Cijeli moj život je jedna velika utakmica

07.07.2002.

Miroslava Redea, uglednog i èestitog sportskog novinara, poznajem tridest i šest godina, za veæinu je Miro, jedan sam od rijetkih koji ga katkad nazove i Redlijem. Miro je jedan od onih ljudi koji možda nikada nisu imali neprijatelja, jer za svakoga imaju i žele imati razumijevanja, a prijateljima su odani bez ostatka. Zbližili smo se ponajviše zahvaljujuæi zajednièkoj ljubavi, nogometu, koji nas je obojicu odveo u novinarstvo, iz kojega nikada otiæi i neæemo. Sredinom naših zajednièkih zagrebaèkih šezdesetih èak smo i nekoliko dragih intervjua zajednièki radili, razgovarajuæi s ondašnjim nogometnim asovima, Dragoslavom Šekularcem, Ivicom Osimom, Mirsadom Fazlagiæem, Draganom Džajiæem, zajedno smo igrali u prvim susretima selekcije zagrebaèkih novinara, koja æe poslije biti jednim od rodonaèelnika Lige veterana, zahvaljujuæi Miri na Maksimiru sam, pod reflektorima, postigao pogodak, Miro je sjajno pucao, vratar ekipe glumaca i humorista Bane Petroviæ jedva odbio loptu, a ja je u trku, sa dvanaestak metara poslao po preèku. Gledalo nas je tridesetak tisuæa gledalaca, igrali smo predigru veteranskoj utakmici reprezentacija Jugoslavije i Maðarske, daleke i znakovite šezdeset i osme... Naigrali smo se i utakmica izmeðu zagrebaèkih i rijeèkih novinara, diljem Hrvatske. Desetljeæima prijateljujemo onim možda najljudskijim naèinom, ako se i ne èujemo i ne vidimo mjesecima, èim se èujemo, èim se sretnemo, stanke iskopne u èasu.
    Iz duše smo se napripovijedali u mirnom Zaprešiæu. Ovako je besjedio moj stari dobri prijatelj:
   

Iz Normandije

»Prezime Rede je francuskog porijekla, Redeovi su se doselili u Gorski kotar u 17. stoljeæu. Postoji zapis iz 1672.godine u crkvi, u Gerovu, gdje je upisano prezime Rhede, Rede. Redeovi su došli iz Normandije, a ne iz Alsacea i Lorrainea, kao što se mislilo. Saznao sam to kad sam polagao prvu pomoæ za šoferski ispit od lijeènika koji me je ispitivao. Èovjek je, naime, doktorirao na prenošenju genetskih osobina nekih obitelji a la Wolf, Èop, Rede, Arh... Po ocu sam iz Tršæa, jednog od najljepših mjesta u Gorskom kotaru, a mamina strana je moslavaèka i zagorska, Žerjaviæi. Iz Zlatara i Ludbrega doselili su se u Moslavinu. Roðen sam 20. studenoga 1938.godine u Kikindi, gdje je otac, doktor veterine, službovao. Deset dana poslije roðenja sam iš'o u Vršac pa u Beograd, pa u Zagreb, gdje sam bio do treæe godine, u Klaiæevoj ulici. Kad je otac otišao u partizane preselili smo se u Novoselec, u maminu Moslavinu. Tamo sam proveo rat. Da, znali smo gdje je otac, išli smo ga èak posjeæivati, on je bio u moslavaèkom gorju, sa Šiblom i Rukavinom i ostalima. Još u NDH postao šef službe za Hrvatsku, poslije je bio šef veterinarske službe za FNRJ i SFRJ, najviše se bavio konjarstvom i napisao desetak knjiga o konjarstvu.
    U Beogradu sam se atletikom i košarkom aktivno bavio u »Zvezdi«, stolnim tenisom u »Trgovaèkom«, a šahom u »Dušanovom gradu«, sve to zajedno s Dragoslavom Šekularcem, Šekijem. Onda smo pedeset i druge godine odigrali nogometnu utakmicu za Djeèji dom »Ivo Lola Ribar« protiv juniora »Partizana« i – pobijedili 2:0. Uslijedio je poziv, Šeki se nije odazvao, ja jesam.Trener Matekalo me odmah postavio u momèad i prvu pravu utakmicu u životu sam odigrao na stadionu JNA pred 45.000 gledatelja, u predigri prvenstvene utakmice »Partizan«– »Zvezda«, postigao sam dva gola, pobijedili smo »Zvezdu« za koju za igrali Šekularac i »Šerpica« Mladenoviæ, poslije poznati nogometaši i treneri. Tako je poèela moja nogometna karijera...
   

