"NAZVAT ÆEMO VAS POSLIJE"

05.07.2003.

Jesu li mediji jedini odgovorni za kulturu dijaloga ili se odgovornost treba podijeliti i s javnošæu, kulturom, politikom, školstvom...? Mediji sami po sebi po tiražnoj potrebi mogu rasplamsavati i kulturu i nekulturu dijaloga, ali zar i o njihovoj publici takoðer ne ovisi hoæe li se neka tendencija pretvoriti u opæe stanje duha? Jer oni koji svojim naslaðivanjem i kupovanjem takvih tiskovina podržavaju etièki režim traèa isto tako snose krivnju za širenje popularnosti primitivnog ozraèja. Bez publike nema medija, to se svakodnevno dokazuje padom naklade ili gašenjem neprihvaæene periodike.
Za vrijeme Tuðmanova monizma mediji su, na žalost, vodili glavnu rijeè u opstruiranju ravnopravnog i relevantnog dijaloga, sprjeèavali su da se putem javne komunikacije artikuliraju stvarni problemi, umjesto kojih se nudio model mirakuloznog viðenja stvarnosti pa se govorilo u parametrima èudesa: od državotvoraèkog do gospodarskog spasenja. Svaki onaj koji je u javni dijalog pokušavao uvesti zbiljnu i demistifikatorsku terminologiju bio je taj èas žigosan kao izdajnik temeljnih nacionalnih interesa, na kojega su se potom obrušavali osinji novinari. Koalicijski pluralizam je takoðer vlasnik nekolicine novina i dakako najvažnijeg medija HTV-a, ali zbog prirode svoje vlasti nije u moguænosti sprjeèavati dotok drukèijeg gledanja stvarnosti u medije, no njegov se mirakul sastoji u tome da se na èudan naèin interpretiraju rezultati njihove vlasti. Èudnovati novinari su spremni da u to “spontano” uvjeravaju javnost. Dijalog je moguæ, ali samo u kontekstu predizbornih uspjeha!
Je li zdravorazumski oèekivati da æe medijske javne kuæe koje ne stvaraju klimu dijaloga unutar sebe samih biti pouzdani instrument za njegovanje suptilnog društvenog poliloga? U nemalom broju redakcija došlo je iz raznoraznih razloga, od revanšistièkih, preko ideoloških do statusnih, do dijaloške krize, pa nije rijetkost da ljudi unutar iste redakcije, rubrike ili deska uopæe ne razgovaraju. Umjesto da se u odreðenim ciklusima sazivaju otvoreni susreti tipa “give and take”, što je uobièajeno u poslovnom svijetu, gdje je šefu u interesu da se radi boljeg upravljanja ljudskim resursom na vrijeme rašèišæavaju tenzije u odnosima koje prijeèe uspješniji timski rad, u nas je luksuz otkaza jedini put za svraæanje menadžerske ili urednièke pozornosti. Je li uopæe moguæ dijalog o kvaliteti posla ako je princip napredovanja i nadalje sposobnost kvantitativnog okupljanja saveznika za svoj položaj? Dokle može sezati razgovor novinara koji želi biti novinar po sebi s novinarom i urednikom koji to žele biti po drugima i njihovim uskim interesima?
Dijalog izmeðu novinara i vlasnika ostvaruje se najbolje preko poštovanja kolektivnog ugovora, a ne preko kulturtregerskih zas(l)ada o meðusobnom neuskakanju u rijeè. Što bi trebalo motivirati medijske djelatnike na prihvaæanje normi i potrebe za višom razinom javnog dijaloga, ako ne stvaranje kulturnijeg proizvoda na tržištu koji æe èitatelje odgajati na boljem ukusu? Buduæi da se jedino novinare prokazuje kao nositelje šuma u javnoj debati, a njihova rijeè u lancu odluèivanja — što æe se i kako pisati — nije posljednja, predlaže se da se u razgovor o kulturi javnog dijaloga, uz novinare ili nasuprot njima, pozovu i vlasnici, direktori i urednici. Meðutim, tko može vjerovati da æe se takva trojka odazvati na pozive novinara iz drugih medija ako nisu u stanju razvijati uljudbeniju komunikaciju u vlastitu listu? I buduæi da su takvi ljudi nedostupni unutar procesa rada u svome kolektivu, zašto bi bili široke ruke i jezika u odnosu na pitanja kulture dijaloga, koja im se s komercijalnog stajališta mogu uèiniti vremenogubeæim akademizmom!? Menadžeri se poznaju po tome što uvijek imaju nešto važnije i od najvažnijeg!
