Najveæi problem ljudskih prava u Hrvatskoj - društvena atmosfera

31.08.2002.

Razina ljudskih prava u Hrvatskoj jedan je od krucijalnih elemenata po kojima medjunarodna zajednica, napose EU, procjenjuje, zrelost ovdašnje demokracije i njezinu kompatibilnost evropskim standardima a èime bi se, uz ostalo, legitimirala kao prihvatljiv kandidat za prikljuèenje Uniji. Hrvatski helsinški odbor, uz sve kontroverze koje ga prate(od odobravanja do osporavanja),veæ godinama figurira kao autoritativni zastupnik ljudskih prava, ranijih godina poèesto stigmatiziran naglašenim interesom za zaštitu prava manjinskih zajednica (poglavito srpske). Predsjednik HHO-a, prof. Žarko Puhovski, znade reæi da je svojedobno stalno nosio kaput na kemijsko èišæenje jer je prilikom svakog izlaska na ulicu bivao popljuvan od onih koji su i tako drastiènim èinom iskazivali svoje neslaganje i prezir spram HHO-a i njega osobno. No, unatoè tomu nije prestao izlaziti jer je znao ukoliko se izolira u dobrovoljni kuæni zatvor da je tu kraj prièe. S prof. Puhovskim razgovarali smo tijekom održavanja Ljetne škole HHO-a u Solarisu,a neposredno nakon dosad nezabilježenog presedana u sudskoj praksi koji se dogodio u Šibeniku, na sudjenju za ubojstvo civila (braènog para Damjaniæ) u Prukljanu 1995.g. Presuda, naime, nije izreèena zbog nedolaska jednog suca porotnika na vijeæanje i glasovanje, a u znak prosvjeda rodbina i prijatelji optuženih, koji su pratili sudjenje, blokirala je prometnicu pred zgradom Županijskog suda.
Zatekao sam se u to vrijeme u Šibeniku. Parkirao sam vozilo u blizini suda i izašao iz kola da bi me odmah policajac doèekao rijeèima: "Pa kad ste vi veæ stigli?" Pokušao sam reæi da ne znam uopæe o èemu se radi, no on me nije htio ni saslušati, nego mi je samo dobacio: ”Nemojte vi to meni. Evo, tu su naši, a tu su i ovi drugi. Izvolite pogledati.”
Dakle, histerija je potpuna. To govori da je danas u Hrvatskoj najveæi problem ljudskih prava društvena atmosfera. Govorimo na godišnjicu tragiène smrti Milana Levara, a njegova supruga i dan danas hoda po Gospiæu kao izolirana osoba jer se stvara atmosfera simpatije za moguæe i vjerojatne poèinitelje zloèina, a ne za žrtvu. Ljudski je razumljivo da rodbina optuženih pokušava izvršiti pritisak na sudstvo, ali, interesantno je da na drugoj strani nema nikakvih pritisaka, da se rodbina žrtava nastoji sakriti duboko pod zemlju. Ne znam što se dogodilo gospodinu porotniku i je li bio izložen direktnom pritisku, ali znam da postoji atmosfera kapilarnog pritiska. Ne radi se toliko o tome da vam netko pokuca na vrata i kaže ako se ne budeš ponašao tako i tako odvest æemo ti dijete, ubit æemo te, itd., nego imate situaciju da hodate po gradu i sretnete deset ljudi koji vam nerijetko èak dobronamjerno kažu: "Zaboga, prijatelju, pa što radiš to, pa hoæeš ti protiv naših Hrvata suditi, ili govoriti protiv naših patriota koji nisu radili ništa drugo nego branili našu domovinu". Sve se svodi na èvrstoæu karaktera, jer kad vidite da je to zaista dobronamjerno, to je nešto protiv èega zapravo nemate obrane. Nama treba jedan jedini proces koji æe korektno završiti, jasnom, svima prezentnom presudom, kako bi se trend okrenuo. Onda æe odjednom biti ljudi koji æe htjeti svjedoèiti, i atmosfera æe se polagano poèeti mijenjati.
Ne pogoduje li podržavanju takve atmosfere primarno èinjenica da mehanizmi pravne države ne funkcioniraju?
