|
|
Arhiva "Iz medija"
»Šac« je velemajstor politièke kolumne 02.04.2004.
Književnik Slobodan Šnajder – »Šac«, ugledni dramski pisac iz Zagreba, jedan je od vodeæih hrvatskih politièkih kolumnista. Njegovi tekstovi velik su dobitak za Novi list. Šnajder je dosljedan, briljantna pera, slobodoumni ljevièar, antifašist i demokrat. U posljednje vrijeme sve više cijenim i uvodnike Branka Mijiæa koji je dostojno zamijenio kolegicu Jelenu Lovriæ, dvostruku dobitnicu priznanja za Novinara godine.
Novi list ima prvorazredne autore. Subotnji broj je zrcalo tih vrijednosti.
Pisanje Slobodana Šnajdera pratim od samih poèetaka, kada je prije osam godina, tada u Hrvatskoj potpuno »suvišan« i proskribiran, poèeo sa svojom kolumnom u Novom listu. Po osobnom primjeru znam da je Novi list tada »udomio« brojne autore koji se nisu mogli i nisu htjeli složiti s nacionalistièkom i šovinistièkom politikom HDZ-a, ne samo iz osobnih, nego iz visoko moralnih i principijelnih razloga. Sreæom, ta je tema konaèno pasé. No, Novi list je, zajedno s Feralom iz Splita, odigrao lavovsku ulogu u borbi za slobodno i dostojanstveno novinarstvo, koje je vladajuæu stranku neizmjerno nerviralo i tjeralo u nepromišljene poteze. I to je dobro poznata prièa.
Sjeæam se kada je jedan mladi autor preko svih stupaca NL Franju Tuðmana nazvao èovjekom sposobnim za okrutne zloèine i nakon toga se »spasio« u – SAD! Notorni HTV je tada u jednom od brojnih nepotpisanih komentara dotiènog mladog pisca proglasio državnim neprijateljem broj 1 – u Hrvatskoj mu više nije bilo mjesta. A mladiæ je napisao – istinu.
Sada stvari, sreæom, ipak dolaze na pravo mjesto. Premijer hrvatske Vlade i predsjednik HDZ-a dr. Ivo Sanader konaèno je došao i u Jasenovac, poklonio se svim tamošnjim žrtvama i izgovorio više nego se od bilo kojeg politièara HDZ-a u prošlosti uopæe moglo zamisliti.
Konaèno je i netko s desnice ustaške zloèine nazvao pravim imenom, kazao da su to bili ustaški zloèini, a ne neka zlodjela neimenovih i nepoznatih poèinitelja koja su »pala s neba«. Sanader je rekao najviše što je mogao i smio, s obzirom na svoju rigidnu stranaèku bazu.
Nikako taj èin ne treba podcijeniti. Ako je Sanader meðu najveæa zla u politièkoj povijesti èovjeèanstva spomenuo fašizam, nacizam, ali i komunizam, imao je na to pravo, ne samo kao predsjednik jedne stranke desne orijentacije, nego i kao intelektualac i politièar mlaðe generacije, roðen nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Sredinom devedesetih godina imao sam sreæu da neke predstave Slobodana Šnajdera gledam u beèkim kazalištima i da tamo svjedoèim pozornosti i odobravanju kojima su one bile popraæene. U nekada nacistièkoj Austriji, koja nikada nije do kraja prošla svoju politièku katarzu, Šnajder je bio prepoznat kao ljevièar, antifašist, darovit pisac koji u svojoj domovini ima velikih egzistencijalnih problema. U vrijeme kancelara Franza Vranitzkoga u Beèu se na Tuðmanov režim gledalo s velikim antipatijama, paje Slobodan Šnajder imao dobru »Startnu poziciju«, koju je svojim talentom znao iskoristiti. Kasnije, Šnajder nije dobro prošao ni u Rijeci, a u »režiji« tadašnjeg i sadašnjeg ministra kulture Bože Biškupiæa, koji nije htio potvrditi njegovo imenovanje za ravnatelja drame u HNK Rijeka. Èini se da se ni tadašnje gradske strukture nisu pretrgale u borbi za veliko znanje i umijeæe Slobodana Šnajdera. Novom listu jamaèno služi na èast da je njegovu kolumnu tiskao i u tim »sivim«, turobnim vremenima, a i sada, kada istina ipak pomalo izbija na vidjelo. Ono što su svi znali, a nisu se usudili znati, izgovoriti, napisati.
Znam da Slobodan Šnajder po svom uvjerenju nije liberal, a ja sam osobno kozmopolit i liberal više od svega, ali na ovaj naèin želim èestitati i njemu i redakciji na upornosti, odvažnosti i dostojanstvu. U društvu u kojem su sve moralne vrijednosti potpuno poremeæene, velik je to civilizacijski doseg, reagira Vilko Luncer, novinar iz Zagreba. | |
