Malograðanski antifašizam ... i njegovi neprijatelji

09.11.2003.

Opsesivno vezan za “hrvatski fašizam” Viktor Ivanèiæ nerijetko ima potrebu pred javnošæu prisegnuti da on zna tko mu glavu nosi. Da ne misli ni kako je otkrio neku novu teoriju, ni da se zanosi kako jedini vidi što se oko nas zbiva. On samo jedini govori što vidi. Tako on voli istaæi da tolike manifestacije fašizma u zadnjih 13 godina nisu ni neki hrvatski specifikum, pa èak ni dokaz da je Hrvatska otvoreno prihvatila fašizam. Sporna je - toliko æe puta reæi Ivanèiæ – sama šutnja, tolerancija svega onoga što je u civiliziranoj Europi potpuno nedopustivo. I koliko teže ove naoko nesporne tvrdnje? Malo. Jer logiènije bi bilo reæi da ustaški kvislinzi, u fašistièki ujedinjenoj Europi 1941., nisu bili neki hrvatski specifikum. Za razliku od 90-ih kada su ovdašnje manifestacije fašizma itekako bile “specifièno hrvatske”! No, koliko takve tvrdnje Ivanèiæu donose? Vrlo mnogo! Prvo, oslobaðaju ga od obveze svake sustavnije analize fenomena o kojima piše: jer što je fašizam – zna se. Drugo, opravdavaju i najbizarnija njegova pretjerivanja te izostanak svake samokontrole i ljudskog obzira: on samo reagira na europski neprihvatljive pojave! A pri tako grubom terenskom radu nema ni uvjeta za normalan graðanski obzir, ni instrumenata za preciznija mjerenja… Napokon, osiguravaju mu monopol na antifašizam. Jer ako je o fašizmu progovorio najranije i najtvrðe - što je najvažnije, pritom je èitavo desetljeæe bio nepogrešiv - veæinski æe mu paket antifašistièkih dionica pripasti ako veæ ne na osnovu nasljedstva, a ono makar po osnovi dosjelosti…

VI.

Osobito æe odluèno Viktor Ivanèiæ odbiti svako mesijanstvo. O tome se oštro izjasnio još 1994., za benderovski hrabre simultanke s Borisom Budenom, Juricom Pavièiæem, Danasom, Globusom, Vjesnikom i Glasom Koncila. Svoj obraèun s njima nazvao je “Glasovi koncila”. Koje treba “zaobiæi, ako ni zbog èega drugog, a ono zbog notorne razlike izmeðu onih koji prave novine i onih koji proizvode ‘politièke stavove’, izmeðu novinara i misionara, odnosno onih koji od pisanja žive i onih koji pišu da bi ‘priskrbili ugled’”. (“Lomaèa…”, 96.)To æe objasniti i preciznije: njihove prigovore, ujede ili gnušanja, nepovratno povezuje (samo) “jedna stvar – ‘naša stvar’… Jedan te isti zadani okvir: Kako se Feral uklapa u našu stvar? Zato ti raznorodni kritièki napjevi … imaju tako slièan refren, optereæen ‘zajednièkim ciljevima’ ili ‘višim smislom’ koji su uvijek neupitni, ma kako razlièiti bili. U funkciju se stavljaju dogme ‘moralnih naèela’, ‘intelektualnog poštenja’, ‘domoljubne osviještenosti’ i sliènih trica i kuèina… S njihove strane je to u redu, ali – èemu drugima nabijati iste kriterije? I to æe uvijek biti problem s ‘našom stvari’. Feral se uklapa samo u svoju stvar, i to savršeno skladno, a ta stvar je – na opæu žalost – lišena bilo kakve misije ili višega cilja”. (isto, 99.) A na Budenov upit “Koju stvar, Ivanèiæu, koju?”, ovaj æe mu odgovoriti “Onu stvar, Budene, onu”. I Buden æe zakljuèiti: “Dakle, goli kurac, golo erektivno NIŠTA, sama bit cinizma. To se na poštenom hrvatskom zove kurèenje…” (Feral, l7.10. ’94.)
No, ja nisam fin kao Buden, a prošlo je i nešto vremena pa se bolje vidi u èemu je sve notorna razlika izmeðu onih koji od pisanja žive i onih koji pišu da bi “priskrbili ugled…”. Ukratko, ispostavilo se da nije rijeè o razlici izmeðu Ferala i ostalih, veæ da je razdjelnica prošla kroz samo srce Ferala. Da su Feralove dionice od jednih otete, od drugih primane na poklon, a da su treæima donijele nekolike stanove. Pogodite gdje tu spada naš antifašist… Ali “naša stvar” uopæe nije izborena lako: s glavom u torbi rintalo se 24 sata: globe krvave… djeca u inozemstvu… a Tuðman kao iz inata – umro! Uz takve bi se troškove sigurno propalo da se nije štedjelo èak i na plaæama najroðenijih, poput Èiæe Senjanoviæa…

