Kako je Ela postala Izabella

07.10.2003.

Ela ima strica, zove se Safet Èandiæ, umirovljeni je vratar Psihijatrijske bolnice na Rabu, dragovoljac Domovinskog rata koji boluje od PTSP-a, a zbog rata u koji je odmah krenuo sa Senjanima, pritišæu ga, kako kaže, sve grozote srpskih zloèina u Lici i Bosni. Safet ovih dana otkriva istinu: cijelo vrijeme - koliko se hrvatska javnost nateže s problemom jedine hiv-pozitivne školarke èije ime mislimo da znamo - zapravo smo u velikoj zabludi. Jer, Ela Oblak se zapravo zove Isabella Èandiæ, što znaèi da èitavo vrijeme uopæe nismo znali pravo ime jedine hiv-pozitivne školarke koju smo mislili da znamo! Ima još toga što nismo znali. Ela nema samo Ninu i strica Safeta. Ima i zdravu polusestru, jer Elina majka Lydija ima kæer Anðelu koja ima 20 godina i živi u Beogradu s bakom. A imala je Ela još jednu polusestru. Zvala se Talija, a ona je od AIDS-a umrla 1996.
Pa, gdje je tome kraj?!
Je li moguæe da se sudbina djevojèice, koja nièim nije zaslužna za svaku od takvih ili sliènih bisernih prièa, pretvara u meksièku sapunicu od 1243 nastavka u prve dvije godine. Znamo tko piše te sapunice (novinari Marko, Željko, Ivana i Mirela), znamo tko su izvori (stric Safet, udomitelj Branko, susjed Izmo, ravnateljica škole Veronika). A znamo li tko su krivci za to što se na taj naèin smije govoriti i pisati o neèijim sudbinama?
Ako znamo tko su krivci - pretpostavimo da je rijeè o državi koja u 12 godina svog postojanja nije uspjela skrojiti primjerena pravila ponašanja (zakon o zaštiti djece, na primjer) - zašto se ne bi krenulo ispoèetka. Pa kad se krivcima da rok za popravak, oni uèe i ispravljaju pogrešku, a ako ne uspiju na popravku - padaju. Takva su pravila u školama. Tako je u svijetu. Ali (još) ne i u nas. Zbog toga æemo danas u Hrvatskoj danima èitati o Èuèiæu koji je navodno oteo svoju jednoipolgodišnju kæer i prelazio s njom više puta preko granice, a usput æemo vrtiti meksièki film u kojem Elu igra Isabella.
Dokle? Dokle god država tomu ne stane na kraj. Jer oèekivati od nacije toleranciju i pamet, dokazano nije pravi potez. Nije se loše prisjetiti gdje je sve poèelo. Tamo negdje, o jednom Svetom Nikoli, kada je jedan politièar, èije ime mislimo da znamo, primio pred kamerama i novinarima malu Elu i obeæao pomoæ njezinim usvojiteljima.

Povratak