Drugi otac Matekalo

Roditelji su bili sretni da se bavim sportom, makar sam dolazio kuæi sav izubijan, nisu mi branili jer to nije bilo ni moguæe – bio sam lud za nogometom. Jedino kad sam znao dobiti remenom po nogama, po riti, bilo je kad bih, recimo, otišao po kruh u pola šest, a donio ga u pola jedanaest, jer sam na ulici, u nekoj Šafarikovoj, igr'o, makar na kraju samo jedan na jedan, sa Šekijem i zaboravio da uopæe postoji kuæa. U dosta uskoj ulici otac i brat znali su stajati po pola sata, ja ih uopæe ne bih vidio, bio sam u transu. Stjepan Bobek- Štef bio mi je odmah idol. Jednu od najveæih poèasti koje sam doživio kao pionir i danas pamtim. Stariji igraèi »Partizana« su znali doæ' puno prije na svoj trening, jednom su se ukljuèili u igru s nama, a Zlatko Èajkovski, èuveni Èik, rekao je Štefu: »Ti æeš igrati desnu spojku, a ovaj mali æe igrati lijevu spojku!«. Eeeej! Znaš šta je to bilo? Takve se stvari pamte cijeli život! U tu kategoriju uspomena pada i ona kad sam na ljeto pedeset i treæe došao u Novoselec na ljetovanje i igrao za mjesni klub »Slogu« s ljudima koji su bili i po trideset i pet godina stari, i protiv jednog sela i od èetiri naša gola tri zabio. Uoèi utakmice na plakatu je pisalo: »Kao pojaèanje nastupa subjunior »Partizana« Miroslav Rede«, a u Domu kulture, gdje je poslije utakmice prikazivan film, èekala me stolica u prvom redu.
    Moj prvi trener u »Partizanu« bio je Florijan Matekalo-Conjo. Bio je nogometaš sarajevske »Slavije«, zagrebaèkog »Graðanskog«, dao je èak prvi gol za reprezentaciju NDH, poslije rata, u prvom prvenstvu Jugoslavije bio je najbolji strijelac »Partizana«, igrao je centarfora. Kada je zbog bolesti srèanih zalizaka, prerano, prestao igrati posvetio se trenerskom pozivu. Bio je i praktièar i vizionar, pripremao nas je za ono što æe biti tek za desetak, petnaestak godina, imao je viziju kako æe se nogomet razvijati. Matekalo je u mom životu bio jedini èovjek kojeg sam, možda, cijenio jednako kao oca Još jedna velika Matekalova stvar – on je znao isprièati prièu, o velikim igraèima, o velikim potezima, da nas još više potakne. Moja je generacija bila prva graðanska momèad u »Partizanu«, veæ sa šesnaest, sedamnaest godina osvojili smo prvenstvo Jugoslavije, poslije i drugo, u prvom smo u finalu pobijedili »Crvenu zvezdu« sa 3:2 i 2:1, na opæe iznenaðenje jer je »Zvezda« igrala sa Šekularcem, Mladenoviæem, Ivom Popoviæem... Dao sam treæi pobjedonosni gol u prvoj, a oba gola u drugoj utakmici. U sezoni 1956/57. osvojili smo prvenstvo s gol-razlikom 215:10, Baziæev, Srebriæev, Sertiæev »Dinamo« smo tukli sa 11:0, , »Hajduk« sa Cuzzijem, Colnagom, Zvonkom Begom, Iliæem i drugima sa 7:0 i 1:0, »Vojvodinu« 7:1, »Zvezdu« 8:2... Te godine sam dao 99 golova, a bio sam – vezni igraè, »desetka«. Jedne godine smo izvan konkurencije igrali u Beogradskoj ligi, snage recimo današnje druge hrvatske lige i bili prvi sa trinaest bodova prednosti, a tada se još za pobjedu dobivalo samo dva boda. U prosjeku smo imali dvije do tri tisuæe gledatelja, na juniorskim utakmicama, to su bile ekshibicije. Bio sam kapetan te ekipe...
   
