|
|
Arhiva "Iz medija"
dolari umjesto slobode 28.02.2004.
|
 Fidel Castro je mogao samo sanjati da æe jedan od njegovih novinara dobiti UNESCO-vu nagradu za slobodu medija. San svih diktatora da se svijetu prikažu u demokratskom svjetlu »ostvario« mu se prošlog utorka kad je kubanski disident, pjesnik i novinar Raul Rivero Castaneda dobio UNESCO-vu nagradu za slobodu medija koja iznosi 25.000 dolara. No, taj san o umivenom licu kubanskog režima ima u sebi samo dvije greške – Raul Rivero nije novinar kubanske državne agencije Prensa Latina od osamdesetih godina, a nažalost ni nagradu neæe moæi osobno primiti jer od travnja prošle godine odraðuje kaznu od 20 godina zatvora zato što je, presuda kaže, »ugrožavao državnu neovisnost i cjelovitost Kube«.
radije u kubanski zatvor nego na amerièku floridu
Raul Rivero je prvih dana prošlog proljeæa uhiæen zajedno s još 25 kubanskih novinara te još 50 intelektualca drugih struka. Osuðeni su u travnju na kazne zatvora izmeðu 14 i 27 godina. Kubanski režim je po tko zna koji put iskezio zube zatvarajuæi one koji misle, ili misle ponešto drukèije, pa èak ako su i loša zdravlja, èak i ako su pjesnici poput Rivera koji je poèasni èlan britanskog finskog i kanadskog PEN-a, i èak ako su svjetski poznati poput Rivera kojega su godine 1997. Reporteri bez granica proglasili novinarom godine, a kasnije ga je Meðunarodni press institut iz Beèa uvrstio meðu pedesetoricu svjetskih heroja novinarstva.
Raul Rivero je od 1995. osnivaè i direktor nezavisne novinske agencije Cuba press te jedan od osnivaèa nezavisnog udruženja kubanskih novinara. Prièa o Riveru je prièa o Kubi. I pjesnièki romantièna i zatvorenièki tragièna, ali i novinarski trpka.
Pedesetdevetogodišnji Rivero diplomirao je novinarstvo poslije Castrove revolucije 1959. Bio je istaknuti novinar – samo takvi i privrženi režimu mogli su, kao on, sedamdesetih biti dopisnici iz druge kubanske metropole, iz Moskve. No, Rivero je èovjek koji je mislio i vidio je da je kubanski režim od revolucionarnog postao konzervativni s osnovnim ciljem – oèuvanjem vlasti, prvo Fidelove pa onda njegovih aparatèika, pod svaku cijenu pa i cijenu bijede kubanskog naroda. Osamdesetih je prestao tome pripadati. Nije ni prvi, ni zadnji, ali ono što ga od veæine disidenata razlikuje jest njegovo uporno odbijanje da napusti Kubu. Režim mu odavno nudi ono što stotine tisuæa Kubanaca sanja – kartu u jednom pravcu. Raul Rivero odbija – radije ide u kubanski zatvor nego na amerièku Floridu.
»Zašto bih otišao? Ovo je moja zemlja«, lakonski odgovara Raul. Udobnost èovjeka režima zamijenio je disidentskom pozicijom. Izložio se progonu, zatvaranju, prisluškivanju... sve da bi mogao svijetu reæi istinu o Kubi.
a što æe nam faks, pa ovdje vlada »facsism«
Riverin Cuba press je skup nezavisnih novinara koji nemaju zajednièki prostor. Telefonom, ako im nije u »kvaru«, iz svojih stanova diktiraju svoje izvještaje na Floridu, odakle, onda, oni putuju u svijet. Nemaju drugih novinarskih pomagala. »Zašto nemate faks?«, pitao sam novinarku Anu Luisu Lopez Baezu. »Zato što u mojoj zemlji vlada f a c s i s m«, rekla je.
