Èudesna nepodnošljivost nepostojeæe krize

27.02.2004.

Nakon EPH (Ivan Zvonimir Èièak u Jutarnjem listu od 7. veljaèe), svojim se viðenjem »krize u državnim medijima« oglasio i nièim izazvani Ivo Pukaniæ (Nacional od 24. veljaèe). Buduæi da sada i Pukaniæ dezinformira javnost, pridružujuæi se nastojanjima stvaranja negativne atmosfere oko Vjesnika, dužni smo ponuditi javnosti èinjenice, da bi se znalo o èemu je tu rijeèi, i kako se list Vjesnik ne bi predstavljao neèim što nije, i kako se ne bi prešuæivalo ono što Vjesnik jest. Nije nam, pritom, do polemiziranja s Pukaniæem, niti se sada kanimo pitati o izvorima njegovih »informacija« ili uporištu njegovih »teza«, premda nije nezanimljivo da i Èièak i Pukaniæ, dakle EPH i Nacional (jedan drugome najdraži neprijatelji) nude zapravo iste teze i zakljuèke o Vjesniku. Pogrešne, dakako.
Èièak (Jutarnji list od 7. veljaèe) konstatira da »tiskara (Vjesnika) sjajno posluje i tehnièki se razvija«, ali da je »list Vjesnik i dalje bolna rana preostala još od prethodnih HDZ-ovskih vremena jer za mali tiraž troši velike novce poreznih obveznika, navaljena na grbaèu Vjesnikove tiskare«. U to ime Èièak zakljuèuje da bi »upravo zbog loših poslovnih rezultata koji se oèituju kroz prodaju te novine valjalo razmišljati o promjeni rukovodstva novine Vjesnik, a da se to odmah ne doživi kao napad na slobodu medija« (!).
Pukaniæ pak (Nacional od 24. veljaèe) piše: »Umjesto da odmah poèetkom 2000. privatizira Vjesnik i odvoji tiskaru od dnevnoga lista, Raèan je dopustio da se gomilaju dugovi i poduzeæe dovede pred slom. Država je tada na pokrivanje gubitaka Vjesnika potrošila 40 milijuna DEM. Sada je situacija posve nepodnošljiva, jer profitabilna Hrvatska tiskara ne može više podnijeti gubitke dnevnoga lista u kojem nisu provedene promjene koje bi oèuvale njegovu konkurentnost na tržištu. Sanaderova je pak vlada obustavila dotok državnog novca i državnim tiskanim medijima prijeti propast...«.
Javnost želimo podsjetiti na èinjenice, koje i Èièak i Pukaniæ tako radosno prešuæuju. Godine 1998. ili 1999. vlada je, radi olakšavanja pozicije lista Vjesnik, odluèila spojiti Vjesnik i tiskaru u jedno poduzeæe, smatrajuæi, logièno, da æe dobroposlujuæa tiskara biti u stanju podržavati list Vjesnik koji posluje s gubitkom. Raèanova je vlada godine 2000. preuzela taj dobar model, ali je pritom morala povuæi niz poteza da bi se jedna nekoæ moderna tiskara, a tada tiskara u prilièno lošem stanju, dovela u poziciju da opet dobro posluje i da može èiniti ono zbog èega je i pripojena listu Vjesnik. Naime, da financijski podržava dnevni list. U to ime vlada je tiskari Vjesnik ne samo otpisala goleme dugove, nagomilane u proteklom desetljeæu, nego je takoðer i odobravala zajmove s kojima se tiskara uspješno modernizirala.
Danas je Vjesnikova tiskara doista moderna i dobro poslujuæa, profitabilna, ali pitanje je bi li ona to bila da je vlada u proteklih nekoliko godina nije tako izdašno pomogla (otpisivanjem dugova i odobravanjem zajmova). A vlada je to èinila samo zato da bi se stvorili uvjeti koji æe onda iæi na ruku listu Vjesnik. Da onoj vladi s kraja devedesetih, i prethodnoj (Raèanovoj) vladi nije bilo do spašavanja lista Vjesnik, sigurno se ne bi toliko bavila tiskarom, otpisivala joj dugove i modernizirala. To je èinjeno zbog lista Vjesnik.
Ali sada, kada je tiskara (zahvaljujuæi, dakle, listu Vjesnik) ne samo spašena nego i modernizirana i profitabilna, e, sada je (prema Èièku, EPH, i Pukaniæu, Nacional) »situacija posve nepodnošljiva za profitabilnu hrvatsku tiskaru« (Pukaniæ), jer je list Vjesnik »navaljen na grbaèu Vjesnikove tiskare« (Èièak u Jutarnjem listu). Za Pukaniæa je ta situacija èak toliko »nepodnošljiva« da tvrdi kako se, »nezadovoljan time što se ništa ne pokreæe, predsjednik Uprave Vjesnika Rikard Pompe sprema dati ostavku i otiæi u mirovinu«, a »bude li tako, gubi se i zadnja nada da se to poduzeæe može spasiti« (!).
Zašto »zadnja« i zašto uopæe »nada« u »spašavanje poduzeæa« u kojem tiskara sjajno posluje, i što to, onda, uopæe ugrožava to poduzeæe, to ni Èièak ni Pukaniæ, dakako, ne znaju. Ali, dok Èièak (Jutarnji list) poziva na smjenjivanje vodstva lista Vjesnik »zbog loših poslovnih rezultata«, Pukaniæ (u Nacionalu od 24. veljaèe) tvrdi da tiskara više ne može podnijeti gubitke dnevnoga lista (pazi sad!) »u kojem nisu provedene promjene koje bi oèuvale njegovu konkurentnost na tržištu«. Pukaniæ možda misli na pretvaranje lista Vjesnik u list bliži senzacionalizmu i žutilu koje apsolutno ima prilièno dobru proðu na tržištu, ili možda, kao i Èièak, govori o »smjenjivanju vodstva lista«? Ne znamo toèno, ali ne zna ni sam Pukaniæ o èemu toèno govori i o èemu se tu uopæe radi.