Fidel Castro

U prijateljskim utakmicama smo pobijedili prvu momèad »Partizana«, u ozbiljnoj utakmici, pa se poèelo govoriti da bi cijela ta generacija juniorska trebala zamijeniti kompletnu prvu momèad, u kojoj su još igrali Èajkovski, Bobek, Zebec, Belin, Stojanoviæ je branio, Herceg,Valok, Kaloperoviæ, Miloš Milutinoviæ. U prvoj smo ih utakmici dobili sa 5:4,. Zebec nas je tuk'o kol'ko je mog'o, igr'o je centarhalfa, a u revanšu, pred sedam tisuæa gledatelja, sa 3:1. Prvu momèad »Zvezde« smo u jednom Kupu grada Beograda dobili 2:1, »Odred« iz Ljubljane(poslije zvan »Olimpija«), 2:0, jaku »Lokomotivu« zagrebaèku 2:1, »Radnièki« iz Beograda, najbolji svih vremena, sa Vidiniæem, Petakoviæe, Ognjanoviæima sa 5:0, »Vojvodinu« sa 3:1 i tako dalje. Zanimljivo je da nismo pobijedili samo prvu momèad »Rijeke«, u kojoj su bili Mihoviloviæ, Dunaj, Veselica, Radakoviæ. Igrali smo po blatu 1:1 na Kantridi, veljaèi '55, pripremajuæi se za omladinski turnir u Viareggiju, a sudio je glumac Riki Brzeska. Najveæi kompliment koji sam o toj našoj generaciji uopæe èuo izrekao je Miša Paviæ, bivši trener »Zvezde«, poslije i »Benfice« i »Standarda« iz Liegea. U jednom razgovoru prije dvadesetak godina rekao mi je da nikad u životu nijednu momèad nije vidio da netko igra tako dobro kao ta naša juniorska momèad »Partizana«. Pitao sam odnosi li se to samo na juniore. Rekao je:»Ne! Igrali ste bolje i od »Santosa« i od »Reala« i od »Benfice«, svih momèadi koje sam vidio!«. Miša Paviæ, vrlo ozbiljan èovjek, profesor, ne samo trener...
    Moj najveæi idol i za mene najveæi igraè Jugoslavije svih vremena i najjaèi hrvatski igraè Stjepan Bobek , a prva Bobekova trenerska dužnost bila je da preuzme nas mlade i povede nas u Viareggio. I gledaj paradoksa! Kako je tome prethodio sukob Zebeca i Bobeka, zbog »sluèaja Vasoviæ«, Vasoviæ je i iskljuèen iz kluba, ja sam bio na strani Zebecovoj, a »Štef« na strani uprave, sa Belinom, Stojanoviæem, Kaloperoviæem... Jedini sam i dalje tvrdio da je Zebec u pravu pa sam proglašen Fidel Castrom, time su mislili da sam buntovnik. U Rijeci i Opatiji pripremali smo se za Viareggio, Štef me »držao na ledu«. U Viareggiju sam igrao tek na posljednjim trima utakmicama, dvjema nisam bio ni kapetan nego Vladica Kovaèeviæ, a u finalu jesam. Ta utakmica protiv »Milana« vjerojatno mi je bila utakmica života, iako je za mene bio zadužen Trapattoni – iz »Milana« su poslije došli moliti Bobeka da me pusti da preðem u »Milan«. Iako smo izgubili 2:1, golman nam je slabo branio, a vodili smo 1:0. Bobek je proglašen trenerom turnira, zahvaljujuæi nama. To je, eto, bio jedini nesporazum izmeðu Bobeka i mene, poslije smo bezbroj puta bili zajedno, znali i popiti i tako dalje.
   

