovih transkripata u hrvatskim medijima.

Gašenje duha "ozbiljnog" novinarstva
Jasno, u tom posebnom izdanju prevladava izbor èlanaka èuvenih hrvatskih novinara, od Jelene Lovriæ, Gojka Marinkoviæa, Veselka Tenžere, Drage Buvaèa i Slavenke Drakuliæ do Marinka Èuliæa, Mladena Maloèe, Ive Jakovljeviæa i Jasne Babiæ koji su u svojim èlancima iznosili duh vremena u kojima su nastajali ili pak nagoviještali vremena koja su uslijedila.
A onda je svemu tome došao kraj. Pod novom hrvatskom vlašæu, "Danas" biva ugašen i svi kasniji pokušaji da se iz novinarskog pepela podigne taj nekadašnji duh takozvanog "ozbiljnog" novinarstva, neslavno su propali. I "Peèat", a posebice "Tjednik" pod urednièkom palicom Chrisa Cviiæa, ugasili su se ponajprije zato što su se ipak previše zanosili iluzijom da u današnjemu hrvatskom društvu postoji kritièna masa èitatelja željnih ozbiljnih analitièkih tekstova. Ciljali su na trideset tisuæa, nisu dobili ni desetak.
O tome je napisano mnogo analiza. Uglavnom se sve svode na zakljuèak da neozbiljno društvo ne može konzumirati ozbiljne novine. Nekadašnji "Danas" mogao je sebi priuštiti dobar i ugodan život, pa èak i veliku nakladu, na jaslama goleme izdavaèke kuæe koja je bez problema financirala sve zahtjeve: od skupih urednika i elitnih novinara do poèetnih gubitaka koji su se amortizirali na drugim "Vjesnikovim" izdanjima.
Osim toga, i ondašnje jugoslavensko socijalistièko društvo bilo je puno prijemèivije za takav tip novinarstva. Politièari su bili zakonom zaštiæeni i bilo kakva kritika, makar i indirektna, izazivala je veliku pozornost državnih tijela, a time i javnosti. S druge strane, u društvu nije bilo materijala za tabloidna izdanja: nije bilo velikih ratova ni mafijaških obraèuna, estrada je bila kržljava, a i sportu se pristupalo s manje pompe. I više od svega, postojala je navika èitanja.
Televizija do osamdesetih godina nije bila toliko dominantan medij kao danas, nije bilo Interneta, životni ritam bio je mnogo sporiji i bilo je vremena i nadasve potrebe za èitanjem.
"Danas" je savršeno pogodio duh vremena. Kad je još potkraj osamdesetih nanjušio nacionalistièki val u Srbiji i kroz tekstove svojih autora, prije svega Jelene Lovriæ, krenuo u raskrinkavanje Miloševiæeve politike (jasno, uz potporu reformskog krila Saveza komunista Hrvatske), uspio je dosegnuti èak 180 tisuæa prodanih primjeraka.

Danas - Nin
Naravno, u planskoj medijskoj politici ondašnje države "Danas" gotovo da nije imao konkurencije. Osim beogradskog "Nina", nije bilo izdanja koje bi ugrozilo njegovu poziciju na kioscima. U Hrvatskoj je vladao jedan izdavaè, s jednim politièkim, sportskim i ženskim tjednikom, jednim elitnim mjeseènikom i nekoliko popratnih revijalnih izdanja. Nema konkurencije — nema gubitaka.
No, raspadom Jugoslavije raspao se i tadašnji sustav vrijednosti. Ponesene ratnom histerijom i nacionalistièkim zanosom, novine su poèele rušiti tabue te stoga više nije prolazilo hladno, metaforièko, promišljeno novinarstvo. Nitko više nije imao strpljenja izmeðu redaka išèitavati skrivene politièke poruke i odgonetavati zamršene analize. Došlo je doba bombastiènih naslova koji okupiraju osjetila i blokiraju mozak. U prvi plan je došla zarada, a poznato je da se sirove strasti najbolje prodaju. Barnumovski reèeno, još nije propao onaj tko je podcijenio ukus nove èitateljske publike u Hrvatskoj. Ozbiljne novine su skupe, ciljaju na uzak dio publike, a donose malo koristi — osim ugleda meðu uskim brojem èitatelja.

Novi Danas?
Tko zna kada æe, i hoæe li ikada, Hrvatska dobiti neki novi "Danas"? I treba li joj on uopæe? Društvu u kojem vladaju lažni intelektualci, bleferi i licemjeri, ne trebaju ozbiljne novine. Ljudima koji oduševljeno plješæu izjavama Stjepana Spajiæa, ne trebaju suhoparne analize o znaèenju njegovih rijeèi. Društvu koje politièare tretira kao glavne zvijezde, ne trebaju novine koje dubokoumnim komentarima raskrinkavaju njihovu lošu politiku. Rijeèju, ovo društvo treba šareni logotip tabloida na vrhu nebodera, a ne sivi spomenik ozbiljnom, analitièkom, staloženom (da li i dosadnom?) novinarstvu.

