Kakav je tretman zaslužio Sabor

09.09.2004.

Svojedobno se i Zlatko Tomèiæ osvrnuo na marginalan položaj predsjednika Sabora kako to ovih dana èini i Vladimir Šeks. Paradoksalno, ali i to je veæ pomak u percepciji uloge Sabora u hrvatskom politièkom životu. Naime, od 1990. do 2000. godine prvi ljudi Sabora, na èelu s »upeèatljivim« Nedjeljkom Mihanoviæem, pristajali su na drugorazrednu ulogu i nikada se nisu žalili što su »u kutu, nikome na putu«. Onoga trenutka kada na to nisu bili spremni, kada su željeli »ugrabiti« dio moæi koju im je davao èak i (polu)predsjednièki politièki sustav, ekspresno su smijenjeni kao Mesiæ i Manoliæ, èelnici Zastupnièkog i Županijskog doma Sabora, 1994. godine.
    No, oèito, Šeks nije zadovoljan. Na neki naèin smatra da su demokratizacija politike nakon 2000. godine i preciziranje mjesta Sabora u ustavnim promjenama u medijima krivo shvaæeni, te da se hrvatskim parlamentom televizija, posebno HTV, i novine ne bave na naèin na koji bi trebalo, podcjenjujuæi tako ovu instituciju. Pustimo sada na stranu naèin na koji Šeks i dio politièkog vrha govore o medijima i njihovom radu (o tome na drugom mjestu), uvažimo i to da su i novinari i uprave medijskih kuæa od krvi i mesa pa mogu griješiti u svom pristupu, zanemarimo i opæi društveni kontekst gdje se na svim podruèjima, ukljuèujuæi tu naravno i politiku i novinarstvo, ponekad olako rasprodaje profesionalizam radi kratkotrajnog efekta...
    O svemu se tome može prièati kada se govori o pitanju koje je pokrenuo predsjednik Sabora, ali ne bi škodilo i kada bi svih 152 zastupnika malo razmislilo o svom radu, o onome što oni èine, a što bi mogli èiniti da hrvatski parlament u cjelini zraèi onom snagom kako bi to htjeli njegovi èelnici, pa da shodno tome privuèe medijsku pozornost. Jer, tu se ne radi samo o slikanju u protokolarne svrhe, niti o primanju visokih uzvanika iz inozemstva te posjetima stranim državama, a što bi mediji trebali biti dužni barem registrirati. Ovdje je rijeè o saborskom politièkom radu koji danas nije ni približno onakav kakav bi trebao biti.
    O parlamentima i inaèe vlada fama. Veæ desetljeæima njihov je utjecaj u padu, što se èini i logiènim kada vidimo dinamiènost procesa u suvremenim društvima u kojima mnoge odluke treba donositi praktièki dnevno. Tu je izvršna vlast u prednosti, pa je na neki naèin u razvijenim demokracijama parlament potisnula u drugi plan. No, nije i zamro. Štoviše, intenzivno se traga za modalitetima da parlamenti kao zakonodavna tijela, što je njihova prvenstvena uloga, podijele i brojne ovlasti s vladama, postavljajuæi se u poziciju sukreatora politike, ali i njenog kontrolora.
    Do toga, nažalost, Hrvatski sabor još nije stigao. Mnoge su važne odluke u njemu donesene na granici kvoruma iako su od nacionalnog interesa, parlamentarni odbori nikako da se nametnu kao kreatori zakonskih akata veæ najèešæe kaskaju za Vladom i drugim predlagaèima, na prste jedne ruke bi se mogli nabrojiti zastupnici koji su u stanju formulirati i napisati zakonski prijedlog, svojim pristupom zastupnici su se praktièki sveli na servis Vlade, odnosno mašineriju za glasovanje... Najbolji je primjer za sve to izglasavanje Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Zastupnici su »podvili rep« nakon što je »podviknuo« premijer Sanader i odustali od svoje ideje o 0,3 promila. Sada, ako Vlada odluèi to promijeniti, opet æe »postupiti po nareðenju«. Da su bili uporni u svom stavu, sada ne bi ni trebalo razmišljati o promjeni Zakona, a ukupni ugled Sabora i sporna televizijska minutaža bi svakako bili veæi nego što je to sada sluèaj. Eto, i u tome (vlastitom) grmu leži zec.

Povratak