Vespa na Kostabeli

Èetiri puta sam igrao u Viareggiju i èetiri puta na »Kvarnerskoj rivijeri«, pedeset i devete smo je na Kantridi osvojili sa pola najbolje momèadi, igrali smo Miloradoviæ, Ilija Mitiæ, Jovanoviæ, Todoroviæ, Kovaèeviæ i ja, bio sam kapetan, igrao dobro, zabijao golove, primio pet-šest pehara, a nije bilo braæe Èebinac, Miladinoviæa, Kovaèeviæa, Jusufija, Vasoviæa, poslije èuvenih reoprezentativaca i internacionalaca.. Na veèeri u hotelu »Park« na Peæinama za naš su stol došli trener prve momèadi »Rijeke« Mile Ognjanov i »tehniko« Ivica Smolèiæ, pozvali me u sobu i rekli da bi htjeli da doðem u »Rijeku«. Ali, ja sam veæ prije toga obeæao da æu iæi u »Dinamo«, došli Otto Hofman i Franjo-Mara Woelfl u Beograd, na Dedinje, gdje smo živjeli i sve dogovorili. »Rijeka« mi je tada nudila stan na Kostabeli, 300.000 dinara i – vespu! Sa »Dinamom« sam dogovorio 850.000 dinara, da, da, bez vespe, ali tada je »fiæo« bio 600.000 dinara. Bio sam malo u dvojbi, Rijeka mi je uvijek bila u srcu, poslije Moslavine uvijek odlazio na ljetovanje u Rijeku pa u Gorski kotar. Rijeka je bila moj drugi grad jer je moj otac išao u sušaèku gimnaziju, uostalom, znaš da su mi i roditelji poslije živjeli u Rijeci i da je moj brat Tihomir, lijeènik, bio ravnatelj Djeèje bolnice na Kantridi. Ali, kad sam dao rijeè otišao sam u »Dinamo«. Tek poslije sam shvatio da je ponuda »Rijeke« bila fantastièna, da sam možda pogriješio... Ne, u »Partizanu« nisam mogao ostati. Otac je otišao u mirovinu i odselio se u Zagreb i ja sam po nekoj inerciji otišao s njima.
    Kad sam najbolje poèeo igrati u »Dinamu« otišao mi je meniskus, na utakmici sa »Zvezdom«, 0:0 u Beogradu. »Dinamo« je igrao sjajno, dobio sam visoke ocjene novinara, 4 i 4,5, do 5 su bile ocjene, i velike pohvale od Zebeca, koji je igrao za »Zvezdu«:»Perušiæ puno trèi, ali Rede puno zna!«. Drugi put mi je meniskus otišao u ljeto, treæi put u jesen, prije odlaska u Barcelonu. Vraæao sam se dvaput, treæi put više nisam mogao, tada je zapravo moja prava nogometna karijera završila... A igrao sam u generaciji sjajnih igraèa i krasnih ljudi, bili su to Iroviæ, Šikiæ, Markoviæ, Crnkoviæ, Perušiæ, Draža Jerkoviæ, Lipušinoviæ, Èonè, Dugandžija, Pašiæ... Da sam odmah otišao na operaciju meniskusa, kao što je trebalo, igrao bih i dalje. Nažalost, moram prigovoriti tadašnjim lijeènicima, a tako se dogaðalo i dvadeset godina kasnije, govorili su: »Treba to puknut!«. Nije istina! To otezanje s operacijom bilo je fatalno za moju nogometnu karijeru. A bio bih u »Dinamu« napravio sjajnu karijeru. Kad sam napokon operiran otišao sam jednu sezonu u »Radnièki« iz Beograda, jer me Matekalo zvao, koji je èuvenu momèad, u kojoj su bili Vidiniæ, Èokiæ, Ljubenoviæ, Ognjanoviæi, Petakoviæ, Markoviæ... Ubrzo sam se vratio u Zagreb i u drugoligaškoj »Lokomotivi« igrao od 1962–66. To je prekrasno razdoblje u mojoj karijeri, više nije bilo velikih ambicija, ali je momèad bila vrlo dobra, mogli smo pobijediti svakoga, i »Dinama«. Naše veselo društvo znalo je i popit i proveselit se, imali smo divne turneje po Skandinaviji. Soboèan, Starman, Huegl, Zuban, Fmeljina, Feldbauer, Canjek, Rauš, Pikl... Trener su nam bili Mile Ognjanov, Cuvaj, Etlinger, Bolfek...
   

