A gdje je, g. Blagus, ta demokratska komunistièka alternativa?

18.02.2003.

Zanimljiv tekst objavio je 13. veljaèe na ovome mjestu dr. Saša Blagus, polemizirajuæi protiv dijela intervjua potpisanog novinara s povjesnièarom Ivom Goldsteinom, koji je naš list 1. veljaèe objavio u politièkome podlistku 'Profil'. Blagus, naime, na cijeloj stranici – brani komunizam. Danas u Hrvatskoj to je hrabro – a polemizirati s hrabrima u društvu preplašenih može se èiniti nepoštenim. Ipak, to što je dr. Blagus napisao ne treba prešutjeti.
    Na poèetku odmah opovrgavamo netoènosti kojima Blagus sugerira da je u ovdašnjoj inaèici liberalne demokracije na djelu potpuna cenzura lijevih ideja. Uvelike vjerojatno i jest tako – ali, evo, Blagus je u ovim novinama na cijeloj stranici objavio svoj zagovor komunizma. Time njegova tvrdnja o cenzuri ostaje visjeti u zraku, jer baš u Novome listu – novinama koje su s rijetkima u Hrvatskoj dokazale otvorenost liberalizma – liberalizmu predbacivati mrzovolju prema ljevici, naprosto je jalov posao.
    Dr. Blagus, dakle, konstatira da intervjuist i intervjuirani izjednaèuju nacizam i komunizam, pa uzvraæa da to tako ne može, jer da je s komunizmom, za razliku od »zloèinaèkog karaktera nacizma«, »ipak ponešto drugaèije«. Netoèna je veæ prva Blagusova konstatacija – da se u intervjuu izjednaèuju nacizam i komunizam – ali potpisani ovdje kani odgovoriti samo na dijelove Blagusova teksta koji s njim i polemiziraju.
   

I Marx je teoretski zaèeo Staljina

Blagus, dakle, brani Marxa i komunizam, prosvjedujuæi protiv »liberalnog totalitarizma« i »organizirane represije liberalno-demokratske ideologije«. I veæ na prvome koraku nehotice kompromitira vlastiti utopijsko-slobodarski impuls. Blagus, naime, rabi ne pojmove, nego klišeje koji odaju ne mišljenje, nego predrasude, pa piše o »tendencioznim podnaslovima«, »scenarijima«, »liberalno-demokratskoj hegemoniji«, »liberalnome totalitarizmu«, »organiziranoj represiji liberalno-demokratske ideologije«... Sve same teške kovanice s pretpostavljenim, a nigdje dokazanim znaèenjem, koje bi u iole ozbiljnijemu razgovoru iziskivale temeljita preciziranja. Ovako, sve što u njima prepoznajemo jest da neodoljivo podsjeæaju na davne dane samo jedne istine, u kojima se Drugo žigosalo kao »tendenciozno«, kao »scenarij«, kao »hegemonija«...
    Potom Blagus, predbacujuæi da je intervjuist postavio »nekorektno pitanje« (tko smije bez objašnjenja ustvrditi da neko pitanje jest, a neko nije 'korektno'?) o tomu koje je zlo veæe, nacizam ili komunizam, pita: »Gdje je Paveliæ ikada taj svoj komunizam vidio?« Pa, evo odgovora: na svu sreæu nigdje, jer da kojim sluèajem jest, sada ne bi imao èast ovako liberalno polemizirati s g. Blagusom, nego bi mu u sibirskoj smrzavici grob vjerojatno veæ odavna bio zaboravljen. A to, što je naraštaj potpisanoga – generacija šezdesetih – imala sreæu živjeti u jugoslavenskoj, najmekšoj poznatoj varijanti komunizma, nikome ne daje pravo da zaboravi patnje Kine, Rusije, Kube i cijeloga europskog istoka od 1945. do one tople zime 1989.... Ili Blagus misli drukèije?
    I još samo nešto o intervjuistovu pitanju: Blagus tvrdi kako se u njemu osjeæa prikrivena želja da intervjuirani odgovori kako komunizam jest zloèinaèkiji od nacizma. To je neistina, i nije jasno otkud Blagusu takav zakljuèak. Ali jedno jest jasno: Blagus vidi ono èega nema. A vidjeti ono èega nema, u stvarima politike latentno je opasan simptom.
    Još je jedna poluistina u Blagusovu tekstu. On tvrdi da se u intervjuu Marxa poistovjeæuje sa staljinizmom. To je toèno samo u najmanjemu dijelu; veæim dijelom intervju istièe konstruktivne, nestaljinistièke strane Marxove filozofije. Ali da su u Marxa prepoznati teoretski zaèeci (i) za ono što su Lenjin i Staljin pretvorili u masovna ubojstva i deportacije milijuna – to nije izmislio nikakav reporter novina iz provincije, nego (i lijevi) autori poput Kolakowskog, Milosza, Poppera, Havela, Gotovca... Ako to Blagus ne zna, neka proèita. Ako zna, a namjerno zaboravlja – tada je rijeè o politièkoj demenciji vrijednoj zdvajanja.
   

