Stalni nadzor nad privremenim HRT-om

17.02.2004.

Bivši ministar kulture Antun Vujiæ je u nedjelju, komentirajuæi najavu izmjena Zakona o HRT-u, ispalio reèenicu koja bi sasvim dobro zvuèala u nekom drugom kontekstu: »Iznenadio sam se da je HDZ ipak ustrajao na izmjenama Zakona o HRT-u buduæi da je time od gotovine naèinio hipoteku«. Od Gotovine naèinio hipoteku? Da, samo s jednim velikim »G« ta bi reèenica dobro ocrtavala sadašnji položaj HDZ-ove vlade koju su Carla del Ponte i Pierre-Richard Prosper vratili na poèetni položaj u suradnji s Haaškim sudom. Tamo gdje je bila i prije svih vanjskopolitièkih turneja na kojima se lobiralo udobrovoljavanje Londona i Bruxellesa i skidanje Gotovine s vrata. Sada ponovo Gotovina sjedi za vratom Sanaderu baš onako kako mu ga je ostavio Raèan zajedno s hipotekom na hrvatski ulazak u EU i NATO.
Ali to nije tema ovog teksta, jer je o Gotovini ovih dana veæ sve napisano. Dakle, Hrvatska i njezine bajne tajne službe trebaju pronaæi Gotovinu i isporuèiti ga u Haag ako je u Hrvatskoj, ili moraju dati, a one bi to mogle, informacije o tome gdje je, ili ga pak njegovi prijatelji i zaštitnici moraju nagovoriti da se sam preda. Rokovi su kratki, toliko kratki da bi Gotovina morao osvanuti u Haagu i prije nego se sroèi i usvoji novi Zakon o HRT-u, a što je tema ovog napisa.
Hrvatska je radio-televizija od 1991. preživjela osam izmjena Zakona o HRT-u. Promijenile su se samo tri vlasti, s time da se jedna vratila u reformiranom obliku, ali HRT su toliko voljele nadzirati da su stalno mijenjale zakone prema kojima je trebala raditi. Svaka vlast kad doðe na vlast odmah govori o »depolitizaciji« televizije i o stvaranju prave »javne« televizije. I navali slagati novi zakon kojim bi se to provelo. Kao izravna posljedica takva miješanja politike u rad najmoænijeg medija javlja se njegova glavna karakteristika - privremenost. A privremenost znaèi i veæu podložnost vanjskim utjecajima.
Privremeni su trenutaèno ravnatelji televizije i radija Mirko Galiæ i Duško Radiæ. U posljednjih nekoliko godina oni su se nekoliko puta javljali na natjeèaje za ravnatelje po novim zakonima kako bi odraðivali sve kraæe i neizvjesnije mandate. Birala su ih razna programska vijeæa. Recimo, sadašnji mandat im je povjerilo Vijeæe od 25 èlanova koje su izravno delegirale nevladine i civilne udruge i javne ustanove.
Takav sastav Vijeæa imao je blagoslov OESS-a i zbog naèina delegiranja predstavljao je korak prema javnoj televiziji. Sastav Vijeæa bio je vrlo šarolik, uostalom kao i udruge koje su delegirale svoje predstavnike, pa se s vremenom zbog brojnih ostavki osuo. U tom Vijeæu nije bilo pravih politièkih zastupnika, ali je bilo glumica, nakladnika i ostalih za koje se moglo toèno reæi koju politièku opciju zastupaju.
Onda su 2003. Antun Vujiæ i SDP predložili novi zakon prema kojem su 11 èlanova Vijeæa trebali predložiti klubovi zastupnika u Saboru birajuæi kandidate meðu nezavisnim a struènim pojedincima. Ni nakon nekoliko mjeseci zastupnici se nisu mogli složiti o 11 imena meðu masom prijedloga koji su pristigli nakon poziva javnosti da predloži istaknute pojedince. Tako je 11 vijeænika napokon imenovano nakon kompromisa vlasti i oporbe. Prva je dobila šest, a druga pet mjesta. To je novo Vijeæe raspisalo natjeèaj za novog glavnog ravnatelja HRT-a. U tom Vijeæu nema politièara, ali se dobro zna koga je predložila vlast, a koga oporba.
HDZ-ova vlada sad je imenovala troèlanu radnu skupinu (Alaburiæ, Antoloviæ, Èièak) koja treba modificirati postojeæi ili predložiti novi Zakon o HRT-u. Koliko se zna, ta bi skupina mogla predložiti da èlanove Vijeæa ponovno delegiraju razne udruge i institucije.
Èlanova novoga Vijeæa moglo bi biti više od 11 a manje od 20. Jadranka Kosor misli kako bi u Vijeæu moglo biti i nekoliko zastupnika iz Sabora. Vijeæe se, dakle, ne bi biralo politièki, preko Sabora, ali bi u njemu, možda, sjedili i zastupnici.
»Svaka vlast želi nadzor nad televizijom, a ako tu želju realizira uvijek promjenom zakona, televizija se sve više udaljava od javne televizije«, kaže predavaè na Fakultetu politièkih znanosti i bivši novinar Stjepan Maloviæ. »Vjerujem da svaka vlast, pa i ova, želi postaviti na HRT-u tri, èetiri kljuèna èovjeka, a sve pod krinkom demokracije«, konstatira urednik i voditelj na HTV-u Goran Miliæ. Kontrola televizije bitna je kako onima koji hoæe opstati na vlasti, tako i onima koji je hoæe osvojiti. Naime, kako istièe pisac, polemièar i Vjesnikov dugogodišnji kolumnist Igor Mandiæ, »kod nas nitko ništa ne èita! Mi smo polupismena sredina!«
Putem televizije se mijesi javnost. U Hrvatskoj naklade dnevnih listova, pa i onih polutabloidnih s natjeèajima, padaju, dok naklade ozbiljnijih dnevnih novina stagniraju ili sporo rastu. Hrvatska populacija sve manje èita, a sve više gleda i sluša. Radio, televizija i Internet kao brzi i jeftini mediji imaju nemjerljivo veæi utjecaj na javnost od novina. Internet je nemoguæe kontrolirati, radio kontroliraju medijski karteli, a privatne televizije (Nova TV, HRTL) preuzimaju tek dio tv-prostora.
Ostaje, dakle, HRT, koji unatoè nadolazeæoj konkurenciji drži položaj glavnog oblikovatelja javnog mnijenja. Tranzicijska Hrvatska ima privremenu televiziju koju svaka vlast, slatko zboreæi kako to èini u ime demokracije i zaštite prava javnosti, želi u najboljoj namjeri zajašiti. Novi zakon koji æe predložiti spomenuta radna skupina Alaburiæ, Antoloviæ, Èièak trebao bi biti deveti ili deseti pokušaj da se to ne dogodi.

Povratak