V. Cvrtila: Zašto sam podnio ostavku

08.12.2004.

Posljednjih tjedana sluèaj Helene Puljiz otvorio je mnoga pitanja u hrvatskoj javnosti ne samo o naèinu na koji funkcioniraju i djeluju sigurnosne službe, veæ i o njihovom upravljanju i koordinaciji. Stoga to više ne možemo zvati "sluèaj Helene Puljiz", bez obzira na to što je njezina predstavka i osobna borba za istinom pokrenula cijelu stvar, veæ "sluèaj POA".

Veæ u prvim danima nakon napisa o "sluèaju POA" otvorila se javna rasprava koja nije išla u smjeru utvrðivanja èinjenica, veæ "identificiranja" pozadine cijele stvari. Takvoj reakciji javnosti pogodovala je i šutnja nositelja državne vlasti, koji nisu, barem se to sada èini, uoèili potrebu reakcije na vrlo ozbiljne sumnje u neprimjereno postupanje POA-e prema novinarki Heleni Puljiz. Slijedile su rasprave koje su cijelu stvar postupno odvlaèile od stvarne prièe, da bi na kraju došli u situaciji politièkog sporenja nositelja državne vlasti o tome tko je u pravu. U tom trenutku postalo je jasno kako se hrvatska javnost "tjera" na opredjeljivanje za jednu ili drugu stranu u sporu.

Vijeæe za nadzor sigurnosnih službi je, usprkos kritikama iz javnosti, svoj posao u poèetku napravilo u skladu s onim mandatom koji smo dobili od Hrvatskog sabora. Nije nužno sada otvarati raspravu o tome koliko je taj mandat dovoljan za provoðenje funkcije graðanskog nadzora, ali treba reæi kako bi u buduæim raspravama o izmjenama Zakona o sigurnosnim službama valjalo i o tome razgovarati. Kao što je poznato, Vijeæe je zakljuèilo kako se nije radio o nezakonitom postupanju, ali je izrazilo sumnju u moguæe kršenje Ustavom zajamèenih ljudskih prava i sloboda, te je predložilo Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost traženje dodatnog nadzora od strane Ureda Vijeæa za nacionalnu sigurnost.

Odbor je prihvatio zakljuèke Vijeæa i zatražio nadzor sukladno tim zakljuècima. Kad je Vijeæe predlagalo takve zakljuèke nije izrazilo stav kako je time posao Vijeæa završen, veæ je, barem to tako proizlazi iz izvješæa, zatražilo dodatni nadzor od onog tijela koje može dati relevantnu procjenu jesu li uèinjeni propusti u kontaktu i tijekom razgovora s Helenom Puljiz. Poznato je kako je Ured Vijeæa za nacionalnu sigurnost takoðer utvrdio da nije bilo nezakonitosti, ali je utvrdio propuste u smislu nepridržavanja podzakonskih akata. Analizom svih dokumenata koji su nastali temeljem nadzora, smatrao sam kako postoje razlozi za utvrðivanje odgovornosti POA-e u konkretnom sluèaju, te predložio Vijeæu ponovnu raspravu. Meðutim, Vijeæe nakon rasprave nije uvažilo predoèene argumente, veæ je s pet glasova za i dva protiv zakljuèilo kako je sluèaj Helene Puljiz, što se tièe Vijeæa, završen.

Mišljenja sam kako sluèaj ne može i ne smije biti završen, sve dok postoje razlozi za postavljanje još nekih pitanja nadležnim institucijama. Moja odluka o neopozivoj ostavci posljedica je stava Vijeæa da o tim pitanjima više ne razgovaramo.

Mnogi su, ne u Vijeæu, veæ izvan njega, htjeli cijelu raspravu završiti konstatacijom kako je POA djelovalo zakonito. Istina je, Vijeæe i Ured Vijeæa za nacionalnu sigurnost to su potvrdili. Ali, osim zakona, postoje i podzakonski akti koje takoðer treba poštovati i djelovati u skladu s njima. Posebice je to važno u situacijama kada postoji velika opasnost moguæeg kršenja ljudskih prava i sloboda. A utvrðeno je kako su uèinjeni propusti. Zbog tih propusta, ili zbog drugih razloga, èelni èovjek POA-e smjenjuje odgovorne. Prema tome, neizravno se priznaje odgovornost za postupanje u sluèaju Helene Puljiz. A sve to skupa meni su potvrda kako sam bio u pravu kad sam tražio ponovnu raspravu. To je bila naša obaveza i kao predsjednik Vijeæa bio sam dužan na to upozoriti. Nisam dobio podršku svih èlanova Vijeæa i jedina logièna odluka bila je odlazak. Nisam želio pristati da u buduænosti, u nekim novim predmetima i predstavkama, odluèujem na temelju presedana koji je u ovom sluèaju uèinjen.

Povratak