Naravno. Evo, jednostavan primjer: Ako Joško Joras godinama radi stvari koje je radio, a doðe u zatvor onda kad je izbio direktan sukob sa Slovenijom, ili ako istovremeno ljudi koji su ušli na njegov posjed, da bi skinuli slovensku zastavu jer je to zastava strane države, i ostave onu EU jer to kao nije zastava strane države, a policijska uprava još uvijek razmatra treba li pokrenuti prekršajnu prijavu ili ne za taj èin upada na privatno vlasništvo, onda imate oèito funkcioniranje po politikantskim, doslovno dnevno-politièkim zadacima. I to se kao jedna vrst zarazne bolesti širi u tkivu èitavog sustava kao praksa. Uvriježilo se smatrati normalnim da su to, eto, ipak, kao u “dobra stara socijalistièka vremena” poluge naše vlasti. I onda naravno naša vlast djeluje protiv njihovih a ne protiv naših. Joras je njihov, gospodja Baniæ je njihova, ali naravno Norac je naš. To je,dakle, etnièka interpretacija nacionalne države u atmosferi koja, ponavljam opet, ne može ne djelovati tako da se neki konkretni sudac ili tužitelj, ili policajac ne zapita što se od njega patriotski oèekuje. Ako imate ljude koji kao gdja Ika Šariæ pokušavaju svoj posao obavljati ozbiljno ili one druge koji kao gosp. Lozina baš ne rade tako, onda je oèito da æe ovo što se radi u Splitu po logici lakše prihvatljivosti biti bliže diktiranju standarda nego ono što se dogaða u Rijeci. Jer je uvijek lakše iæi niz struju, èiniti nešto zbog èega æe vas tapšati po ramenu a ne psovati, negoli iæi protiv struje i veæine.”
Suðenje u sluèaju Lora doima se kao antipod onome u Rijeci tzv. gospiækoj skupini. Kakav epilog oèekujete u Lori?
Taj proces oèito ide k tomu da završi bez kazne. U ovom trenutku je iskljuèivo pitanje hoæe li uopæe biti moguæe da svjedoci iz Jugoslavije doðu svjedoèiti s obzirom na to kakva se atmosfera održava u sudnici. Zamislite sad sljedeæu situaciju, koja je dosta vjerojatna: 15.rujna dolazi skupina ljudi iz Jugoslavije svjedoèiti, a istodobno, krajem rujna dolaze optužnice iz Haaga u kojima se pojavljuju imena donedavnih visokih politièara ili èasnika. Ja ne vidim naèina da se ta stvar normalno izvede do kraja, pogotovo ne u situaciji kad imate jednu takvu nedvojbeno inkompetentnu osobu koja vodi postupak.
Ako je moguæi ishod da se ljude ne kažnjava, a u najmanju ruku bilo je ubijanja u tom zatvoru, ako imamo situaciju da šef Vojne policije pred dvjema ministricama i glavnim državnim odvjetnikom koristi prigodu postrojavanja vojne policije da informira javnost kako on nije odgovoran za, najpristojnije da se izrazim, neprofesionalno ponašanje vojne policije, onda se moramo pitati koga je taj èovjek tako zadužio da ga se godinama ne može smijeniti. Nota bene, bio je i šef osiguranja Univerzijade u Zagrebu u “dobra stara komunistièka vremena” kad se jasno odreðivalo tko smije na stadion a tko ne, a sad je opet šef parade u Tuðmanovo i ovo “posttuðmanovsko” vrijeme. Ako se ne može smijeniti osoba koja je po zapovjednoj odgovornosti u najmanju ruku zaslužila da je se pita za to što se èinilo u Lori, onda imamo dvije strane istovjetnih pritisaka: sudske vlasti koja preko Lozine pokazuje jasne simpatije za optužene, i izvršne vlasti, u ovom kontekstu Vojne policije koja smatra da je sve bilo u redu, pa dakle ništa ne treba mijenjati.
Je li Vrhovni sud RH odbijanjem dislokacije sudjenja iz Splita dodatno otežao proces?
Vrhovni sud je pokazao da se ne da pritisnuti èak ni opravdanim, a izvanpravnim elementima, i mislim da s obzirom na pravni kontekst drugo nije ni mogao uèiniti.
Suðenje "gospiækoj skupini" u Rijeci ocjenjuje se daleko profesionalnijim i vjeruje se da bi taj sluèaj mogao pridonijeti afirmaciji hrvatskog pravosuða.