Piše Tomislav KLAUŠKI
    
"NOVINAR": ANKETA O ŽUTOM NOVINARSTVU

Ivan ŠIBER
Ozbiljno novinarstvo traži ozbiljno društvo i ozbiljnu politiku. U neozbiljnom društvu i neozbiljnoj politici teško je oèekivati od novinara da budu ozbiljni i da imamo ozbiljno novinarstvo. Drugim rijeèima, buduæi da je ovaj naš pluralizam zapravo jedna anarhoidna situacija, u kojoj se ne zna tko koga i na koji naèin, onda su ljudi zapravo, prije svega, usmjereni dnevnoj informaciji, koja æe na neki naèin uzburkati strasti, a nedovoljno su usmjereni ozbiljnoj dugoroènoj analizi.
Nadalje, èini mi se da ozbiljno novinarstvo zahtijeva i ozbiljne vlasnike. Mi zapravo imamo neozbiljne vlasnike. Privatnici novinarstvu pristupaju kao obliku prvobitne akumulacije, a ne kao trajnom ulaganju. Ne vidim moguænosti da bi netko uložio novac jer nije spreman da godinu-dvije na njemu gubi, dok ne bi uspostavio respektabilan newsmagazin kao što je nekada bio "Danas", koji je takoðer, ako se ne varam, oko godinu dana bio u gubicima da bi tek poslije dobio svoje tržište. Osim toga, intelektualci i novinari i politièari oslikavaju politièku kulturu jednoga naroda, koja je, na žalost, nekulturna.
Marko GRÈIÆ
Ta predrasuda da je novinarstvo u Hrvatskoj inferiorna intelektualna djelatnost je glupost, laž, za koju mislim da je podržavaju i naše kulturne ustanove, osobito Fakultet politièkih znanosti Zagrebaèkog sveuèilišta, koji, umjesto da prouèava taj fenomen iz svih moguæih aspekata, sustavno veæ desetljeæima gaji prema našemu novinarskome miljeu niz vrlo, vrlo štetnih predrasuda.
Mislim da je žutilo takoðer, kako bismo rekli, stara predrasuda
koja je k nama došla iz starih vremena. Naime, žutilo je svojstvo stvarnosti. Stvarnost je senzacionalna i senzacionalistièka. Ništa nije tako fantastièno kao proteklih desetak godina hrvatske stvarnosti.
Mi smo proživjeli raspad zemlje u kojoj smo živjeli pedesetak
godina, preživjeli smo znaèi raspad jednoga društvenoga i politièkog sustava, preživjeli smo teško vrijeme rata. I novinarstvo koje se u poèetku poèelo baviti tom scenom, na primjer "Slobodni tjednik" Marinka Božiæa,
poslije "Globus", "Nacional" i drugi stekli su status senzacionalistièkih novina naprosto zato što nitko tada nije vjerovao da je imalo slièno stvarnosti ono što su te novine tada opisivale i donosile kao stvarnost. Kad govorim o "Globusu" Denisa Kuljiša, moram spomenuti da je on bio spiritus movens i jedan od najznaèajnijih dinamizatora i ljudi koji su formirali obrasce modernoga hrvatskog žurnalizma. Kao stariji, ja sam od njega mnogo nauèio o tome kako novinarstvo nikada ne smije ulaziti u stvarnost, u prouèavanje, u sagledanje stvarnosti s unaprijed stvorenim predrasudama. Ono mora biti otvoreno i mora prihvaæati sve konzekvencije svih uvida u stvarnost.
Božo NOVAK
"Danas" i novine sliènog profila ne prolaze zato jer su se ukusi kod èitateljske publike promijenili. U onom sustavu politièari su bili neprijeporne liènosti. Svaka kritika se mogla tumaèiti kao uznemiravanje javnosti i napad na ustavni poredak. Sad su novine poèele pisati o politièarima kako su god htjele i mogle. I odjedanput su politièari postali zvijezde. I nama bi bilo zanimljivo da možemo èuti što misle, od predsjednika Republike do predsjednika opæine, i razgovarati. To je takoðer stvaralo novi ukus. Taj novi ukus stvorio je ambijent koji ja nazivam tabloidizacija, ne samo medija nego i tabloidizacija politike.
Naši su stranaèki politièari postali zvijezde. I oni divno igraju tu svoju ulogu. Novinari naprosto trèe za njima. Oni su zvijezde u punom smislu rijeèi kao što su prije bile samo zvijezde na estradi.
To je velika podvala novinarstvu, ali su novinari sami krivi za to. Na naslovnim stranicama vrijede oni koji igraju ulogu u politici ili vlasti. Prema tome, to su te negativne stvari koje je objektivno stvorilo vrijeme. Samo, ja mislim da æe i to proæi. Koliko god možemo doæi do informacija o kretanju naklada listova, vidimo da dolazi vrijeme kada æe ljudima biti puna pipa skandala, i zvijezda, i politièara, i ovo što oni razmišljaju o sasvim suprotnim stvarima, a ne o onome što rade. Prema tome, samo novinarstvo, i vlasnici i urednici, trebat æe tražiti prave vrijednosti o kojima treba pisati.
 

Povratak