hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Rat je uništio grad, a mir istinu o Vukovaru

17.11.2002.

Ivana RAB-GULJAŠ
 
Jedna je od mnogih zagrebaèkih profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u srijedu, nakon posljednjeg zvona prijepodnevne smjene, krenula u gradsko središte kako bi se sastala na objedu s dvjema svojim prijateljicama. Uobièajen ženski susret, pomislio bi svatko tko ih je okrznuo pogledom dok su sjedile za stolom špageterije u blizini Kvatriæa, no pozorniji je promatraè svakako uoèio neoèekivan detalj – ispred dviju je žena koje su sjedile jedna nasuprot drugoj stajao diktafon što ih je pred njih postavila treæa, a èetvrta je žena za stolom nogama gurala fotografsku torbu pod stolicu.
    Profesoricu s poèetka teksta i ove æe godine uèenici Osnovne škole Èuèerje (zagrebaèko prigradsko naselje, nap.a.) spominjati dok sa svojom profesoricom povijesti budu postavljali pano u povodu tužne vukovarske obljetnice, što se veæ jedanaestu godinu obilježava 18. studenoga. Saznat æe kako je njihova profesorica hrvatskoga istinska ratna heroina koja se, nakon dolaska u Zagreb, svojevoljno povukla u anonimnost. Rijeè je o Vesni Oreškoviæ, nekada Vukoviæ, ratnoj izvjestiteljici Hrvatskog radija Vukovar koja je, zajedno sa svojom vukovarskom kolegicom Zvezdanom Polovinom, nakon višegodišnjeg nagovaranja, pristala govoriti za novine. Alenka Mirkoviæ, nažalost, bila je sprijeèena pridružiti im se, no ona je, za razliku od Vesne i Zvezdane, tijekom svih ovih godina, ponajviše zahvaljujuæi svojem izvrsnom književnom prvijencu, bila prisutna u javnosti. Vesna i Zvezdana, pak, od te su se javnosti godinama vrlo uspješno skrivale, što, odluène su, ponovno kane èiniti.
   

Uèenici ne pitaju previše

»Kad doðu ovi dani u studenome, èitam uèenicima Sinišine (Glavaševiæ, nap.a.) kratke prièe iz èitanke, no sve mi je to toliko bolno da to, zapravo, nerado èinim. Sjetim se kako sam iznijela papire s tim prièama koje je Siniša tipkao u podrumu, i toga da ga više nema. Bojim se, priznajem, da æu u trenutku puknuti, da æu se jednom spotaknuti o ta svoja bolna sjeæanja... Klinci su, sreæom, pametni, sve oni kuže, pa i moju tugu. Ne pitaju previše... Ima jednog uèenika, roðenog Vukovarca, koji je, na što sam sIzvještavanje èista emocija
   
    »Sada, kada malo više znam o pravilima novinarskog zanata, jasno mi je da sam svoj izvjestiteljski posao radila poprilièno neprofesionalno. Naime, sva su naša izvješæa bila preemocionalna, bilo je u njima komentara kojima, sad mi je to jasno, nije mjesto u izvješæima, ali, zaboga, bešæutno su razarali naš grad i nemilice ubijali ljude koje volimo! Podaci koji su k nama stizali s terena, ono što smo sami vidjeli i èuli – sve to nikada nije bilo samo sirovina za naše novinarske kartice. U svemu je tome, ne libim se priznati, bilo premalo èinjenica, a previše emocija, istièe Vesna, tvrdeæi kako svi oni nisu bili profesionalni novinari, nego da su okolnosti od njih to uèinile.
trašno ponosna iako za to nisam zaslužna, najbolji uèenik naše škole. Prekrasno je to dijete, tata mu je bio u logoru. Veæinu druge djece, na njihovu sreæu, rat nije obilježio na takav naèin«, kaže Vesna, priznajuæi kako jako voli raditi u školi, jer djeca su otvorena, neoptereæena, kreativna, slobodna... Jedno je dijete, doduše još vrtiæke dobi, osvojilo cijelo Vesnino srce – njezin petogodišnji sin David, èiji je tata Vesnina srednjoškolska ljubav Tomislav Oreškoviæ, hrabri vukovarski branitelj zbog kojega Vesna nije krenula zajedno s Alenkom i Josipom Esterajherom u bijeg prema Vinkovcima.
   

