 Ima li predsjednik Vijeæa za nadzor sigurnosnih službi Vlatko Cvrtila pravo na rezignaciju? Sudeæi prema vlastitom tekstu iz »Veèernjeg lista«, èelnik tijela koje bi u ime graðana trebalo puhati za vrat tajnim službama, na obzoru ne vidi ni traèak sunca. Dosadašnji tijek javnog »rasvjetljavanja« djelovanja agenata Protuobavještajne agencije (POA) u sluèaju novinarke Helene Puljiz, prema Cvrtilinim rijeèima, naime, »pokapa kakvu-takvu nadu u zaštitu od samovolje tajnih službi«.
Bilo bi loše kada bi Cvrtila doista s ostalim èlanovima Vijeæa digao ruke od obavljanja te dužnosti. Time bi zapravo samo potvrdio svoju tezu da je dosadašnji dobitnik u ovom sluèaju, osim tajnih službi, politièka elita koja još jednom pokazuje nespremnost da uvede red u tajne službe. Koliko god se èini iluzornim bilo kakvo opiranje nepisanom paktu politièkih moænika i tajnih službi, predsjednik Vijeæa za (civilni) nadzor sigurnosnih službi trebao bi biti posljednji koji bi pristao na takav zdravorazumski zakljuèak i rezignirao bez dovoljno »ispaljenih metaka«. Što je onda èiniti obiènim graðanima, bez mrvice utjecaja i moæi, kada se naðu suoèeni sa samovoljom »ljudi u crnom«?
Osim dima ima i vatre
Istina je da je Vijeæe moglo živahnije djelovati suzujuæi podruèje istrage na utvrðivanje èinjeniènog stanja, a ne se samo zadovoljiti pružanjem savjeta Heleni Puljiz da se nije dužna odazivati na pozive POA-e ili nemoæno zakljuèiti da se ne može utvrditi istina. Jer je oèito da tu, osim dima, ima i vatre, i to ne samo kada je rijeè o eklatantnom kršenju ljudskih prava graðanke Puljiz. Na to nas navode podaci koji stižu upravo iz POA-a. Tako ravnatelj ove Agencije Joško Podbevšek piše u izvješæu predsjedniku Mesiæu da nije bilo kršenja zakona. Mesiæ mu navodno ne vjeruje, a tko i bi ako fakti ukazuju na suprotno. Primjerice, govorilo se o pisanom zapisniku ili tonskom zapisu. Oni, navodno, ne postoje. Ali, ako ne postoje to znaèi da se »nesavjesno poslovalo«, odnosno kršio zakon i eto, na mala vrata, prilike da se protiv agenata i njima nadreðenih pokrene postupak. A ako se zapisnik ili tonski zapis taje, to je opet kršenje zakona, za što netko mora odgovarati.
Izgubljena bitka
Ovako, Vijeæe je najprije izgubilo bitku s Odborom za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost bez èije privole, osim samog povremenog nadzora tajnih službi, ne može ni »beknuti«. A tamo su se, pak, tobože zakaèili vlast i oporba, premda su u njihovim stavovima razlike praktièno u nijansama. Vlast je, naime, preko svoje veæine u Odboru stvar direktno uputila Uredu Vijeæa za nacionalnu sigurnost (pod šifrom »žbiri istražuju žbire«), a tamo bi stvar, sudeæi prema razvoju situacije, na koncu završila i da je prihvaæen prijedlog oporbe da se agenti i Helena Puljiz podvrgnu »detektoru laži« te da se održi zajednièka sjednica svih »zainteresiranih i kompetentnih« tijela i pojedinaca u ovom sluèaju (pod šifrom »ponovno na poèetak«).
Hoæe li se nešto promijeniti ako SDP ustraje na svom prijedlogu, a Sabor prihvati raspravljati o ovom sluèaju? Osim eventualno velike predstave, teško je oèekivati bilo kakav pomak. Uostalom, politièki akteri su veæ demonstrirali svoj pristup, dodatno iskompliciran predsjednièkim izborima odnosno »supokroviteljstvom« predsjednika Mesiæa i premijera Sanadera nad tajnim službama, i jedino èega se možemo bojati je opetovano javno razvlaèenje jednog pojedinca, Helene Puljiz.
Graðanska kapitulacija
Sve to na koncu podsjeæa na sluèajeve žena-žrtava silovanja. Kao što na jednu silovanu ženu koja to prijavi dolazi njih pet ili šest koje to ne uèine, jer su svjesne da ih sustav tradicionalno ne tretira kao žrtve nego skoro kao krivce ili, u najbolju ruku »provokatorice«, tako i u odnosu s tajnim službama graðanin u startu »bježi« od suprotstavljanja bojeæi se da bi takav pristup mogao upravo njega dovesti na »optuženièku klupu«. Helena Puljiz je imala hrabrosti suprotstaviti se i zato se, tobože neutralno, u javnom diskursu nastoji podvaliti da nije »silovana«, odnosno da je kriva samim tim što je (svakako neinformirano ili se ne snalazeæi u tom trenutku) pristala na razgovor. Na ruku tim glasinama ide upravo sustav, politièka tijela i politièari, kojima je oèito najmanje stalo da do kraja rasvijetle sluèaj i doista civiliziraju tajne službe.
No, kao i kod tretiranja silovanja, vrijeme bi trebalo uèiniti svoje. Društveno okruženje sve je povoljnije, sve je manje žena koje se boje prijaviti silovanje. Valjda æe tako jednog dana gledati i na tajne službe u Hrvatskoj. Stoga bi, za poèetak, usprkos rezignaciji Vlatka Cvrtile i nevoljkosti politièke elite, trebalo inzistirati da se ovaj sluèaj rasvijetli do kraja, da konaèno saznamo ono što se stalno zamagljuje: tko je i kako naredio i proveo »obradu« Helene Puljiz i u koju svrhu, te kako æe zbog toga odgovarati. Inaèe, potpisujemo graðansku kapitulaciju.
|
