NINOSLAV PAVIÆ “Slobodna” kreæe 500 km na sat

30.04.2005.

Privatizacija Slobodne Dalmacije se, po svemu sudeæi, ubrzano primièe kraju, a o tom procesu, buduænosti ove novinsko-izdavaèke kuæe i situaciji na hrvatskoj medijskoj sceni porazgovarali smo s Ninoslavom Paviæem, suvlasnikom Europapress holdinga, vjerojatnim buduæim veæinskim vlasnikom Slobodne Dalmacije.
Damir Polanèec, potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo i predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, najavio je skoro potpisivanje ugovora o prodaji Slobodne Dalmacije EPH-u. Što nam Vi možete reæi o tome?
Mislim kako smo pri kraju procesa pregovora, koji se odužio iz nekoliko razloga, ali mislim da još treba zadržati malu rezervu, jer i ako potpišemo ugovor sa HFP-om, to još treba potvrditi Vlada. Ne kažem da se to neæe dogoditi, ali ipak treba prièekati da se sve formalno završi.
Zbog èega su se pregovori toliko odužili?
Kao prvo, država je u tijeku natjeèaja donijela novu zakonsku odredbu prema kojoj se zabranjivala kupnja nove akvizicije onim tiskanim medijima koji imaju više od 40 posto konkretnog medijskog prostora. Stoga se odreðeno vrijeme izgubilo na analizu Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Potom je Agencija donijela uvjetno pozitivno mišljenje na osnovi kojeg se EPH treba odreæi svog dijela u Tisku, a to je izazvalo niz novih problema. Kao prvo, EPH je doveden u situaciju da ponovno mora razmotriti cost-benefit analizu o tome koliko dobiva ulaskom u Slobodnu Dalmaciju — što je veliki rizik sam po sebi — a koliko gubi izlaskom iz Tiska. Ali, jednako tako bi trebalo razmišljati o tome koliko Tisak gubi izlaskom EPH iz njega. Pritom je ta odredba Agencije izazvala i reakciju nekih suvlasnika Tiska, poput Tvornice duhana Rovinj, koja je kazala da oni razmišljaju o izlazu iz Tiska ako EPH iziðe iz suvlasnièke strukture. Osim toga, kada bismo mi izišli iz Tiska — a treba znati da je Tisak suvlasnik Slobodne Dalmacije - Trgovine — tada bi suvlasnici te tvrtke bili izravni konkurenti na distribucijskom tržištu. Dakle, radi se o vrlo kompleksnoj situaciji.
Drugi razlog zbog kojega su se pregovori odužili nalazi se u tome što smo željeli kupiti “èiste dionice”, neoptereæene bilo kakvim sudskim problemima, i mislim da na to imamo potpuno pravo. Kada je WAZ kupovao dionice EPH, osobno sam morao potpisati 130 raznih jamstava za sve važnije ugovore u EPH kako bi se WAZ osigurao. Mi smo to isto tražili od države, premda nam je bilo jasno da neæemo moæi dobiti sva jamstva za moguæe “skrivene raèune” ili neke druge financijske dubioze. No, morali smo se osigurati u osnovnim financijskim elementima, iako smo tu napravili niz ustupaka HFP-u, ali smo se morali u potpunosti zaštititi kad su u pitanju dionice koje kupujemo. Ipak dolazimo u Slobodnu Dalmaciju s velikom investicijom i želimo èiste raèune.

Ništa od premije državi

Jeste li zbog svega toga možda smanjili neke brojèane elemente u ponudi?
Ponuda je gotovo jednaka u svim elementima koji se tièu dokapitalizacije i ulaganja u tvrtku, kao i u dijelu koji se tièe kupnje dionica, ali državi neæemo platiti onih 55 milijuna kuna koje smo rekli platiti kao premiju ako se privatizacija provede brzo i efikasno. Mislim da je sasvim jasno — a tu mislim na duljinu pregovora i razloge za toliko trajanje istih — zbog èega tih 55 milijuna kuna neæemo platiti. Kada je u pitanju dokapitalizacija i ulaganje u tvrtku, tada smo se ipak željeli zaštititi od administrativnih zaèkoljica, što znaèi da ako je, na primjer, bilo predviðeno da se u tiskaru uloži deset milijuna kuna, a mi je na tržištu naðemo za osam milijuna, da nam se onda ne prigovara da smo nekoga oštetili.
U kojem bi roku, nakon kupnje Slobodne Dalmacije, EPH mogao “dostaviti” novu tiskaru Slobodnoj?
Mi smo tiskaru, sa svim tehnološkim gabaritima kakve tražimo, veæ našli i bit æe je moguæe instalirati u roku od èetiri mjeseca. Dakle, najkasnije u roku od šest mjeseci nakon našeg dolaska Slobodna Dalmacija æe imati novu tiskaru. Naravno, prostor za tiskaru æemo pronaæi na novoj lokaciji, pogodnijoj za transport, a veæ imamo u vidu tri, èetiri nove lokacije. Moram reæi kako Slobodna u sadašnjoj tiskari ima zaposlen vrlo kvalitetan kadar te da sam uvjeren kako æe se brzo snaæi i u novoj tiskari.
Hoæete li naæi novi poslovni prostor i za redakciju u Splitu?
Da, pokušat æemo naæi novi prostor u kojem bi, osim redakcije, bili kvalitetno i atraktivno smješteni i svi ostali poslovni i marketinški dijelovi tvrtke. Smatram da sadašnji prostor nije adekvatan za modernu redakciju.
Na što se konkretno u vašoj ponudi za kupnju Slobodne odnosila odredba o osiguranju dodatnih 100 milijuna kuna za plaæe zaposlenika, a u odnosu na sadašnji plan Uprave?
Ovom prilikom moram reæi kako se u Slobodnoj Dalmaciji trenutno ne poštuju sve odredbe Kolektivnog ugovora koje se tièu materijalnih prava radnika. Na primjer, plaæe zaposlenika se sada ne poveæavaju sukladno rastu životnih troškova, a mi æemo te odredbe poštovati. Osim toga, sadašnjim planom poslovanja Uprave predviðeno je smanjivanje broja radnika, a kako mi planiramo zadržati isti broj radnika kao sada, trebat æe osigurati više novca za plaæe nego što je predviðeno tim planom poslovanja. Zadržavanje istog broja radnika ne znaèi da æe svi zadržati ista radna mjesta, jer æe biti unutarnje fluktuacije radnika, odnosno preraspodjele radnih mjesta. Pokrenut æe se, izmeðu ostalog, nova izdanja i tu æe biti prostora za takvu preraspodjelu.
Kada bi, prema sadašnjem rasporedu “razvoja situacije”, EPH trebao postati veæinskim vlasnikom Slobodne Dalmacije i poèeti s radom?
Kako sada stvari stoje, to bi se trebalo dogoditi nešto prije èetvrtfinala Davis cupa, sredinom srpnja, izmeðu Hrvatske i Rumunjske u Splitu. Veæ sada s Hrvatskim teniskim savezom planiramo, ako sve bude u redu, da Slobodna Dalmacija bude glavni sponzor tog spektakla, da “tiskamo” 50 tisuæa majica s logom Slobodne Dalmacije i da na taj naèin promoviramo list. Krenut æemo brzinom od 500 kilometara na sat i postat æemo novine dostojne imena “Slobodne Dalmacije”.

