hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

I javnost i novinare treba zaštititi od dezinformacija

01.03.2004.

Prije nekoliko godina u jednim našim dnevnim novinama osvanula je vijest o tome da se traži suspenzija osoba koje su na najvažnijem mediju – televiziji propustile neku vijest i time zloporabile položaj i prevarile javnost.
Kako je tada veæ uvelike postojao i Internet, èitanjem tih novina na Internetu moglo se zamijetiti kako te vijesti o zahtjevu za suspenziju nema. Nema zapisa je li u nekom kasnijem izdanju na papiru bila ta vijest ili više nije. Stoga onima koji prate te novine nije bilo jasno je li zabunom u novinama objavljena, a na Internetu nije ili je bilo obratno, odnosno da na Internetu zabunom nije objavljena, a u novinama jest.
Zanimljivo je da je podnositelj tog zahtjeva osoba, koja je u ono »mraèno preddemokratsko doba« za bivše Jugoslavije, bila vrlo utjecajna, ali joj se utjecaj u drugom »mraènom dobu, tuðmanizmu« izgubio, da bi se opet u dobu »raèanizma« pojavio.
Tako je to bilo u informativnom prostoru i ne samo našem. Dobro je da toga više nema, no valja se prisjetiti zbivanja iz prošlosti da se ne bi kojim sluèajem ponovila.
Javnost ima pravo na istinitu informaciju i stoga treba zaštititi i novinare od dezinformacija. Važan èinilac u informiranju koji je otežavao posao novinarima – odgovornost je politièara koji su upravljali državom èesto je bila samo virtualna kategorija, odnosno kada je jedna vlast zamijenila drugu, za štetu koju je prethodna nanijela vlastitom narodu, nitko nije odgovarao.
To je stvorilo dojam kao da su se politièari meðusobno dogovorili da štite jedni druge, unatoè njihovim meðusobnim èarkama, koje kao da su režirane u funkciji »zabavljanja« osiromašenog puka i skretanja pozornosti s problema važnih za sve teže preživljavanje.
Ako se još pritom politièari ne mogu dogovoriti tko je na vlasti, a tko oporba nastupaju problemi. Pritom ako se sluèajno puk izjasnio s, na primjer, osamdeset pet posto glasova da je protiv izruèenja jednoga progonjenog branitelja tamo nekom sudu, a politièari se izjašnjavaju da ga treba uhititi i èak raspisuju za to novèanu nagradu, onda su, èini se, svi skupa opozicija narodu, ili pak, kao što jedan »odvjetnik« reèe i ostade živ, da treba snimiti psihološki profil toga naroda.
Dobro je da su se politièari osvijestili da moraju poèeti živjeti kao i svi drugi ljudi i da za njih takoðer vrijede sve norme ponašanja, Ustav i zakoni kao i za druge ljude.
Problem je ako informacija nije prilagoðena, prema pravilima novinarskog »zanata«, prosjeèno obrazovanom stanovniku Hrvatske. Ponekad kojekakvi neobrazovani i neupuæeni, ali zato »brbljavi« i »dovoljno bezobrazni« glasnogovornici isto takvih politièara ili institucija – možda pogrešno preuzeta iz nekih zapadnih zemalja – svojim »informacijama« samo otežavaju objektivno informiranje javnosti i stvaraju nepovjerenje u politièare – institucije države.
Najveæi su problem u informiranju uvijek bili klanovi ili interesne grupe, koji »informiraju« javnost samo u cilju ostvarenja svojih interesa, a ne i onih koji su bitni za cjelokupno stanovništvo, pa se èinjenice ignoriraju da bi to postiglo, a onda se okrivljuje novinare i urednike.
Èesto se na razlièite naèine koji granièe s neukusom, nije dopuštalo da istina prodre u javnost. Isticale su se kao važne teme one koje su potpuno ne važne za život stanovnika kako bi se zaboravilo one važne.
Razumljivo je da »informiranje« u interesu neke grupe osigurava »informatorima« ugodan i bezbrižan život, samo se trebaju uvijek dovoljno brzo prilagoditi promjenama politièara, ako su se one zaista i dogodile.