Toèno. Zakon je isti i u Rijeci i u Splitu, ali vladavina prava nije samo zakon nego i sposobnost, odluènost ljudi koji su funkcioneri u sustavu da realiziraju logiku pravednosti u pravu. To se dogaða u Rijeci, ali tamo nije dopušteno da se radi loš vic od tragedije, da se ljudi smiju kad se govori o krvi i zloèinu, da publika reagira kao da pred sobom ima Èiru Blaževiæa a ne moguæe odgovorne osobe za tragediju žrtava. Ono što mene zanima jest da se javnosti pokaže jasno i argumentirano, neovisno o ishodu, da se sudi po pravu jer je to onda garancija da æemo živjeti na razini kakva se oèekuje od jedne ozbiljne države. Ovakvim suðenjem u Splitu to više neæe biti moguæe, i za mene je to problem. Zamislite da ljudi u Lori budu osuðeni. Bez obzira na svoja osobna stajališta, ja bih to smatrao jednako lošim kao i da budu osloboðeni jer iz ovako nekorektno i neprofesionalno voðenog procesa ne slijedi uvjerljivost ni odgovornosti, niti nevinosti optuženika.
Pred sud se, reklo bi se, u pravilu izvode osumnjièeni izvršioci, ali ne i nalogodavci?
Zapovjedna odgovornost kod nas nije prihvaæena osim u pomorskom pravu kad se radi o kapetanima brodova. Drugo, te najodgovornije osobe sada su postale na neki naèin izgovorom jer su one mrtve. Tuðman je mrtav, Šušak takoðer itd., a tragikomika hrvatske situacije je da ljudi koji su imali visoke funkcije, primjerice predsjednik vlade, ministri itd. ne mogu biti odgovorni jer naprosto nisu ni o èemu odluèivali, nego su to èinili neki poboèni likovi vezani uz Tuðmana. I u tom je pogledu kod nas zaokret prema zapovjednoj odgovornosti besmislen jer služi samo zato da se kaže: "Dobro, ja sam možda neke stvari znao, ali kriv je Tuðman, a on je mrtav". Nema dvojbe da su Tudjman, Šušak, Manoliæ i mnogi drugi za Gospiæ znali. Osobno znam da je Joža Boljkovac pokušao intervenirati ali je bio zaustavljen. I Tomac je tražio informacije o dogaðajima u Gospiæu, ali oni nisu bili bitni igraèi. U ovom trenutku èini mi se jako važnim zbog moralnog zdravlja nacije da se pokaže kako ubijanje zarobljenika i civila ne može biti dopušteno neovisno o njihovoj etnièkoj, vjerskoj ili bilo kakvoj pripadnosti. U protivnom ,zemlja æe se naæi u situaciji da živi s ubojicama, a to je stvar o kojoj treba razmišljati kad naveèer šetate po gradu jer nisam siguran da se radi samo o ljudima koji su to èinili zbog posebnog emocionalnog naboja koji nastaje za vrijeme rata. Zlostavljani su i hrvatski vojnici graðani srpske nacionalnosti, hrvatske, albanske itd.
Je li danas situacija s ljudskim pravima u Hrvatskoj bolja ili gora nego prije dvije i po godine?
Bolja je jer je teško moglo biti lošije. Poboljšala se ali daleko manje nego je trebala. Jedina dobra stvar sadašnje rekonstrukcije vlade po mome sudu jest da gdja Antunoviæ više nije zadužena za ljudska prava. Ona je preuzela cijeli aparat koji je imala Ljerka Mintas Hodak, ljude koji su cijeli svoj profesionalni posao shvatili kao sabotiranje ljudskih prava. S druge strane atmosfera se popravila u medijima, ali je klima u društvu ostala negativna, pogotovo što se ona povezala s nabojem protiv vlade, s idejom da treba u ime nekakve thomsonovske interpretacije hrvatstva obraniti domovinu od komunista i masona. Ako dalmatinski biskup obraæajuæi se vjernicima za Veliku gospu kaže "Hrvatski puèe, nemojte da crveni ostanu na vlasti", onda to stvara situaciju u kojoj se atmosfera otklona od ljudskih prava manjina povezuje sa svjetonazorskim stavom sukobljavanja s vladom kao ljevièarskom. Osim što mi se èini da ta vlada nije ljevièarska, ona takoðer nije ispunila svoja bitna obeæanja i zaslužuje u najmanju ruku kritiku, a vjerojatno i da ode. Ali ne u ime neèega što je znatno gore od te vlade. Ova vlast, dakle, ne ometa, kao prethodna, zaštitu ljudskih prava, ali i ne pomaže. Od negativnog stajališta došli smo do nulte toèke.
