hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

S HTV-a JE MORALO OTIÆI 400 NOVINARA

15.09.2004.

Božidar Novak (77) u novinarstvo je ušao prije gotovo 60 godina, toènije 1945. godine. Njegovi novinarski poèeci vezani su uz Slobodnu Dalmaciju: prvo je bio suradnik, pa urednik, a u razdoblju 1947.-49. i njezin glavni urednik. Još prije bio je antifašistièki borac, ne mogavši, kako kaže, "zamisliti da njegovim Hvarom vladaju Talijani". Godine 1954. postaje urednik Vjesnika i sljedeæih 17 godina rukovodi tim listom i novinskom kuæom (1955.-63. je glavni urednik lista, a 1963.-71. generalni direktor NIŠRO-a Vjesnik), koja u tom razdoblju izrasta u najveæi medijski koncern Balkana, pri èemu su Novakovi novinari i grafièari imali veæe plaæe od tadašnjih ministara.
U razdoblju 1960.-64. bio je predsjednik Društva novinara Hrvatske (DNH), a od 1964. do 1969. predsjednik je Saveza novinara Jugoslavije (SNJ). Godine 1965. i 1969. dobitnik je nagrade "Otokar Keršovani". Krajem 1971. smijenjen je zbog sudjelovanja u hrvatskom proljeæu, a od 1973. je u mirovini. Vraæa se u rodni Hvar i sljedeæih 18 godina "uglavnom sa suprugom lovi ribu". U javni život Hrvatske vraæa se poèetkom 90-ih, kao jedan od osnivaèa HHO-a (1993.), u kojem je, kao predsjednik Vijeæa za medije, aktivan i danas.
Meðu ostalim, Novak piše o povijesti hrvatskog novinarstva. Nakon što je prije 40 godina objavio zbornik "Suvremeno novinarstvo" (1964.), sada dovršava opsežnu knjigu koja bi se pod naslovom "Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeæu" u izdanju Golden marketinga i izdavaèkog poduzeæa HND-a "Press data" na tržištu trebala pojaviti do kraja godine. To je i bio povod za razgovor s ovim vitalnim intelektualcem.
U kojoj je fazi knjiga?
- Knjiga je u realizaciji. Prvobitno je trebala pokrivati samo podruèje od stvaranja Jugoslavije 1918. do prvih višestranaèkih izbora 1990., jer sam je zamislio kao nastavak knjige Josipa Horvata "Povijest novinstva Hrvatske 1771.-1939.", koju on faktièki završava s diktaturom kralja Aleksandra 1929. godine. Meðutim, recenzenti su mi sugerirali da krenem od poèetka 20. stoljeæa - koje poèinje s nekoliko važnih listova: HSS-ovim "Domom", Supilovim "Novim listom", katolièkim "Rijeèkim novinama" - i jednim uvodom koji bi obradio 18. i 19. stoljeæe.
Gdje ste locirali poèetak hrvatskog novinarstva?
- Horvat je izabrao godinu 1771., kada su izašle prve tjedne novine na latinskom jeziku - "Ephemerides zagrabienses". Ja sam išao nešto ranije: poèeo sam s Vitezoviæem i njegovom knjigom "Croatia rediviva" iz 1700. godine, što se smatra poèetkom hrvatske publicistike.

I glave su padale
Ukljuèujete li u knjigu i posljednje desetljeæe 20. stoljeæa, dakle Domovinski rat i poratne godine?
- Da. Nisam ulazio u detalje, ali sam dao sve glavne natuknice. U vrijeme rata i neshvaæanja uloge tiska u modernom društvu padale su i novinarske glave, dok recimo nijedan politièar u tom ratu nije poginuo.
Ako uzmemo samo vrijeme nakon 1945. godine, koje je razdoblje, gledajuæi slobodu izražavanja, bilo najplodonosnije za novinarstvo u nas?
- U knjizi sam te godine nakon 1945. podijelio u nekoliko razdoblja. Najprije, od 1945. do 1950. imali smo razdoblje brutalne boljševizacije novinarstva: tada je došlo do najbrutalnijeg obraèuna s graðanskim novinarstvom, ubijani su novinari NDH, progonio se i vjerski tisak, a najkrvavije se obraèunalo s novinarima HSS-a, i to onima koji su bili sudionici antifašistièke borbe.
Pretpostavljam da se takvo stanje poèinje mijenjati nakon rezolucije Informbiroa 1948.?
- Rezolucija nije odmah otvorila proces demokratizacije novinarstva, nego smo, dapaèe, sljedeæe dvije godine imali još gori teror, jer je Tito želio Staljinu pokazati da je bolji boljševik od njega. Liberalizacija dolazi poèetkom 1950., usponom Milovana Ðilasa: novinari su se odmah uhvatili za neke slobode koje su proizlazile iz njegovih ideja. Tada su kod nas stradali novinari Naprijeda, lista koji je bio partijski organ: oni su otkazali poslušnost Centralnom komitetu i rekli da više ne žele biti partijski organ; èak su skinuli to iz zaglavlja lista, stavili egidu "nezavisni tjednik" i poèeli "raspaljot po koljektiv". U to vrijeme, 1952. godine, raða se i VUS - kombinacija novinarskog genija Frane Barbierija i Ive Mihoviloviæa kao predstavnika graðanskog novinarstva, èime nastaje velika promjena u zagrebaèkom novinarstvu.
Kada završava to razdoblje?
- Padom Ðilasa 1954. godine. To je trenutak kada je Jugoslavija stala s reformama, i to traje sve negdje do 1961. godine, kad se Jugoslavija našla u velikoj krizi: Tito 1962. dolazi u Split i na onom golemom mitingu na Rivi drži svoj èuveni govor, u kojem najavljuje liberalizaciju privrede. Novinarstvo se odmah hvata za to, i zaista, u razdoblju od 1962. do 1972. uslijedilo je nekoliko demokratskih iskoraka: reforma u Partiji 1964., privredna reforma 1965. - koja je dala moguænost da se u nas razvija mali kapitalizam i dionièarstvo - zatim pad Rankoviæa 1966., Deklaracija o jeziku 1967., studentski bunt 1968... U tom razdoblju, u kojem je veliku ulogu odigrao VUS, naroèitu smo pažnju obratili na slobodu izražavanja i slobodu novina.
Ta prièa završava 1971. hrvatskim proljeæem?
- U novinarstvu se to prelomilo nakon što je Žanko u beogradskoj Borbi objavio onu èuvenu seriju èlanaka protiv Matice hrvatske i hrvatskog novinarstva. Žanko je tu toèno naveo da "ti listovi, ti èasopisi, skreæu s linije" - a svi smo bili unutra - ali je onda dodao da "skreæu u nacionalizam". Po meni, ta prièa o nacionalizmu je bila samo isprika da se zaustave reforme.