Svojevremeno je Tania Quintero, isto iz Cuba pressa, zatvorena nakon što je uhiæena kad je iz èeške ambasade iznijela dar za svoju agenciju – nekoliko Judinih diktafona. Tania je prekršila kubanski Ustav koji kategorièno zabranjuje slobodni tisak. Nju i njoj sliène Granma International, tjednik Komunistièke partije, proglašava »instrumentima onih koji socijalno i politièki pokušavaju razoriti Kubu i uništiti njenu nezavisnost«. Moæni partijski organ sije strah.
»Èemu strah? Ti si i radijski novinar i upravo vodiš emisiju uživo. Doduše, samo za nekoliko slušatelja«, odgovorio mi je prije nekoliko godina na pitanje boji li se Raul Rivero nonšalantno se njišuæi u fotelji-ljuljaèki od bambusa u dnevnom boravku – slobodnom od suvišnih stvari – svog stana na treæem katu u ulici Oquendo u središtu Havane.
U vruæoj kubanskoj noæi, premda je bila veljaèa, nitko od znatiželjnih susjeda i, možda, profesionalnih promatraèa iz zgrade preko puta Raulova stana nije mogao vidjeti da je primio neznanca i da mu govori u diktafon. Nije bilo struje što je za Havanu uobièajeno. Raul se njihao s malom lampicom koja je tek, poput svjetionika koji se okreæe, s vremena na vrijeme osvjetljavala moje lice. Njegovo mi je ostalo nepoznanica do sutrašnjeg dana. Èovjek koji se otvoreno suprotstavlja Castru pred stranim novinarom bio je u prisilnoj ilegali.
Sutradan su svi susjedi mogli vidjeti neznanca na disidentovom balkonu. Spominjali smo male i spore promjene na Kubi. »Castro je Kubu konzervirao, ali, poslije pada Berlinskog zida, hrða je nagrizla konzervu, zrak ulazi, nedovoljno da se provjetri, ali sasvim dovoljno da se sadržaj – usmrdi«, reèe. Ispod balkona hrpa smeæa svjedoèila je njegove rijeèi i èinjenicu kolapsa havanske komunalne službe.
oscar i miriam; umjesto razvoda – razvod od države
Meðu onima koji su osuðeni zajedno s Riverom u monstr-procesu prošloga travnja našao se i Oscar Espinosa Chepe, nekadašnji diplomat s posljednjom službom u Beogradu, gdje je u kubanskoj ambasadi krajem osamdesetih bio ekonomski savjetnik dok mu je supruga Miriam bila ataše za kulturu.
Espinosa se s pojavom Gorbaèova i pod dojmom nekadašnjeg socijalistièkog samoupravljanja u Jugoslaviji ponadao da bi se i Kuba mogla promijeniti. Govorio je to preglasno, naivno vjerujuæi da æe se »glasnost« èuti i na Kubi. Zato je bio povuèen u Havanu, a Miriam je za nastavak diplomatske karijere ponuðeno da se razvede od Oscara. Izabrali su razvod od države, ostali su oboje bez posla. U Havani se nije dogodio Gorbaèov, ali tamo kao da je Staljinu narasla brada. – Ja sam uvjereni marksist, ali ovaj sustav s marksizmom nema veze – govorio mi je Espinosa koji danas ima 62 godine.
Iza raspjevanog i nasmijanog lica, unatoè siromaštvu naoko sretne Kube, krije se brutalan režim. Politièki zatvorenici dijele æelije s kriminalcima koje zatvorske vlasti stimuliraju da im zagorèavaju život, tvrde borci za ljudska prava.
Nezavisni kubanski novinari, poput Raula Rivere, u despotskom režimu ne trebaju tražiti dozvole da bi izvještavali iz zatvora, a tamo ih èekaju bizarne prièe kubanskih apsurda. Na Kubi amerièki dolar nije službena valuta, ali je jedina u optjecaju, a u zatvorima se još može naæi ljudi koji su kažnjeni zato što su ih nezakonito posjedovali! | |