Dobro, recimo da se po scenariju finalistièkog hepiendizma sve u medijima uštima kako treba, da i vlasnici i menadžeri i urednici i novinari postanu svjesni svoje odgovornosti za sadržaj i stil izgovorene rijeèi te korelaciju s opæim demokratsko-ekonomskim napretkom — hoæe li to samo po sebi unaprijediti politièku ili društvenu komunikaciju? Što je, recimo, s PR-ovcima, koji bi sa svoje strane od novinara trebali preuzeti štafetu javnogovornog komuniciranja i prosljeðivati je politièarima? Bivši predsjednik HND-a, vlasnik Privrednog vjesnika Ante Gavranoviæ i ogledni makroekonomski analitièar, u tri je navrata pokušavao doæi do glasnogovornice premijera Ivice Raèana Sanje Kos, ali bez ikakva uspjeha. Spada li i to u dijalošku odgovornost? Provjerio sam Gavranoviæeve tvrdnje i sam nazvao u njezin “maršalat”. Reèeno mi je da ostavim broj i da æe mi se Sanja Kos javiti. Nije spomenuto kojeg mjeseca, ali najkasnije u limburgu. Istini za volju, od sto tajnica koje su mi obeæale da æe me nazvati, možda ih je to uspjelo samo pet, šest. I to ne samo meni nego i brojnim poslovnim ili javnim uglednicima koji su mi se jadali da u kulturi komuniciranja ova vlast nije nadmašila staru iako se naoružala atraktivnim glasnogovornicama novinarskog backgrounda.
Iskusniji kažu da se moramo nauèiti što su fraze, a što poruke, a “nazvat æemo vas poslije” nije drugo nego hrvatski eufemizam za “fuck off”, jer gdje bi oni gore došli da vode dijalog s onima dolje. Zove se samo one na višem mjestu u lancu moæi, jer od njih im slijedi dobro, a od novinara koji uvijek nešto ispituju i gnjave možeš se nadati samo visokotiražnoj nesreæi. Bez obzira na to djelujemo li u lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj geografiji dijaloga, stvarni sustav vrijednosti — volja za moæi i profitom — diktiraju kome æe se i koliko puta dati javna rijeè. Zato neki istaknuti novinari ne žele biti voditelji ili usmjerivaèi javnog mnijenja, nego kriptoglasnogovornici stranaèkog ili korporativnog lobija. I otuda se èesto može govoriti ne o kulturi javnog dijaloga, nego o sposobnosti za praæenje i dešifriranje javnih poruka koje javnost ne razumije, nego samo oni koji su u istoj ili protivnoj interesnoj zajednici.
Èitatelji od šest kuna i gledatelji od 53 kune jednostavno mogu samo pratiti da je nešto postalo vijest, ali samo oni koji razumiju metajezik javnoga govora i odnosa politièkih snaga — znat æe zašto se baš sada išlo u javnost s ovom ili onom porukom. Kada se te enigme i rebusi nakon odreðenog vremena ipak uspiju raskrinkati i pojednostavniti za narod, tada uistinu prisustvujemo vatrometu nekulture dijaloga, ali to je veæ druga (poznatija) tema. Zanimljivo je da neke politièare ne može detronizirati ni potpuno razoblièavanje njihova posla, jer žive od glasaèa u svojim strankama, a ne od opæeg biraèkog tijela, jednako kao što ni neke novinare ne može moralno upristojiti ni novinarski prijeki sud èasti jer žive od tajnog sporazuma s urednicima ili vlasnicima.
U svakom (posebice nesretnom) sluèaju politika i mediji prisvojili su do te mjere pravo na javni dijalog da se èini kao da se mimo njih ne može, ne smije ili ne vodi kulturni dijalog. A najveæi je izazov upravo u tome da se decentni ljudi iz razlièitih znanstvenih, prosvjetnih, kulturnih i inih èovjeku sklonih djelatnosti približe javnosti na takav naèin da budu kritièna masa zanimljivosti u medijima. To je put da skandalizam i senzacionalizam napokon postanu manje zanimljivima, a govor duše s dušom, uma s umom postane temeljni medijski interes

Povratak