hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Budite ponosni što vam je Mesiæ predsjednik

18.10.2002.

Da nije lako biti novinar, pokazuje i sluèaj Miroslava Filipoviæa, novinara iz Srbije koji je prvi pisao o zloèinima koji su poèinjeni nad Albancima na Kosovu i zbog svojih tekstova, objavljenih u zapadnim medijima, osuðen je, još u Miloševiæevo vrijeme, na sedam godina zatvora zbog špijunaže i širenja lažnih vijesti. Nakon pada Miloševiæa, Filipoviæ je osloboðen nakon nekoliko mjeseci izdržavanja zatvorske kazne u Nišu i zbog onoga o èemu je pisao dobio je niz svjetskih nagrada koje predstavljaju priznanje za njegov profesionalizam i hrabrost, a meðu kojima je British Press Award, britanska inaèica slavnog Pulitzera te nagrada njemaèkog udruženja novinara za slobodu medija. Filipoviæ je danas najnagraðivaniji novinar u povijesti Srbije. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, Filipoviæ je isprièao što mu se sve dogaðalo nakon objavljivanja tekstova, ali i je vrlo otvoreno govorio i o stanju novinarstva u Srbiji.

Nepodnošljive djeèje suze

'FilipoviæNa temelju èega je podignuta optužnica protiv Vas zbog koje ste osuðeni na 7 godina zatvora?
U to vrijeme živio sam u Kraljevu, odakle je jedna od elitnih jedinica Vojske Jugoslavije, a neæu joj spominjati ime da me opet ne optuže za špijunažu. Ukupno 23 tisuæe ljudi iz Kraljeva bilo je na Kosovu. Oni su se vratili sa prièama o tome što su vidjeli, ali i o tome što je netko od njih uradio. Te prièe su došle i do mene i ja sam od njih napravio tekstove za novine i poèeo ih objavljivati u stranim medijima. Prve prièe o hladnjaèama izašle su u lipnju 1999. godine i nastavio sam pisati i dalje. Napisao sam tekst "Djeèje suze protiv Miloševiæa" nešto kasnije i takav sam naslov dao zato što se pokazalo da su ti mladiæi koji su otišli na Kosovo poèeli zaboravljati sve što se dogaðalo, ali jedino nisu mogli zaboraviti slike mrtve djece.
Taj tekst je izazvao velike reakcije i poruèeno mi je da malo zastanem, a ja to nisam htio. Potom sam razotkrio Miloševiæeve planove za destabilizaciju Crne Gore i taj tekst sam objavio u Londonu. To je poremetilo sve. Taj tekst je osobno povrijedio Miloševiæa i on je naredio da me uhite. Nije bilo dovoljno da me se optuži za širenje lažnih informacija nego su odluèili da to bude špijunaža jer sam u tekstovima spominjao neku vojnu jedinicu pa sam kao otkrio vojnu tajnu. Bila je to jedna farsa, ali sve su oni to vrlo pedantno uradili i na kraju sam dobio sedam godina zatvora.
Kako je danas biti novinar u Srbiji?
Delikatno, recimo. Nije više onako opasno kao za vrijeme Slobodana Miloševiæa. Neæe vas nitko uhapsiti ili ubiti, ali nemate gdje pisati. Srbija je, a to sam napisao u tekstu za jedne njemaèke novine povodom nagrade koju su mi Nijemci dodijelili za slobodu medija, El Dorado za novinare. Postoji stotine i stotine tema, poèevši od bivšeg predsjednika države kojemu se sudi u Haagu za zloèine poèinjene u tri države, zatim je tu pola bivše vlade èiji su èlanovi uhiæeni, imate javno promoviranu spregu kriminala i mafije i državne uprave i policije. Kada to kažem, mislim na izjavu srbijanskog ministra unutarnjih poslova Dušana Mihajloviæa koji je to javno kazao. Postoji i sukob dva centra moæi - jednog u Vladi Srbije, drugoga u zgradi predsjednika Jugoslavije. No, nièega od toga nema u novinama. Zbog toga ja više niti ne pišem. Nemam za koga.
Je li to stvar autocenzure?
Naravno, ima i toga, ali najveæi problem novinarstva u Srbiji je neznanje. Razdoblje destrukcije ljudskih duša za vrijeme Miloševiæeve vladavine trajalo je više od desetljeæa i za to vrijeme su novinari zaboravili pisati. Brojne dobre osobine koje novinari trebaju imati su jednostavno atrofirale. Neki novinari koji se nisu mogli uklopiti u te klišee prestali su pisati ili su otišli, a bilo je puno servilnih novinara kojima je jedina potrebna osobina bila upravo ta servilnost. S druge strane bilo je i onih hrabrih koji su u lice mogli reæi nešto diktatoru. Sada Miloševiæa nema i otvara se niz tema koje bi svaki novinar i svako novinarstvo poželjelo, ali nema novinara koji bi to željeli pisati.

