Èime je iritantni Budilica zaslužio stan?

27.12.2004.

Gradski socijalni stanovi, koji su se dosad u pravilu dodjeljivali najsiromašnijim graðanima, onima koji nisu u moguænosti samostalnim sredstvima osigurati prikladan smještaj za svoju obitelj, odnedavno se smiješe i takozvanim zaslužnim graðanima. Kategorija »zaslužnih« prilièno je šarolika – u njoj je svoje mjesto pronašao akademski slikar Battista Iliæ Aleksandar, primadona opere Gertruda Munitiæ, policajac Miroslav Crniæ i èlanica teakwondo kluba Nataša Vezmar. Imovinsko stanje »zaslužnih« takoðer je šaroliko – tako se novinarka Elizabeta Gojan, za koju mnogi tvrde da je odavno vlasnica stana na Cvjetnom naselju, a koja je prošlog tjedna dobila na trogodišnje korištenje stan od 74 kvadrata na Sveticama, u novinama hvali kako æe novi dom urediti konzultirajuæi nadahnutog arhitekta. Istodobno, siromašna obitelj hrvatskog branitelja Ante Dogana, koji je takoðer dobio od Grada stan na korištenje (doduše, nekoliko desetaka kvadrata manji od Gojanièinog) vjerojatno pri ureðenju neæe konzultirati nikakvog arhitekta. Ne zbog toga što nema smisla za estetiku – nego zbog toga što si takvu ekstravaganciju ne može priuštiti.
    Povjerenstvo za dodjelu stanova na popis »zaslužnih« uvrstilo je i Trpimira Vickoviæa, mnogima poznatijeg kao Vicka Budilicu. Upravo se nad njegovom naglo poboljšanom materijalnom statusu ovog tjedna digla buka, vika, prašina i dim... Mnogi su se upitali kako je moguæe da jedan iritantni Vicko Budilica, koji za svoje neugodno ranojutarnje vrištanje biva nagraðivan desecima tisuæa kuna, gradom se vozi u automobilima koji su veæini tek nedosanjani san, a stan navodno veæ ima u Vojnoviæevoj ulici – kako je, dakle, moguæe, da je od svih stanovnika ovog velikog grada odabran baš on, Vicko Budilica, da ponese titulu zaslužnog graðanina i proslavi je u svom novom stanu od 48 prostornih metara u Hanamanovoj. To su retorièka pitanja pa im odgovor ni ne treba.
    Èak i površnim pregledom popisa sretnih dobitnika, dâ se uoèiti kako su meðu tobožnjim zaslužnim graðanima najlošije prošli upravo oni kojima bismo i sami, kad bismo bili u moguænosti, rado pomogli u rješavanju stambenog pitanja – radi se o našim vrhunskim sportašima Damiru Sladetiæu, Tomislavu Hohnjecu i veæ spomenutoj Nataši Vezmar. Površina stanova kojima su oni za svoje rezultate nagraðeni ni u jednom sluèaju ne prelazi 29 èetvornih metara.
    Kriteriji za dobivanje gradskog stana pitanje su samo za sebe. Prema njima, želi li se neki vrhunski sportaš prijaviti u natjeèaj, mora biti èlan nekog zagrebaèkog kluba. Mnogima izvrsnim »slobodnjacima« – poput najbolje europske stolnotenisaèice Tamare Boroš, koja nije uèlanjena ni u jedan klub – tako je onemoguæena nagrada.
    Nebulozâ u procesu dobivanja stanova ima koliko hoæeš, a one su, razumljivo, uglavnom produkt nesuvislih kriterija dodjele. Žele li se gradski oci umaæi lavinama ogorèenja (pa i zavisti) od obiènih stanovnika metropole, morat æe uoèi sljedeæe ovakve dodjele stanova nedvosmisleno definirati pojam »zaslužnog graðanina« i dodjelu uèiniti transparentnom.

Povratak