Novinar u kopaèkama

Novinarstvo? Oooooooo, ja sam se rano poèeo baviti novinarstvom. Za beogradske listove »Fudbal« i »Sport« poèeo sam dopisivati pedeset i pete iz Viareggija. Jedna zanimljiva stvar, zabunom vjerojatno, izašao je naslov, naslov, ne podnaslov – MIROSLAV REDE JAVLJA IZ VIJAREÐA. A tek u podnaslovu – »Partizan« pobijedio... U Zagreb sam takoðer postao dopisnik na zanimljiv naèin. Igrala se prvenstvena utakmica »Buduænost«–»Dinamo« u Titogradu, sadašnjoj Podgorici, »Dinamo« je pobijedio 1:0, »Sportske novosti« nisu tada imale tamo dopisnika i ja sam dao cijeli izvještaj. Ono što je komièno, je l', je sastav u kojem sam ja bez ocjene, a u potpisu – Miro Rede. Javljao sam se i s turneja »Lokomotive«, a šezdeset i šeste sam poèeo redovitije suraðivati u »Veèernjem listu«, kod Ice Kerchina. Šezdeset i sedme radio sam na željeznici, kao mnogi igraèi »Lokomotive«, a legendarni novinar Boris Jankoviæ-Argus, s kojim sam stanovao u istoj zgradi, preporuèio me Vladi Oreškoviæu-Gazdi. Tako sam iz ŽTP-a, gdje sam radio na informacijama, a položio i ispit za višeg transportnog komercijalista, prešao u »Sportske novosti«. Prvi intervju je bila cijela strana s Fahrudinom Jusufijem, mojim suigraèem iz juniorskih dana, uoèi polufinalne utakmice »Dinamo« – »Eintracht«, za kojega je Jusufi igrao, a»Dinamo« pobijedio i poslije trijumfa nad »Leedsom« osvojio Kup velesajamskih gradova, sadašnji Kup UEFA. Na toj sam utakmici skupljao izjave, a glavni tekst je radio Roman Garber. Tako je poèela moja karijera u »Sportskim novostima«, 1. rujna 1967., a 1. rujna 1992. završila, punih dvadeset i pet godina sam bio u »Sportskim novostima«. Onda sam u Zaprešiæu godinu dana bio sportski direktor »Inkera«, onog najjaèeg, koji je osvojio prvi hrvatski kup. Ali, poslije te godine sam shvatio da ja nisam za to niti je to za mene.
    Iako smo se dogovorili, nisam se vratio u »Sportske«, odnosi su se promijenili, rekli su da æe doæi mlaði. Sljedeæeg dana, na nagovor Darka Draženoviæa, mog velikog prijatelja, otišao sam u »Veèernjak« i tu doèekao penziju, ali radim i dalje, u društvu divnih nadarenih mladih kolega, suraðujem honorarno. U »Veèernjaku« sam proveo krasno vrijeme, uživao sam dobar status, a puno sam i napravio, najviše intervjua sa svjetskim nogometnim asovima. Imao sam veliku sreæu da sam išao na takva mjesta kao što su evropska i svjetska nogometna prvenstva, proglašenja nogometaša godine i sliène situacije, u kojima sam došao u doticaj s najveæim igraèima svijeta. Puno mi je pomoglo i to što su me neki od prije znali, podatak da sam igrao nogomet.
   