Spektar naèina zaustavljanja informacija i stvaranja »informacija« u povijesti prevelikog je opsega da bi ga se moglo opisati u nekoliko redaka. U povijesti od izuma pisma do danas bili su mnogi naèini zaustavljanja informacija, neovisno o geografskoj širini i politièkom sustavu koji je vladao u pojedinoj zemlji o èemu su pisali mnogi autori, no vrijedi spomenuti one o kojima je pisao gospodin Stipæeviæ u svojoj knjizi »O savršenom cenzoru« još 1994. godine.
Neki od naèina nisu bili ništa neobièno niti na našim prostorima. Termin knjiga, u nastavku, korišten je samo uvjetno, to može biti i èasopis, struèni, znanstveni ili novinarski èlanak, vijest na radiju ili televiziji…
Ti naèini mogu biti: uskraæivanje novca ili papira za izdavanje, zapljena knjige nakon izlaska iz tiska, otkup cijele naklade štetne knjige, zabrana unošenja štetnih knjiga iz inozemstva, zabrana posjedovanja štetnih knjiga, zabrana èitanja štetnih knjiga, izrada popisa zabranjenih knjiga, posebna dopuštenja za èitanje štetnih knjiga, knjige rezervirane za društvenu elitu, suðenje samim knjigama, zabrana reklamiranja knjiga u masovnim medijima, zabrana citiranja, odnosno spominjanja štetne knjige, izostavljanje iz knjižarskih i drugih kataloga, te iz bibliografija, zabrana izlaganja na sajmovima knjiga, zabrana knjiga koje narod ionako ne razumije… Spominje se pritom da je važno da i zakoni o cenzuri budu što nejasniji i nedosljedniji kako bi bilo što više slobode u ocijeni toga što je štetna knjiga.
Niti postupanje prema autorima »štetnih« tekstova nije nepoznanica niti posebnost naših sredina, a karakteristièna su sljedeæa: zabrana objavljivanja, zabrana javnih istupa, pozivanje na informativne razgovore, policijski dosjei o piscima, popisi zabranjenih autora, zavjera šutnje, izoliranje autora opasnih knjiga, iskljuèivanje, odnosno neprimanje autora u strukovna društva, uskraæivanje književnih i drugih nagrada, medalja, titula i drugih priznanja, preodgajanje pisaca s pomoæu prisilnog tjelesnog rada, uskraæivanje piscu prava da se javno brani, prisiljavanje pisca da se odrekne svojih knjiga, prisiljavanje pisca na samokritiku, ne raspravljati s disidentima, difamiranje pisca s pomoæu njegovih kolega po peru: »knjige mu nemaju umjetnièku, odnosno znanstvenu vrijednost«.
Ima i onih drastiènih: prisiljavanje pisca da pojede ono što je napisao, suspenzija ili uklanjanje nepoæudnih pisaca s radnih mjesta, u zatvor s piscima, proganjanje nepoæudnih pisaca, slanje u ludnicu s nepoæudnim piscima, ubiti nepoæudnog pisca ili natjerati ga da se sam ubije.
Dobro je da mnogo toga veæ dugo nema, pa i u razdoblju »detuðmanizacije« kako vole ovo razdoblje pokretanja Hrvatske nazivati neki naši politièari. Istina, informacija bi se mogla i danas zaustaviti, zaustaviti rotaciju, skinuti s programa televizijsku ili radioemisiju, iskljuèiti elektriènu energiju ili mnogo toga drugoga, ali to u globalno povezanom svijetu može izazvati samo suprotne uèinke.
Internet kao naèin prijenosa informacija može izazvati mnogo muke pojedincima, napose politièarima ako žele neke informacije skriti od javnosti. Njime, na primjer, informacija nastala u jednoj zemlji, u Africi ili na Balkanu, može biti distribuirana širokom krugu korisnika u zemlji i svijetu s kompjutora, u Kanadi ili Kini, pa oni koji bi je htjeli zaustaviti to ne mogu uèiniti. Takva se »rotacija« ne može zaustaviti.
To jednostavno izluðuje politièare ako makar i samo pokušaju nešto raditi protiv interesa svoga naroda, ili na ugrožavanju ljudskih prava pojedinaca ili grupa neistomišljenika, pa je dobro da to i ne pokušavaju. Stoga je dobro da se provodi sve šire uvoðenje kompjutora u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj unatoè tomu što »veliki brat« sve vidi.
Autor je doktor tehnièkih znanosti, diplomirani inženjer.

Povratak

AKTUALNO