Što rade novinari u Kaznenom zakonu

30.05.2003.

Prva tvrdnja: novinara je ionako previše u postojeæem kaznenom zakonu. Èlanak 48., koji govori o krivnji u posebnim sluèajevima kad su kaznena djela poèinjena u sredstvima javnog priopæavanja, u najnovijoj se promjeni briše. Dakle, iz Zakona ispada krivnja glavnog urednika, nakladnika i tiskara za nepropisno poslovanje u vezi s izdavanjem novina i publikacija, što uz Zakon o priopæavanju ionako nije sadržaj kaznenopravne odgovornosti. Meðutim, u tom paketu ispada i odredba o zaštiti autora kojem je glavni urednik objavio informaciju bez njegova pristanka. Dobro ili loše rješenje? Vidjet æe se.
Druga tvrdnja: novinari su jedna od rijetkih profesija koja se proslovom spominje u Kaznenom zakonu. Uvreda i kleveta su kaznena djela u kojima je kvalificirani oblik upravo objava uvredljivoga i klevetnièkog sadržaja u novinama i drugim medijima. Isto vrijedi i za kaznena djela iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika, odnosno predbacivanja kaznenog djela.
Treæa tvrdnja: èlanak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava izrijekom naglašava pravo na slobodu izražavanja (u to izražavanje ukljuèena su i èetiri spomenuta kaznena »novinarska« djela) i za tu slobodu podrazumijeva i odgovornost.
Jamstvo te odgovornosti je država i njezini zakoni kojima se sloboda izražavanja može podvrgnuti ogranièenjima i kaznama ako se slobodom izražavanja ugrožavaju ugled i prava drugih, odavanje povjerljivih informacija i nepristranost sudbene vlasti.
Što se, novinarski gledano, dogaða u reformi Kaznenog zakona. Prvo, reformira se 203. èlanak tog zakona. Dosadašnjim rješenjem iskljuèena je protupravnost za uvredu, klevetu, iznošenje privatnosti i predbacivanje kaznenog djela ako njihovo iznošenje nije imalo za cilj naškoditi neèijoj èasti i ugledu. Novim rješenjem briše se kleveta i predbacivanje kaznenog djela.
Kad se usporede sadržaji postojeæeg 203. i novog 203. èlanka sa sadržajem 10. èlanka Europske konvencije za zaštitu ljudska prava, vidljivo je da novo rješenje više drži do Konvencije nego dosadašnje.
To, meðutim, ne znaèi da su novinarski krugovi prihvatili tu logiku. Dapaèe, velik dio novinara smatra da æe time dobiti dodatna ogranièenja u slobodi pisanja i informiranja. Odgovornost za klevetu smatra se zaèetkom progona novinara i urednika. Bez obzira na to što su i po starom rješenju stotine tužbi protiv novinara zasipale sudnice. Jer, kleveta je i dalje ostajala nedirnutom kao kazneno djelo u novoj i staroj varijanti Kaznenog zakona.
Reæi da ukidanje protupravnosti za klevetu ogranièava slobodu tiska samo je krupni dokaz u tezi da novinari zapravo nemaju što tražiti u kaznenim paragrafima.
Mijenja se, meðutim, i 309. èlanak KZ-a. Ta se odredba zove »ometanje pravde«. Posebno je zanimljiv treæi stavak tog paragrafa u kojem se inkriminira »sustavno iznošenje mišljenja« na raèun suda i suca u konkretnom predmetu. Reakcija je to na mnoge kritike koje su javno (dakle u novinama i drugim medijima) doživjeli neki sudski procesi, prvostupanjske presude i suci, sudionici u domaæim i inozemnim postupcima. Reagira se, da bude jasno, povišenjem i novèane i zatvorske kazne (150 dnevnih dohodaka i godina dana »bukse«).
Pa ako to znaèi da æe se sudaèke revije u sudnicama, nezakonitosti glavnih rasprava i muæke u istrazi morati prešuæivati, odnosno neæe se smjeti komentirati u strahu od zaprijeèene kazne, onda se suce koji »ometaju pravdu« javno amnestira i štiti i onda kad to ne zaslužuju. Uime navodnog ometanja pravde.
U nekim sluèajevima, kad se »uèestalo pritiskalo« takve suce na postupovne ludorije i neshvatljive presude, pokazalo se da je javna kritika bila uzaludna. Ma koliko takvi postupci sudaca i takve presude »ometali pravdu« nacionalnog pravosuða u cjelini.

Povratak