VII.

Tako stižemo i do “malograðanskog fašizma”, teme ponajboljih Ivanèiæevih tekstova. Pohvale ipak za neku drugu priliku: ionako je prevelik broj nagrada Ivanèiæa iskvario. Znam to iz vlastita iskustva: ne možeš napisati toliko loš tekst da ti nitko ne èestita… Elem, u rat protiv “malograðanskog fašizma” Ivanèiæ kreæe sa Cioranom u krmu: “Duh koji ne voli obmane krèi sebi put od centra prema periferiji”… I naviga on tako po komšiluku i sastavlja spisak susjeda “malograðanskih fašista”. Vinovnici, podstrekaèi, Èelan, tihi simpatizeri, Letica, nezainteresirana gospoda, Joviæ… Od operetnih ustaša preko ekstremne desnice i liberalnog centra pa sve do prodane ljevice - sve na isti papir. Cijela jedna specijalna bojna Velikog Idavaèa, Èelan, Ulagin urednièki zdrug, Letica, Veèernjakov zdrug, Joviæ, kazališni zdrug… Intelektualna elita takozvanog politièkog centra, ugroženi Hrvati & ugroženi Spliæani, Èelan, èetveroèlani Bandiæ, Nada Budiša, Letica, naknadni moralisti, naknadni humanisti, Joviæ, naknadni demokrati, Aralica, Lasiæ, Joviæa mater, Kosteliæi, Vujiæ, Antunoviæ, Arloviæ, populisti mainstreama, razni budiše, kontiæi, èelani, letice i joviæi…
“Šamaranje vjetra” nije Bijela knjiga, Bože saèuvaj, ona je “lišena bilo kakve misije ili višega cilja”, komercijalno izdanje takoreæi… Pa što? Koliko su puta odavde prozvani svi oni graðani Srbije koji se od Slobe Miloševiæa nisu ogradili javno, i po našem ukusu? I tko može zabraniti Ivanèiæu da i on sastavi spisak svih koji se po njegovim uputama nisu ogradili od Franje Tuðmana? Ako želite mrziti, Ivanèiæ-tours æe vam isporuèiti nekog vašeg susjeda, ne morate se trošiti na mentalna putovanja u inozemstvo… Meðutim, svi ti malograðanski fašisti, ma koliko da ih je, bez totalitarnog sistema ne bi daleko stigli. Stoga je stvarne strahote trebalo osnažiti i svima još ponešto napakovati. Od Tuðmana naniže, i naovamo.
Sažetak je potom puno lakše formulirati: “Stvarnu fašizaciju hrvatskog društva kroz proteklo desetljeæe nisu obavili operetni ustaše, veæ je to uèinila legalno izabrana vlast na sasvim sustavan naèin – infrastrukturno, takoreæi – i pritom uživala izdašnu logistièku potporu iz tzv civilnog sektora, od tobože nezavisnih institucija, medija i intelektualaca… Takva država sadrži prezrelu fašistoidnu supstancu i ovdje se radi upravo o tome da se s tim trulim nukleusom ne želi odluèno rašèistiti.” (“Šamaranje…”, 27… 33.)

VIII.