Oaza u Erženima

Kad sam primao Nagradu za životno djelo rekao sam da mi nije ni trebala jer sam je dobio veæ samim tim što su mi »Sportske novosti« i »Veèernji list« omoguæili da radim ono što volim i što jedino mogu raditi. I da doživim ono što je za mene najljepše u životu, osim, jasno, familije, da idem na velike utakmice, da sreæem najveæe igraèe, da upoznam mnoge ljude. Ja sam zapravo više èovjek nogometa, mene su cijeloga života najviše zanimale utakmice, cijeli moj život se zapravo pretvorio u jednu veliku utakmicu.
    Imam sretnu obitelj, èesto smo na okupu, kæer Anamarija ide u Visoku školu za upravljanje i poslovanje. U Gorski kotar smo prije išli utroje, a idemo i sada, supruga i ja, ali je treæi èlan, naš pas, Tego, koji je dobio ime po našim unucima Teni i Goranu. Više ne idemo u Tršæe, nego u jedno malo selo koje se zove Erženi i ima samo èetiri kuæe, tamo žive Erženi, troje ljudi, starosjedioci, Roman, Mira i Joško. Idemo u jednu staru kuæu, to je štala bila, koja je obnovljena, u prvo vrijeme samo za lovaèke potrebe, a sad je malo preureðena, vrlo jednostavna, ali neobièno lijepa. To je oaza mira kakve nema nigdje, tamo neizmjerno uživamo, to je vikendica obitelj Zbašnik, u kojoj je glava obitelji Željko Zbašnik, ima tvoju karikaturu iz osamdeset i osme godine na vidnome mjestu, u što æeš se ti uvjeriti jer te zovem tamo – od Parga petsto metara, na putu prema Èabru. Inaèe, u Tršæu imam puno familije, mislim da je pedeset, šezdeset posto ljudi u Tršæu do èetvrtog koljena u vezi, srodstvu. Po oèevoj majci strana iz Crnih Lazi imala je po jedanaestoro, dvanaestoro djece. Otac je imao èetiri brata i dvije sestre tako da sam ja tamo doma, je, lijepo nam je tamo. Uživamo, kad god možemo idemo tamo, u svim godišnjim dobima i ne znamo kad je ljepše. Idemo i s unucima, jasno na drva se loži, vodu donosimo iz vana. Tamo nam je predivno, rekao sam da æe mi, jednog dana, tamo rasipati pepel na jednom grièu, toliko mi se to sviða.
   

Charlton, Pele i Benigni

Susreo sam se s mnogim velikim igraèima, a s nekim, na moje veliko zadovoljstvo, došao sam u odnos, koji se èak može nazvati prijateljstvom. S Bobbyjem Charltonom se izljubim i izgrlim kad se vidim, puno puta smo razgovarali. Pele mi, kad god se vidimo, prilazi jednako radosno kao i ja njemu, bio je veoma radostan kada sam mu meðu prvima èestitao na naslovu najboljeg nogometaša dvadesetog stoljeæa, zapravo svih vremena, zagrlio me. Ti veliki igraèi, Pele i Ronaldo, recimo, nekad su kao mala djeca, to je divna osobina koju su saèuvali... Imam more dragih fotografija s njima, u radnoj sobi mi visi ona na kojoj Peleu uruèujem zastavu »Inkera«, to je bilo '92. u Goetteborgu. Predao sam mu i keramièku ploèicu »Inkera«, koji je dan prije toga osvojio prvi kup Hrvatske. U èemu je stvar? Pele je taj dar i još nekakvu znaèku primio k'o da dobiva zlatnu loptu FIFA-e! U tome je njegova velièina. Pele je, po meni, bez konkurencije najveæi nogometaš na svijetu, jedan od najomiljenijih ljudi u povijesti èovjeèanstva, ne znam postoji li još jedna osoba na kugli zemaljskoj, koja je na svim prostorima globusa toliko omiljena
    Vrlo skroman, drag je Boby Charlton, iako je kao i Stanley Matthews, Bobby Moore i Alf Ramsey dobio titulu – sir. Bobby mi je omoguæio razgovor s Mattom Busbyjem, legendarnim ocem »Manchesterovih beba«, »Matts babies«, koji je kao i Bobby Charlton preživio minhensku avionsku nesreæu '58. Dan prije nego što sam se trebao susresti s Mattom Busbyem, u blizini Manchestera, inaèe tamo ga ne zovu Bezbi nego baš Buzbi, on je – umro. Umjesto originalnog intervjua na pripremljenih petnaest pitanja, koja sam mu poslao unaprijed, preko Charltonove tajnice, dao sam odgovore iz napisa u engleskim novinama, koji su uslijedili poslije, nakon smrti, a toliko napisa je, mislim, u novinama bilo samo kad je umrla engleska kraljica. To mi je jedan od najdražih ili barem najzanimljivijih intervjua.
    Sanjam li još da igram neku pravu utakmicu? Neprekidno! Sanjam neke situacije u kojima sam mogao zabiti gol, gdje sam dodao, to ne ide iz memorije, nikad. To me na neki naèin održava mlaðim. Što nam inaèe ostaje? Ostaju nam sjeæanja i pitanja. Sjeæanja su neizbježna, kad èovjek ima šezdeset i tri godine bitno je èega se sve ima sjeæati, a ja sam imao bogat život, i sportski i ovaj drugi, imam se èega sjeæati. Na životna pitanja obièno nemamo pravih odgovora, ali imam svoju maksimu: »Živi i daj drugima da žive!«. I kažem: »Volite se ljudi!«. Za mene je najljepši film koji postoji »La vitta e bella« Benignija, genija. Ona reèenica koju izgovara kada prima Oscara, zahvaljuje svima i na kraju kaže: »Najviše zahvaljujem svojim roditeljima, koji su mi podarili najljepši dar u životu – siromaštvo.« – to je genijalno. Benigni je genije. Ljubimac mi je i Pietro Germi sa »Željeznièarom« i najsugestivnijim naslovom što postoji za jedan film i uopæe – »Èovjek od slame«. Svi smo mi ljudi od slame, zapravo.