Nakon vlasti dolaze vlasnici
I tek se nedavno, kad je Žanko objavio te dokumente, vidjelo da je on sve to radio u dosluhu s Titom, koji je uvijek igrao dvostruku igru: na jednoj strani je dolazio u Hrvatsku i govorio nam: "Dajte reforme, dajte neka se radi, neka se zaraðuje", a na drugoj strani Žanka je gurnuo da postavi pitanje prevelikih novinarskih sloboda i skretanja s partijske linije u nacionalizam, separatizam itd. Tu izrasta nova hrvatska politika, za koju su, osim Savke i Tripala, najzaslužniji upravo mediji: bez medija ne bi bilo ništa. Meðutim, to sve pada u vodu s Karaðorðevom, nakon èega nastaju hrvatske "olovne godine", sve do Titove smrti.
Èime su, u hrvatskom novinarstvu, obilježene te godine?
- To je vrijeme velikih represija, puno zatvora i progona novinara. Ja sam èak izraèunao da su veæi progoni novinara bili nakon hrvatskog proljeæa nego nakon Drugog svjetskog rata, kad se Hrvatsko novinarsko društvo obraèunavalo s novinarima iz Banovine Hrvatske koji su suraðivali s Antom Paveliæem, pri èemu ne mislim na novinare koji su ušli u aparat NDH i poslije bili strijeljani, nego na èlanove Društva novinara Banovine Hrvatske: obraèun nakon hrvatskog proljeæa je bio okrutniji i primijenjen na tri puta veæi broj novinara. To govori koliko su se u vrhu Partije uplašili tih reformi.
Kada završavaju te "olovne godine"?
- Nakon Titove smrti nastaje novo doba. Bilo je oèito da sistem više ne funkcionira kao prije i izraz toga je list Danas, koji se pojavljuje 1982. godine. On je pokazao da je na scenu stupila nova generacija novinara, koja je napravila veliki prodor u hrvatskom novinarstvu. Tu je kljuèna godina 1985., kad s Gorbaèovom i njegovom Glasnošæu poèinje jedan novi svjetski trend, koji hrvatski politièari nikad nisu shvatili. U tom trenutku na vlast u Srbiji dolazi Miloševiæ, kojeg hrvatska politika prihvaæa kao velikog èovjeka koji donosi nešto novo u jugoslavensku politiku. Jedino novinari Danasa upozoravaju na Miloševiæa i na ono što bi s njim moglo uslijediti. Tadašnji sekretar Partije Stanko Stojèeviæ proglašava "hrvatsku šutnju" i ne dopušta da se s Miloševiæem i JNA uopæe polemizira, sve do 1989. i pojave Raèana, kojemu valja priznati da je poèeo uvoditi demokraciju.
Poèetak demokracije u Hrvatskoj obilježen je, meðutim, novim progonom novinara po nacionalnom ideološkom kljuèu?
- Da, iz toga se vidi da nismo izvukli odreðene pouke iz povijesti. Ja sam ušao u arhivu i vidio koliko je dobrih novinara stradalo, osobito na HTV-u i Vjesnikovoj kuæi: iz Vjesnika je moralo otiæi oko 200, a s HTV-a oko 400 novinara. To je bila klasièna èistka.
Koja bi bila glavna poruka vaše knjige?
- Ja u knjizi ne sudim, niti dociram, ali govorim o svom vremenu, a kad govorim o svom vremenu, onda sudim i o sebi. Na neki naèin, želim mlaðim novinarima predati baklju, želim im reæi ovo: evo, to su bili vaši preði, vaši kolege. Oni su radili vaš posao u svom vremenu: ubijali su ih, progonili su ih, i vi sada uzmite tu baklju i iskoristite to iskustvo, jer nemojte biti sigurni da vam se to ne može ponoviti!
Mislite da su i u 21. stoljeæu moguæe takve stvari, poput represije nad novinarima?
- Apsolutno! Prije si imao vlast koja je novinare držala za vrat, a danas vlast više nije u prvom planu: sad su to vlasnici.
Na globalnom planu dolazi do korporativnog novinarstva, pri èemu privatno vlasništvo ne osigurava i pluralizam medija, nego upravo suprotno: dovodi do sužavanja. Svugdje se pokazalo da korporativno novinarstvo ne traži dobre, nego poslušne novinare, jer ono proizvodi potrošaèa, a ne informiranoga graðanina koji može razmišljati o svojoj sudbini. To su novi oblici totalitarizma u nastajanju, to je moderni boljševizam.