Oèito, Ivanèiæ i svoja stradanja pripisuje volji bogova, sustavnoj raboti “legalno izabrane vlasti”. Mitski je junak prikovan za brdo Pantovèak jer se drznuo Hrvatima dati vatre? Kolumba Nove Hrvatske i na dalekim obalama doèekali divljaci iz filoustaške dijspore? …Ili je Ivanèiæ ipak više nalik onom Jakomu Joška Božaniæa koji se, bježeæi gondolom iz Komiže u Italiju, dohvatio Sveca i poèeo vikati: “Che paese signori, che paese?”, zasluživši nadimak “Gundula Ke Paeže”… Jer naš Ivanèiæ veæ psuje bogove, a još nije doplovio do Scile ni do Haribde, još je kod Letice i Èelana. Rijeèju, ne tuèe on debelo more malograðanskog fašizma veæ je odavno nasukan na pliæaku malograðanskog antifašizma. I malograðanski æe se antifašizam, bar u Ivanèiæevu sluèaju, pokazati puno opasnijim od svog opjevanog imenjaka.
Nikakvo èudo: duhovni temelj malograðanštine - rascjepi rijeèi, misli i djela - vode u totalnu laž malograðanske egzistencije. Odatle se i malograðanski fašizam i njegov antifašistièki parnjak pokazuju podjednako lažnima. Jer fašizam “na jeziku” u naèelu je lažni fašizam, i MOŽE biti vrlo opasno precijeniti njegovu snagu. A lažni je antifašizam laž na djelu, èiju se snagu NIKAD ne smije podcijeniti. Jer ona je tolika da djelatno proizvodi fašizam i tamo gdje ga nema. Ako su fašistièke potjernice logiène, antifašistièke su nedopustive… Komunistièka ljevica - koja je baš na antifašizmu izgradila civilizacijski ugled - to nije shvatila, i veæ bi to bio dovoljan razlog njena silaska s povijesne scene. A taj je problem malo gdje još aktualan kao u Hrvatskoj, ponajviše baš zbog naèina na koji se hrvatska ljevica obraèunavala s hrvatskim fašistima… No, razornu snagu Ivanèiæeva malograðanskog antifašizma ne može objasniti ni puka dijalektika malograðanske laži, ni sva opæa mjesta iz povijesti ovdašnjih sukoba.

IX.

Kljuèno objašnjenje po mom sudu leži u Ivanèiæevu brkanju junaštva i èojstva. Junaštvo je spremnost da bližnje obranimo od drugih. Naprotiv, èojstvo je vještina da druge zaštitimo od sebe samih. No kome je još važno èojstvo? Ivanèiæevim privatnim žrtvama, prijeko osuðenima, onima koje napada preventivno, kao Bush, onima kojima poput Sharona minira kuæe jer su ga nazvali teroristom. I ne samo njima: nije èojstvo bljutava “dobrota” iskazana kome bilo, zaslužena ili ne. U pustinji koja raste èojstvo je samozaštitna svijest o važnosti Drugoga … Za svoje junaštvo kojim je branio tolike žrtve, Ivanèiæ je zaslužio tri ordena narodnog heroja. Boga mi, i dobio ih je! No za iskazano ga èojstvo èeka popravni dom u kome æe iz pedagoških razloga dijeliti sobu s antiherojem svih naših tranzicija, Slavenom Leticom…
Što æe biti sutra? Hoæe li Ivanèiæ prepoznati izazove vremena kao pred deset godina? Tko æe znati! 1998. sam s njim i osobno razgovarao, nudeæi Feralu suradnju. Toènije, tražio sam ju, takve su mi bile prilike. Predložio sam tekst s ruba mog duhovnog iskustva – susreta s nekim povratnicima iz “ustaške emigracije”… I rekao da bih s njime najradije o tome kako Feralu osigurati mlaðu generaciju… “U vezi honorara neæe biti problema, teme æemo dogovoriti. A rajca me najviše ovo o slijedeæoj generaciji”, ohrabrio me on. Nisam ga više dobio na telefon. OK - ja živ, Feral se nije uprljao prièom o “ustaškim emigrantima”…
A kako je tek Ivanèiæ riješio pitanje smjene generacija! Svoje je povjerenje odluèio pokloniti Robiju K. Manje radi generacijske ravnoteže, a više da bi mu potpuno rastereæen mogao prenijeti sva svoja znanja, njegovu je guvernantu - jednu vremešniju gospoðu - imenovao glavnom urednicom.

Povratak