Nedirnuti centri moæi

Društvo u Srbiji nije se još na jasan naèin otvorilo prema krucijalnoj temi, a to su zloèini koje su pojedini pripadnici oružanih snaga i dobrovoljaèkih jedinica poèinili drugim narodima. Ja sam sticajem okolnosti ušao u tu materiju jer sam živio u gradu iz kojega potièe elitna jedinica Vojske Jugoslavije pa je puno mladiæa bilo na Kosovu. Kada su se vratili, prièali su o tome i ja sam naletio na dobru prièu objavio je. Naravno, reakcije Miloševiæa je bila takva da sam osuðen na sedam godina zatvora zbog špijunaže i širenja lažnih informacije. Na kraju me spasio onaj koji me odveo u zatvor zato što je raspisao izbore. Nije lako biti novinar, naroèito ako želite pisati kako su vas uèinili u školi, na fakultetu ili vaši prvi urednici. Ako biste danas radili analizu medija u Srbiji, vidjeli biste da gotovo nema tekstova protiv ova dva centra moæi koje sam spomenuo. To je sve zbog slabosti jer slab novinar ne može biti hrabar. Trebaju stasati nove generacije novinara. Danas su nam potrebni ljudi drugaèijeg mentalnog sklopa.
Miloševiæ je u Haagu, ali je i i dalje jak njegov utjecaj ovdje u Srbiji. Kako ga se tu doživljava?
Miloševiæ je eksponent srpskog nacionalizma. Dugo se tražio lider srpskog nacionalizma i Miloševiæ je odmah prepoznat kao ta osoba. On je upravo zahvaljujuæi tom nacionalistièkom vjetru došao na vlast, ostao na vlasti i uèinio to što je uèinio svima nama. Sada se dogodilo da je Miloševiæ otišao, ali su nacionalisti ostali i opet nepogriješivo odabrali Vojislava Koštunicu za novoga lidera. Koštunica je po vokaciji demokrat. Ja ga osobno znam dugo godina i on ima dosta dobrih osobina, ali oèigledno ima i onih koje su iznenadile sve, pa i njegove pristaše. On je postao lider srpskih nacionalista i ako usporedimo prve dvije godine njegove vlasti i prve dvije godine Miloševiæeve vlasti, vidjet æemo bez imalo dileme da je Miloševiæ bio puno bolji i demokratièniji, slobodoumniji kao državnik.

Mira mu govori da je drugi Tito

Ljudi obièno usporeðuju Miloševiæa s kraja vlasti i Koštunicu na poèetku mandata, a to nije dobro. Meðutim, takve snage ne mogu prevladati ne samo zbog jednog demokratskog naboja koji postoji u Srbiji veæ zato jer su srpski nacionalisti na ovim izborima dobili najmanje glasova, ako usporeðujemo sa ranijim razdobljima. To je ohrabrujuæe.
"MojKako komentirate naèin na koji se Miloševiæ brani u Haagu? Uobièajene su ocjene da on zapravo traži svoje mjesto u povijesti?
Miloševiæ ima svoje mjesto u povijesti i to, nažalost, ne samo Srbije nego i drugih naroda i država. On je nauèio igrati igru i stalno biti u centru pažnje. Njega dosta instruira njegova supruga Mira koja mu govori da je on heroj i od njega želi napraviti drugoga Tita. Ona je to i ranije pokušavala. Ideja sa nepriznavanjem suda je njezina ideja. To je jedna tužna stvar. Ja znam kako je to biti u zatvoru, znam kako je biti odvojen od žene koju voliš. Miloševiæ voli svoju suprugu, oni su par koji je vezan i zbog toga èovjek u meni žali èovjeka u Slobodanu Miloševiæu, ali s druge strane, kada nešto radiš, moraš misliti što radiš i s dostojanstvom podnositi posljedice. On se ogriješio o sve moguæe zakone i ljudske i Božje i sada je pravda došla na svoje. Srpski nacionalisti ovdje nastoje od toga napraviti neku predstavu, ali je jasno da æe Miloševiæ biti osuðen na barem jednu doživotnu robiju i da æe dobiti neko prugasto odijelo i broj.
Koliko æe za tu konaènu presudu protiv Miloševiæa pomoæi svjedoèenja kao što je bilo ono hrvatskog predsjednika Stipe Mesiæa ili bivšeg crnogorskog ministra vanjskih poslova Nikola Samardžiæa?
Svjedoci su vrlo bitni za sam proces. Miloševiæ nikoga nije ubio, ali svi mi znamo da je on kriv za ono što mu se stavlja na teret i za još puno toga što mu se ne može niti dokazati. Gospodin Mesiæ je najviše pokazao da je on jedan dobro odgojen èovjek koji shvaæa i vrši svoju dužnost tako da smo mi u obitelji željeli gospodinu Mesiæu uputiti èestitku na hrabrosti. On je u svom svjedoèenju dokazao optužnicu i mislim da svim graðanima Hrvatske treba biti èast što imaju takvog èovjeka za predsjednika. Možda netko takav postoji i u Srbiji, ali nam se još nije pokazao. Kada bi se to dogodilo u Srbiji, možda bismo i mi krenuli s mrtve toèke. Sve ovo vrijedi i za gospodina Nikolu Samardžiæa.

Solidarnosti više nema

Govorili ste o tome kako je biti novinar u Srbiji. No, zanimljivo bi bilo èuti kako, prema Vašem mišljenju, politièari u Srbiji doživljavaju medije?
Doživljavaju ih onako kako novinari ovdje i zaslužuju - kao kuæne pomoænice. Novinari se plaše vlastite sjene, ne znaju svoj posao i ne usuðuju se ozbiljnije uhvatiti za neke krucijalne teme i zato ne zaslužuju niti bolji tretman.
Postoji li solidarnost meðu novinarima?
Ne bih rekao. Možda je èudno da ja to kažem jer sam bio predmet najveæe ikada zabilježene solidarnosti novinara u Srbiji jer inaèe takve kampanje traju jedva nekoliko dana. Kada sam bio u zatvoru, zahvaljujuæi mojoj supruzi Slavici koja je inicirala kampanju za moje oslobaðanje i redakcijama za koje sam tada radio, pokrenuta je akcija koja je onda obuhvatila sve ostale. Ta solidarnost je dovela do mog oslobaðanja, ali bojim se da toga više nema.

Bisera LUŠIÆ

Povratak

AKTUALNO