Samo je liberalna demokracija poboljšala život ljudi

Ali èemu, zapravo, Blagusu služi cijela ta neuobièajena i nekritièka apologija komunizma? Da liberalnodemokratsku tradiciju optuži za autoritarnost koja ne želi ništa manje nego »omoguæiti prihvaæanje globalnog kapitalizma kao jedino moguæeg naèina opstanka èovjeèanstva i prihvaæanje liberalno-demokratskog sistema kao konaèno pronaðene optimalne politièke organizacije društva...« Osim što potpisani jamèi da mu takva ambicija nije ni na kraj pameti, s dijelom Blagusovih tvrdnji uistinu se moguæe složiti. Toèno je, naime, da liberalno-demokratski model pati od golemih, možda i fatalnih deficita – to, nažalost, ne treba posebno dokazivati. No, ima li ovaj svijet alternativu? Koje je društvo u povijesti više unaprijedilo živote najveæega broja ljudi od liberalne demokracije? Je li to uèinila ijedna varijanta komunizma, od Staljinove tridesetih do Titove sedamdesetih? Ne, dapaèe; pobila je desetke milijuna, a sva društva upropastila do srži, ukljuèujuæi i ono jugoslavensko, tako slavljeno s njegovih »samoupravnih dostignuæa«.
    S druge strane, liberalna demokracija jedina je uspjela nasilje i cenzuru iskljuèiti iz svoga teoretskog pojma – a u priliènoj mjeri i iz praktiènoga oživotvorenja – te uvelike poboljšati svakodnevicu najveæega broja svojih graðana. Liberalna demokracija jedini je sustav koji posjeduje i razvija svijest o vlastitim ogranièenjima i jalovosti, pa mukotrpno, ali ipak, sama iz sebe napreduje prema boljemu.
    Blagus, èija ljubav prema utopijskome možda može biti vrijedna hvale, liberalizam optužuje za »negiranje moæi utopije«. Istina je suprotna: samo u liberalnoj demokraciji moæ utopije najsnažnije živi. Jer, onoga èasa kada vanliberalistièki spasitelji – ovaj put komunistièki – tu utopiju odluèe provesti u djelo, možemo biti sigurni da se primaknuo poèetak njezina (krvavog?) kraja.
    Liberalne demokrate Blagus još optužuje da su lažiranjem i prešuæivanjem Marxa ljudima ubili vjeru u bolji svijet. Ali ne želi vidjeti da su se ljudi protiv komunizma pobunili uime ideala liberalne demokracije, a ne obrnuto! Njihovu borbu za taj »bolji svijet« u drugoj polovini prošloga stoljeæa nadahnjivali su graðanski liberalni antikomunisti, a ne Marxovi sljedbenici, ma što Blagus mislio o tome.
    Sve to, dakako, ne znaèi da liberalnu demokraciju ne treba usavršavati, pa èak i pospremiti u muzej, ako ljudi pronaðu humaniji naèin organiziranja društva. Ali potpisani zadržava pravo sumnjati da lijeva, èak i ona vrhunska, kritika može uèiniti toliki napor duha i prakse. Jer lijeva (uže i preciznije: komunistièka) kritika, još tamo od svojega infernalnog fijaska u Sibiru tridesetih, naprosto nije ponudila provedivu demokratsku alternativu. Ona je nedosljedna, èak intelektualno nekorektna: osporavajuæi liberalnu demokraciju, lijevi teoretièari èvrsto se drže njezinih skuta. Jasno je i zašto: prijeðu li horizont liberalnog, eto ih na terenu zabrana, eto ih u totalitarizmu. A danas u zapadnome svijetu, nadajmo se, nema odgovorna intelektualca koji bi totalitarizmu bilo koje vrste bio spreman dati svoj potpis. I dobro je da je tako.
   

Hegel i Žižek, glasnogovornici Šuvarova SRP-a

Sav površinski aktivizam a suštinska jalovost ljevice danas su razvidni u antiglobalistièkome pokretu, koji želi baštiniti lijepu marksistièku ideju meðunarodne protukapitalistièke solidarnosti. Teoretski, taj pokret – uz èasne osobne iznimke – uglavnom glavinja; simbolièki, poziva se na anarhiste, Che Guevaru i romantiène teroriste; izvedbeno, on nije više od gomile simpatiènih adolescenata koji, ako su miroljubivi, u ritmu bubnjeva skakuæu po ulicama. Može li njihova energija biti alternativa globalistièkome Molohu? Nažalost, mnogo manje nego što su to studenti šezdesetih mogli biti hladnoratovskome imperijalizmu. Rijeèju: prokomunistièka ljevica danas naprosto nije mnogo više od dobrodošla, ali jalova rukavca s ruba liberalno-demokratske misli, ma kakva ona bila. I dakako – bolje je da je tako.
    Ali Blagusov intelektualni zamah – to ovdje treba naglasiti – ne završava pogledom na otvoreni inelektualni obzor. Obrnuto: na kraju teksta jenjava u sitnopolitièku jalovost, srozavajuæi raspravu na istinske motive cijeloga Blagusova pisanja. Naime, nakon što se iscrpno naiscitirao Kangrge, Petroviæa, Hegela i Žižeka, Blagus objavljuje tko bi to u Hrvatskoj imao biti jamcem ostvaritelja njihovih ideja. Pa kaže: Socijalistièka radnièka partija (SRP) Stipe Šuvara! O dosezima uvjerljivosti toga prijedloga neka presude èitatelji i biraèi. Ovdje dodajmo još samo to kako potpisanoga zabavlja pretpostavka da su njemaèki klasièni idealisti, praksisovci i postmarksisti cijeli intelektualni napor poduzeli, eto, samo zato da podastru glasnogovornièki materijal partiji koja, kako vidimo, nikada neæe pristati da bude tek stranka umjerenog napretka u granicama zakona, reagira Boris Paveliæ, novinar Novoga lista.
 

Povratak