Kangrgina filozofija prakse ne smije se vulgarizirati

23.06.2004.

JOSIP ŽUPANOV
Da je gospodin Aleksandar Stankoviæ htio od nastupa prof. Milana Kangrge napraviti medijski kalambur, mogao je to vrlo lako uèiniti. Dovoljno je bilo da kaže: Dobro se vratili, profesore, u »Oktobar« (tj. u novu Oktobarsku revoluciju). Ali Stankoviæ je suviše dobar i odgovoran novinar da bi se u tako nešto upustio. Naime, mogao je mirne duše reæi: Dobro se vratili kuæi, profesore.
A kamo se to »vratio« prof. Kangrga? On se nije vratio u europsku filozofiju, jer nikad nije iz nje ni otišao. Ali se sada eksplicitno vratio u zagrebaèku filozofiju, pa ako hoæete i hrvatsku filozofiju.
Žalosno su djelovali mladi novinari koji su trebali postaviti neka pitanja profesoru Kangrgi. Oni jednostavno nisu imali ni blagog pojma o tome što se u našoj filozofiji i drugim društvenim znanostima i u nacionalnom životu zbivalo u posljednjih pola stoljeæa ne samo u Hrvatskoj nego i u tadašnjoj SFRJ. Èini se da nikad nisu èuli za intelektualni pokret koji se nazivao Praxis.
Nemojmo ipak biti prestrogi prema toj mlaðariji: naime, ni ljudima koji su sudjelovali na »supekijadama«, bilo na Korèuli bilo u blizini Samobora i sliènim lokacijama, nije bilo jasno tko je praksisovac. Ja sam, na primjer, uglavnom redovito sudjelovao na tim skupovima, ne samo u raspravi nego sam podnosio i referate, a nitko me zato nije smatrao prksisovcem, niti sam se ja sam smatrao prksisovcem. Naprotiv, mnogi su me smatrali antipraksisovcem služeæi se pritom èudnim argumentima.
Zašto sam ja bio antipraksisovac? Navodno zato što sam bio antimarksist. A zašto sam bio antimarksist? Zato što sam navodno bio funkcionalist.
Ali istina je da ja nisam imao pojma o sociološkoj teoriji Parsonsa. Toènije bi bilo da su me optužili kao weberovca, jer sam se tada intenzivno bavio studijem Weberove sociologije u prvom redu zato što mi je ta teorija bila prijeko potrebna prigodom izuèavanja strukture društvene i politièke moæi.
Ali zbrka zbog tako važnih fenomena kao što je bio praksisovski pokret tu ne svršava. Ne smijemo zaboraviti da je i u tadašnjoj Jugoslaviji pa stoga i u Hrvatskoj još vrijedio stih Vladimira Majakovskog: »Artiljerija bije iz Partije«.
Još ni danas nije potpuno objašnjeno kako je »artiljerija tukla iz savezne partije«, je li praksisovski pokret bio samo kamuflaža unitarizma koja je na kraju završila èetništvom i graðanskim ratom, ili je to bila nacionalistièka vatra iz nekih republièkih partija koja je dovela do raspada bivše zajednièke države.
Takvih neodgovorenih pitanja ima više i ona su pridonijela zbrci oko karaktera praksistièkog pokreta. Stoga ta zbrka i pomutnja zbog karaktera praksistièkog pokreta traje još i danas, pa na kraju ispada da više nitko ne zna što se zapravo zbivalo u posljednjih pola stoljeæa, odnosno kao da su intelektualni i nacionalni život u tom razdoblju pojeli skakavci.
Ako se to dogodilo, kako se uopæe moglo tako nešto dogoditi?
A i mnoge druge procjene pokazale su se pogrešnima. Tako je u prvi mah savezna partija otjerala s posla šestoricu beogradskih profesora. Ali, gle èuda, što se dogodilo kasnije. Ta su se šestorica meðu sobom podijelila: tako je akademik Mihajlo Markoviæ postao Miloševiæevim ideologom, ali je zato iz iste grupe Nebojša Popov bio i ostao ljutiti protivnik Miloševiæeva projekta.
Kako vidimo takve su se kadrovske »analize« pokazale vrlo nepouzdanim. Pogotovo se tako ne može objasniti zašto se cijela slovenska partija opredijelila za odvajanje Slovenije od SFRJ.
Kako vidimo, još ni danas nema pravih studija o tome što se zbivalo unutar društvenih i politièkih pokreta u tom razdoblju u Hrvatskoj, pa èak ni u drugim republikama. Prevelika ideologizacija zamuæivala je pogled u procese koji su se dogaðali u stvarnom životu, a na takav naèin ideologija djeluje u vrlo razlièitim situacijama.
Èini mi se da bi ipak trebalo da se netko tko je aktivno sudjelovao u praksisovskom pokretu lati nezahvalnog posla da prikupi sve èinjeniène podatke o stvarnim dogaðanjima, a posebno da objasni nevjerojatan stupanj demokracije unutar toga pokreta.
Naime, smatralo se normalnim i dopuštenim da svatko tko doðe na opisane skupove može zastupati bilo koja osobna mišljenja i stavove, pa èak i da otvoreno istupa kao antipraksisovac. Moje se osobno iskustvo upravo temelji na takvom stupnju demokracije i slobode mišljenja kakav se bio zaèeo unutar praksistiènog pokreta.
Ne bi li to trebalo saèuvati kao pozitivno nasljedstvo iz jednog takvog turbulentnog razdoblja?
U tom smislu pozdravljam povratak profesora Kangrge kuæi. A posebno što je on i sam jasno naznaèio takav povratak. Kad je o njemu rijeè, treba uvijek imati na umu europsku dimenziju njegove filozofije.
No netko mi može prigovoriti da je ovakva argumentacija i suviše pojednostavljena. Upozoravam na važno obilježje Kangrgine filozofije – a to je filozofija prakse. Naravno, takva se filozofija ne smije vulgarizirati. Primjerice, ona ne bi trebala temelj porezne definicije intelektualnog rada definirati kao obrt.
Ali ipak ne bi trebalo zaboraviti jednu izreku: »Teorija je jednostavna, a praksa je još jednostavnija.«
Autor je sveuèilišni profesor u mirovini, redoviti je èlan HAZU.

Povratak