Komadiæ po komadiæ duše

Zvezdana je, pak, izgubila svojeg supruga. Njezin je Branko, tonac na vukovarskom radiju, odluèio ostati uz Sinišu Glavaševiæa, svojeg velikog prijatelja. Obojicu su ubili razaratelji Vukovara.
    »Branko i ja vjenèali smo se 20. srpnja, 20. studenoga, doznala sam to tek 1997. godine, on je ubijen. Sve te godine nije mi bio problem èekati, jer bila sam uvjerena da æe mi se vratiti. Nisam gubila nadu. Stoga sam zamalo izgubila razum kada mi je reèeno da je mrtav, kada sam pokopala svojeg muža. Èovjek se, naime, navikne na èekanje, no nikako se nisam mogla naviknuti na èinjenicu da više nemam koga èekati. Stoga sam tražila odgovore na bezbroj pitanja, žudila sam za pojedinostima, tražila sam svjedoke koji æe mi govoriti o tome kako je Branko ubijen... Sada znam da sam jednostavno morala na takav naèin ponovno složiti taj svoj emocionalni puzzle, baš tako – komadiæ po komadiæ duše«, povjerava nam Zvjezdana.
    Obje, to neprekidno naglašavaju, ne pristaju robovati prošlosti. Znaju da ih je vukovarska tragedija determinirala, svjesne su kako bi njihov život bio uvelike drukèiji da nije bilo rata, no svoju ratnu prièu, istièe Zvezdana, ne žele svesti na neobveznu temu usputnih razgovorèiæa. »Ne znam bi li moj život, da nije bilo rata, bio bolji ili lošiji, no ovakvim životom kakvim živim sada i ovdje doista sam zadovoljna. Ne mogu zaboraviti sve ono ružno što se dogodilo meni i ljudima koje volim, ali to me ne smije i neæe upropastiti«, odluèna je Zvjezdana, spominjuæi svoj posao media planera u uglednoj marketinškoj agenciji Digitel, kojim, naglašava, ne može biti zadovoljnija.
   

»Ma, tko æe ti jednom vjerovati...?«

Vesna dodaje kako toèno zna što ne smije raditi i o èemu ne smije misliti kako bi normalno funkcionirala u svakodnevici. »Zaborav je opasan, ali još je opasnije živjeti u veæ proživljenom. Ne želim biti teška sebi i drugima, zaboga, toliko je ljudi èija je žrtva golema, pa èesto pomislim: Drugima je bilo gore«, istièe Vesna.
    Zvezdana i Vesna i dandanas su bliske prijateljice, no nikada, kažu, ne razgovaraju o '91. Obje Vukovarke ne zamjeraju onima koji su otišli iz Vukovara u ljeto ili ranu jesen '91. Meðutim, ne skrivaju ogorèenost zbog nekih od tih ljudi koji prièaju o onome što se »dogodilo« u Vukovaru. »Èesto se zbog takvih sjetim Brankovih rijeèi: – Ma, tko æe ti nakon nekoliko godina vjerovati da si bio u Vukovaru?«, naglašava Vesna.
    Oni koji izmišljaju nekakvu svoju istinu u ime navodno viših ciljeva krivi su, drže Zvezdana i Vesna, za to što su mnogi ljudi nakon nekog vremena poèeli misliti kako su svi Vukovarci koristoljupci, kriminalci i tko zna što sve. Ipak, patnju je nemoguæe izmjeriti. Zvezdana je izgubila voljenog muža, Vesnin je Tomislav teško ranjen u borbi, njezin je tata Vlatko, vješti vukovarski automehanièar, izgubio šaku desne ruke, njezina je sestra Melita godinama u progonstvu zalud èekala muža, ne znavši da je skonèao u masovnoj grobnici, ratnu su golgotu prošle i njezina sestra blizanka Jasna s obitelji, i posestra Biba, i brat Igor, i mama Brigita, i baka... Bili su dijelom uplakane kolone èetnièkim divljanjem iznurenih hrabrih Vukovaraca. Meðutim, i Vesna i Zvezdana naglašavaju kako se njihove tužne prièe u svojoj biti ne razlikuju od drugih vukovarskih prièa. Možda. No, svaku bi od njih jednom trebalo isprièati i zabilježiti. Vesnine i Zvezdanine sada su bar dijelom otrgnute zaboravu.

Povratak

AKTUALNO