Kutline dugove mora platiti država
Koji oblik vlasništva nad novinama smatrate najboljim?
- Uvijek govorim da je najbolji oblik onaj koji je bio uspostavio Ante Markoviæ. On je novinarima rekao: "Novine pripadaju vama, vi budite vlasnici!" Na osnovi toga ste i vi u Slobodnoj izvršili pretvorbu do 1993. godine. Država je to oduzela novinarima, izigrala ih, uništila list i dala ga svojim èlanovima koji ga nisu znali voditi i koji su ostavili deficit. Ja vidim da listovi u kojima su novinari vlasnici bolje funkcioniraju, jer novinari ne mogu pobjeæi s tog broda: ti moraš napraviti list koji æe ljudi èitati! Od 1993. govorim, i opet æu reæi: vlast mora vratiti Slobodnu Dalmaciju u vlasništvo novinara, a dugove koje je napravio Kutle ili bilo tko mora platiti država, jer je ona kriva za to. Kao što je sanirala Dubrovaèku i Privrednu banku, tako mora sanirati i Slobodnu Dalmaciju i vratiti je vama. A vi onda èinite što smatrate da je najbolje za novine! I to je jedino i najbolje rješenje. Velika je pogreška, neæu upotrijebiti rijeè "zloèin", koju je Tuðmanova vlada uèinila prema Slobodnoj Dalmaciji.

    
Doveo sam Smoju u Slobodnu

Od 1947. do 1949., dakle upravo u vrijeme rezolucije Informbiroa, bili ste glavni urednik Slobodne Dalmacije. Kako se Titov sukob sa Staljinom prelamao u redakciji?
- Ja sam zadovoljan što nitko od novinara Slobodne Dalmacije tada nije stradao, za razliku od novinara u Zagrebu, od kojih su neki završili i na Golom otoku. Kao glavni urednik Slobodne ja sam morao iæi na sastanke u biro Oblasnog komiteta, to je bio politièki vrh Dalmacije, i nakon èitanja Staljinova pisma morali smo se odmah izjasniti jesmo li za ili protiv njega. Ja sam onda išao u redakciju i pripremao ljude za izjašnjavanje.
Što ste im govorili?
- Rekao sam im ovako: "Ljudi, doæi æe ovi iz Gradskog komiteta, ja æu govoriti prvi i reæi što mislim. A vi, ako se slažete sa mnom, recite da se slažete; ako se ne slažete, onda šutite!" I tako se nitko od mojih novinara nije izjasnio za Staljina, i nitko nije stradao. Slobodna je to iskušenje uspjela proæi bez trauma.
Po èemu još pamtite svoje urednikovanje u Slobodnoj?
- Mi smo uspjeli ekonomski situirati novine: poveæali smo nakladu i uspostavili dobre odnose s iseljenicima, koji su nam onda slali noviju tehnologiju. Mislim da je moje vrijeme bilo vrijeme uspona Slobodne Dalmacije, možda èak usporedivo s velikim usponima za vrijeme kasnijih velikih urednika Sibe Kvesiæa i Joška Kulušiæa. Lansirali smo i niz mlaðih novinara, uglavnom ðaka i studenata, koji su poslije postali velika novinarska imena, a meðu njima i Miljenka Smoju, kojeg sam ja doveo u Slobodnu.
Kao bivši glavni urednik Slobodne, kako gledate na Paviæevu ponudu?
- On je ponudio stvari koje je teško odbiti. Hoæe li on to izvršiti, to je druga stvar; vidite da se u ovoj zemlji svašta obeæava. Ja bih bio sretan da je Vlada rekla - i to Raèanova, ja sam im to i govorio - da se na osnovi odluka Upravnog suda Slobodna vrati novinarima i da Vlada izvoli platiti gluposti koje su prijašnje vlade napravile. A novinari neka onda traže strateške partnere: vjerujem da æete vi to bolje napraviti nego Fond za privatizaciju. To onda može biti i Paviæ.

piše Damir PILIÆ
snimio Tom DUBRAVEC

Povratak

AKTUALNO