Grubi nasrtaj na moju slobodu i na one koji se više ne mogu braniti

06.08.2004.

Pod nadnaslovom »Obilježena 13. obljetnica pogibije daljskih branitelja«, u Vjesniku od 31. srpnja objavljeno je izvješæe iz Dalja »Ne zaboravite prošlost, ali se okrenite buduænosti« u sklopu kojeg su i dva kraæa teksta – jedan s naslovom »Vekiæ vrijeðao Vjesnikovu novinarku«, drugi – »Luèiæ: najgrublji nasrtaj na ljudske slobode«, kojima je neistinito prikazan dogaðaj koji sam po sebi ne zaslužuje takovu pažnju.
Toga dana bio sam prisutan na komemoraciji, podsjeæanju, na krvavi èetnièki obraèun s hrvatskim policajcima iz PP Dalj, nekolicinom pripadnika ZNG i CZ. Osim netoènog opisa dogaðaja od 1. kolovoza 1991., opisan je i moj navodni sukob s Vjesnikovom novinarkom, za koju sam, eto, tim putem saznao kako se zove i u ime èije je novinske kuæe bila na komemoraciji.
Nikada, pa ni ove prilike, nijednoj nepoznatoj punoljetnoj osobi ne obraæam se s »ti«. Taj civilizacijski minimum odavno sam prešao. Ne pada mi na pamet da Hrvate i Hrvatice dijelim po tome mole li se ili ne mole Bogu, iako više cijenim one koji se mole Bogu. Nisam upotrijebio niti jednu grubu rijeè, uvredu, klevetu ili prijetnju. Nisam rekao da onaj koji se ne moli nije Hrvat.
Nikakvi »drugi novinari« nisu me ništa pitali, veæ se je na moju usputnu primjedbu vratila k meni jedna neznana osoba – to je, pretpostavljam, »dama s inicijalima Ma.L.«, osorno pitajuæi tko je to od nas nekolicine nešto rekao.
Sve se je odvijalo ovako: od samoga poèetka komemoracije dvije ženske osobe s notesima u rukama (zakljuèio sam da su novinarke) uoèljivo su zanemarivale govore, glasno prièale i smijale se, što mi se na tom mjestu i u takvoj prilici uèinilo uvredljivim i krajnje neciviliziranim. Kraj njih je bila prisutna još jedna, po svoj prilici takoðer novinarka, no ta dama nije razgovarala, niti na bilo koji naèin ometala sumornu i sveèanu tišinu skupa.
Za vrijeme zajednièke molitve svih koji smo bili prisutni, spomenute dvije dame – novinarka Vjesnika do tada neznana mi Maja Sajler i »dama s inicijalima Ma.L.« – ni trenutka nisu zašutjele, niti ièim pokazale bar glumljenu suæut, bar nekakvo suosjeæanje s onima koji pamte i poštuju žrtve ili koji mole ili molitvu prate.
Iako je službeni dio bio gotov, osim za vjernike – pretpostaviti je da su novinari ateisti obavili posao – one su ostale na istom mjestu. Kada su prolazile kraj nas, zaista sam rekao onoj nepristojnijoj, onoj svjetlokosoj neznanki: »Stid vas bilo! Niste se prekrižili, niste rekli – Amen. Pa što onda radite na mjestu gdje je ubijeno toliko branitelja?«
Priznajem, bio sam ogorèen, bio sam bijesan, ali vrhu svega bio sam beskrajno žalostan. Ako netko vrijeða uspomenu na poginule branitelje, ako netko ometa mene i ostale vjernike pri molitvi, zar to nije grubi nasrtaj na moju slobodu, grubi nasrtaj na one koji se više ne mogu braniti jer ih nema. Ako ja to prigovorim takvoj osobi onda ja, kako reèe gospodin Dragutin Luèiæ, izravno napadam i »najgrublje nasræem na ljudsku slobodu«.
Istom novinaru (novinarki) ne može se povjeriti opis maloljetnièkog »tuluma« i komemoracije poginulim braniteljima. Ima razlike!
Glede znaèaja molitve upuæujem da u pozivu PU osjeèko-baranjske od 20. srpnja 2004. doslovno piše da æe se »... uprilièiti obilježavanje tragiène obljetnice polaganjem vijenaca i svetom molitvom za poginule hrvatske branitelje...«.
Sa svoje srane gospodin Dragutin Luèiæ o samom dogaðaju ne zna savršeno ništa. Upravo zato èude njegove kategoriène ocjene a posebice ingeniozan zakljuèak: »No, što ako je meðu poginulima bilo i ateista, kako æemo se pokloniti njihovim sjenama.« Za uputu: ako gospodinu Luèiæu smeta molitva, je li siguran da posebice šteti mrtvim ateistima.

IVAN VEKIÆ
Višnjevac

Povratak