Prije no što to objasnimo, moramo još upozoriti i na Pukaniæevu »potkrjepu« teze o »nepodnošljivoj situaciji«, naime, na tvrdnju da je »Vlada obustavila dotacije«. Ne vjerujemo da to Pukaniæ ne zna (ali moguæe je da ni to ne zna) da list Vjesnik nije ni od pretprošle, ni od prošle vlade dobivao nikakve dotacije, te da, prema tome, sadašnja vlada nije ni mogla ni trebala »obustavljati« nešto èega nije ni bilo.
Jedino što je list Vjesnik dobio jest prošlogodišnja subvencija u iznosu od 39 milijuna kuna (što je bio planski gubitak lista za prošlu godinu). Ali, ta subvencija, o kojoj je Raèanova vlada odluku donijela u lipnju 2003. godine, nikad nije dokraja realizirana: uplaæene su samo dvije treæine toga iznosa, a jedna treæina – nikad nije realizirana. I sve do tog trenutka kada bivša vlada više nije ni htjela ni mogla dokraja ispuniti svoju obvezu (ili odluku), a nova vlada to još nije ni trebala uèiniti, nitko nije govorio o »nepodnošljivoj situaciji za tiskaru«. Zanimljivo je da sada o tome govore upravo EPH i Nacional.
Ali, vratimo se na ono što ni Pukaniæ ni Èièak ne znaju (ili se prave da ne znaju). U protekle tri godine (nakon one slavne Mandiæeve akcije spašavanja institucije Vjesnik), list Vjesnik uèinio je toliko promjena da je postao ugledan, ozbiljan dnevni list s visokim rejtingom, list koji se više nije morao pozivati samo na tradiciju, nego i na vrhunsku kvalitetu i profesionalizam svojih urednika i novinara. Pritom je najvažnija èinjenica da je list Vjesnik u protekle tri godine uspio u onome što na medijskoj sceni gotovo nikad nije bilo zamislivo: »klinièki mrtve novine« ponovo su ne samo oživjele, nego su uspjele vratiti negdašnji ugled, postajuæi ono što ima svaka normalna demokratska zemlja na svijetu: ozbiljne dnevne novine, uravnotežene, nezavisne ureðivaèke politike (bez obzira na u naèelu nezgodnu èinjenicu da je vlasnik tih novina država, dakle vlada, dakle obièno stranka ili grupa stranaka na vlasti).
Malo gdje u svijetu su novine takva profila kao što je to Vjesnik profitabilne. Štoviše, one su u veæini sluèajeva »gubitaši«, ali one uvijek imaju podršku – bilo da je to neko dodatno izdanje, bilo da imaju sreæu izlaziti u zemljama u kojima je gospodarska situacija toliko drukèija od (zasad još) naše da se mogu dobrim dijelom pokrivati oglasima. Tako je to èak i u zemljama u kojima navika èitanja (pa i ozbiljnih novina) nije usporediva s našom situacijom. Ipak, takve su novine – nužne, zvale se one Le Monde ili Frankfurter Allgemeine Zeitung (koji, primjerice, takoðer ne bi mogao živjeti od svoje prodaje), ili toliko dugih, pa tako i Vjesnik. Ali: upravo ovakav kakav je danas, Vjesnik je vratio svoje negdašnje pozicije. Naravno da ne bi bilo nikakav problem pretvoriti ovakav Vjesnik u senzacionalistièki ili tabloidni list. Dakako da to nikome ne bi palo na pamet, no, upravo ovakav Vjesnik ima i imat æe svoju èitalaèku publiku, u jednoj Hrvatskoj koja postaje ono što zovemo normalnom demokratskom zemljom. Mi u Vjesniku znamo da smo najbolje dnevne novine u Hrvatskoj, i nitko bolje od nas samih ne zna s kakvim se sve problemima moramo suoèavati da bismo se do kraja potvrdili na tržištu. Zato je trebalo odgovoriti Pukaniæu i (ponovo) Èièku na njihovo dramatièno pozivanje na rješavanje problema »nepodnošljive situacije« i, èak, »krize u Slavonskoj aveniji« (Pukaniæ u Nacionalu).
Nepodnošljivost? Kriza? A što se to u meðuvremenu dogodilo i promijenilo pa da bi to bilo onako kako to hoæe vidjeti EPH i Pukaniæ?
Nije se dogodilo ni promijenilo ništa, osim što je vlasnik Vjesnika d. d., dakle Vlada, dakle premijer Sanader, najavio da æe Vjesnik u privatizaciju, jer država više ne želi imati u vlasništvu ni tiskaru ni novine Vjesnik (»hrvatski intelektualni brand«, prema premijeru Sanaderu). Uvjereni smo da Vlada nikada ne bi posegnula za neèim što ne bi išlo u prilog ovakvom Vjesniku, hrvatskom politièkom dnevniku koji je u tolikim desetljeæima svojega opstanka izrastao u nezamjenjivu nacionalnu instituciju u kojoj se zrcali sva najnovija hrvatska povijest, kultura, intelektualni potencijali, gospodarska misao...

Povratak