Za neuspjeh ove, kao i bivše vlade, ponovo su krivi mediji. Premijer ih je nedavno optužio i za manjak državotvornosti.
Normalno je da su mediji krivci za sve, s navodnicima i bez njih, jer to je posao medija. O tome da ova vlast nije ispunila bitna obeæanja može se govoriti s više ili manje simpatija za vladu, ali treba razlikovati ono što je bitno, a to je neuspjeh vlade u njezinoj politici do sada. Medije treba dovesti do razine da objavljuju èinjenice, a ne fikcije.
Nedavni sluèaj sisaèkog suca koji je prisilno zadržao tri novinara kako bi ih sprijeèio da izvještavaju o zloèinima na podruèju Siska, eklatantan je primjer pritiska sudstva na medije kakvi su u demokratskom svijetu prava rijetkost. Sreæom nije eklatantan, ali je ekstreman jer se to ipak ne dogaða svakodnevno. Poslije 10-11 godina poèinje se nešto poduzimati u vezi s desetinama ljudi koji su ubijeni samo zato što su bili Srbi, a sad vas smeta što novinar ima dva imena koja možda nije trebao imati. Pravo pitanje je zašto se bar prije 7-8 godina nije moglo makar rodbini obznaniti da se mehanizam pravde pokrenuo prema onima koji su zloèin poèinili. Stalno se švercaju marginalne stvari, a nije pitanje treba li Gredelj biti predsjednik suda ili ne, nego da se ustanove klasièna pravila. Imate primjer splitskog suca Benzona koji je kao predsjedavajuæi suda zagubio kljuèni dokaz-pištolj. Ne zanima me je li on taj pištolj izgubio ili skrio, ali taj èovjek ne može biti predsjednik suda, jer to je loša poruka."
Na hrvatskim sudovima trenutno je 1200 tužbi protiv novinara za tzv. duševne boli, s ukupnim potraživanjima od oko 50 milijuna eura. Nije li to jedinstven sluèaj u svijetu?
Smatram to besmislicom i držim jedino logiènim odrediti da kazna može biti, recimo, do 80 posto vrijednosti dnevne naklade tužene novine. U tom sluèaju "Hrvatska ljevica" ne može biti kažnjena jednako kao "Slobodna Dalmacija", a "SD" kao recimo "Glorija". To bi trebala biti kazna za izdavaèe a ne kompenzacija za one koji su navodno ili zaista pretrpjeli duševnu bol, jer nema smisla da se time onemoguæava izlaženje novina.
Kako komentirate dogovor HDZ-a i SDP-a i svojevrsnu vezanu trgovinu oko donošenja izbornog zakona i Ustavnog zakona o manjinama?
Prije osam mjeseci sam rekao da pred sobom imamo veliku koaliciju HDZ-SDP. No, neke stvari se ne mogu izbjeæi i bez HDZ-a se ne može donijeti Ustavni zakon o manjinama. SDP se poslužio trikom pa je najprije proglasio pravo na tzv. pozitivnu diskriminaciju, dva glasa manjinama, i dobio njihovu podršku. Poslije su od toga odustali, a HDZ-u se èinilo da je to njima ustupak i postignut je dogovor oko usvajanja ovih dvaju zakona. Osobno mislim da je pogrešno donositi izborni zakon koji bi mogao rezultirati sa samo tri stranke u parlamentu-HDZ, SDP i HSS. Jedinim rješenjem držim model koji je u osnovi njemaèki: da se pola parlamenta bira na razmjernoj listi, a pola neposredno u izbornim jedinicama. Svaka stranka koja bi dobila dva direktna mandata ulazi u parlament bez klauzule o 5 posto. Time bi omoguæili da u Sabor uðu i IDS, i LS, i HNS , kao državljani imali bi svi svoje predstavnike u parlamentu, a stranke bi bile zastupljene preko lista. Ako se to ne uèini onda æe se ova "sindikalna koalicija" jakih stranaka protiv slabih, pokazati važnijom od svjetonazorskih razlika i povezanosti.

Povratak