Novinari i obavještajci od ugodnog èavrljanja do skandala

16.11.2004.

Novinarka (ime nije bitno, pa ga neæu ni spominjati) potužila se da su je ispitivali hrvatski obavještajci i odmah je izbio javni skandal. Pa se sad time bavi i državno Vijeæe za nadzor sigurnosnih službi, a uskoro æe se pritužbom te novinarke pozabaviti i saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.
Kako se veæ odavno nièemu ne èudim, ostaje mi samo da priupitam o èemu je tu zapravo rijeè. Zašto bi zanimanje obavještajaca za novinarkine informacije bilo skandalozno. Ti su obavještajci, koliko sam razumio, hrvatski obavještajci i ne vidim zašto oni ne bi imali pravo (dakako, ako se drže zakona) kontaktirati s hrvatskim graðanima, pa i s tom novinarkom, jer i ona je samo graðanin, kao i svi mi.
Gospoðu novinarku nisu na razgovor pozvali strani agenti, pa da zvoni na uzbunu, nego naša, hrvatska služba.
Možda je prijeporna tema? Jer obavještajci su s njom navodno razgovarali o predsjedniku Mesiæu. Prijeporno to može biti samo nekome tko misli da svi hrvatski graðani pred zakonom nisu jednaki. Ako policija ima pravo razgovarati o meni, zašto ne bi i o Predsjedniku?
Prvo, i Predsjednik je, kako i sam voli ponavljati, samo graðanin, i drugo, Predsjednik koji zapošljava tajnika s izvrsnim vezama u podzemlju, koji stranim novinarima dopušta da se šmucaju po strogo zaštiæenim državnim prostorima i koji namiguje bjeguncu pred zakonom može i mora biti zanimljiv policijskim službama. Da ga èuvaju i da, eventualno, nas èuvaju od njega. Zašto bi bilo normalno da su generalu Rojsu zbog Gotovine na vratu sve moguæe i nemoguæe policijske službe, a da se na Predsjednika iz istih razloga nitko ne obazire!?
Kad engleski obavještajac u nekom londonskom klubu razgovara s engleskim novinarom koji se, recimo, upravo vratio iz Zagreba, u tome ni engleski obavještajac ni engleski novinar ne vide ništa neobièno. Novinar æe reæi koliko želi, a obavještajac æe dobiti koliko može i obojica æe biti zadovoljna što su uèinila nešto korisno za svoju zemlju.
U nas, kao što vidimo, to ne vrijedi. U nas se legalne državne službe u medijskim glavama tretiraju kao strane službe. Dok se, istodobno strane obavještajne službe na radu u Hrvatskoj tretiraju kao da su naše, hrvatske.
Da nije tako, valjda bi se veæ èulo da se neki hrvatski novinar potužio da ga je na razgovor pozvao strani, primjerice, britanski obavještajac!? Takvo se što nikad nije èulo, a neæe biti da baš nikad nijedan hrvatski novinar nije prozborio ni s jednim stranim obavještajcem!
Hrvatski bi, dakle, paradoks mogao glasiti: Kad s hrvatskim novinarom razgovara hrvatski obavještajac, to je skandal, kad ga na ruèak pozove strani obavještajac, to je ugodno èavrljanje.
Autor je književnik i nakladnik iz Zagreba.

Povratak