 
Ðuzga i Bobby
   
    »Obièno smatram da su svi komplimenti preuvelièani, ali dva su mi godila u životu. Za najranijih igraèkih dana nisam imao nadimka, mnogi su mislili da mi je to prezime zapravo nadimak, ali sam ipak dobio jedan nadimak – Ðuzga. To su mi dali braæa Èebinac, Vasoviæ i drugovi. Ðuzga? To je igraè, to je igraèina! A prigodom primanja Nagrade za životno djelo kolega Božo Sušec ovako me predstavio:»To je Bobby Charlton hrvatskog sportskog novinarstva.«.
   
    Modugno
   
    »Obožavam napolitanske pjesme, ljubimac mi je Beniamino Gilli, iako je za mene najveæi pjevaè na svijetu Caruso, on je iznad svih, nadnaravan. Neizmjerno cijenim Claudija Villu, on nije pjevaè zabavnih melodija – on je tenor. Ono što ga èini velikim to je njegov glas, kao i glas jednog pjevaèa za kojega sam rekao javno, na radiju, da bih ga želio upoznati i upoznao sam ga, Vicu Vukova. Domenico Modugno? Oooooo, to je nešto drugo. Imam snimljen njegov posljednji koncert, veæ je bio na kolicima, Modugno je vulkan, pjesnik, duša, njemu do današnjega dana nitko nije ravan.«
   
    Prijatelji
   
    »Iz mladenaèkih igraèkih dana najdraži prijatelj, èovjek kojeg se sjetim više nego ikoga u životu, je Dragan Blažiæ, kojeg sam upoznao u Crikvenici na »Kvarnrskoj rivijeri« 1953.godine, igrao je tada za »Vojvodinu«. Od tada do kraja njegovog života trajalo je naše veliko prijateljstvo, a zajedno smo igrali u »Partizanu«, u »Dinamu« i u »Lokomotivi«. Prerano je umro, u svom Novom Sadu. Drugi prijatelj mi je Drago Posavec, direktor Sportskog centra u Varaždinu, igrao je i za »Varteks« i za »Muru«, jasno, tu je i dr. Feldbauer, moj suigraè iz »Lokomotive«, Joško Kovaè iz Tršæa mi je kao brat, a divni prijatelj mi je i Tony Signore iz SAD-a.«

Povratak