Što dalje od politizacije

Možete li nam reæi nešto više o buduæoj ureðivaèkoj politici lista?
Ureðivaèka politika je zacrtana imenom lista, a to znaèi da æe Slobodna Dalmacija biti slobodna, odnosno nezavisna od svih politièkih i inih pritisaka, a bit æe i dalmatinska novina. To znaèi da æe sadržaj novina u bitnome oslikavati realnost Dalmacije, sa svim njenim problemima i vrlinama. Želim da se u ovim novinama osjeti taj dalmatinski mentalitet i da se piše o stvarnim temama koje se tièu toga podneblja. Slobodna Dalmacija æe imati jak regionalni naboj, ali neæe izgubiti ni nacionalni identitet. Ureðivaèka politika æe više biti okrenuta problemima malih ljudi, realnom životu, a manje æe biti politike, odnosno onog dijela politike koji nije zanimljiv èitateljima. I inaèe smatram kako æe se novine i mediji sve više okretati od politike ka stvarnim životnim temama. Pogotovo držim da u Hrvatskoj ima previše politike u medijima, a umjesto toga mislim da bi mediji trebali više pažnje posvetiti borbi malog èovjeka protiv nabujale državne i lokalne administracije i birokracije.
Mislite kako je opæa politizacija društva zapravo dijelom nastala kao rezultat politizacije medija?
Gledajte, mišljenja sam kako su se hrvatske novine dobrim dijelom otuðile od stvarnosti i da ne reflektiraju u dovoljnoj mjeri društvenu realnost. Svi dnevni listovi još uvijek izgledaju kao derivati socijalistièkog Vjesnika. Oni su kao nešto drukèiji, malo tabloidniji i dosta slobodniji, ali kada pogledate strukturu tih novina i naèin rada u tim novinama, vidjet æete da se nisu mnogo pomaknule, odnosno da se suštinski uopæe nisu pomaknule. One su ostale “stare” novine, daleko od stvarnosti i obiènih ljudi, i stoga tek oèekujem ozbiljnije transformacije medija, koje su neminovne.
Zar takva transformacija medija u Hrvatskoj nije zapoèela upravo s dolaskom Jutarnjeg lista?
To je istina, ali to još uvijek nije dovoljno, odnosno daleko je od dovoljnog. Jutarnji list je donio nove standarde, nove izglede, ali nije do kraja uspostavio novi oblik komunikacije sa stvarnošæu oko sebe. Jer, da to jest napravio, imao bi 300 tisuæa prodanih primjeraka. Dakle, tu je oèigledno neki problem. Novine u Hrvatskoj nisu u dovoljnoj mjeri glas javnosti, glas naroda. Novine su samozadovoljne time da novinari kreiraju stvarnost i komentiraju. Ali, u Hrvatskoj se ukupno proda oko 350 do 400 tisuæa novina dnevno, što je jedan od najlošijih rezultata u Europi, ukljuèujuæi sve tranzicijske zemlje i zemlje bivše Jugoslavije.
Postoje li, ipak, osim nedovoljne realnosti novina i neki drugi razlozi za takvu situaciju?
Naravno da postoje i drugi razlozi. Prvi i možda najgori razlog nalazi se u èinjenici da su sve vlade u posljednjih 15 godina novinarstvo i novine doživljavale kao neprijatelja, te su se neprijateljski i ponašale prema novinama, odnosno tiskanom novinarstvu. Mi smo zemlja s najveæim PDV-om na novine u svijetu! Zato su sve novine preskupe. Osim toga, postoji još jedan problem kojega svi izdavaèi u Hrvatskoj nisu još svjesni. Ovakav razvoj stvari na medijskoj sceni daleko je ispod onoga što se sada zbiva u svijetu. Naime, dogaða se iznimno jak razvoja interneta, mobilne telefonije i televizije, te novih medija koji ukljuèuju i internet i televiziju i mobilnu telefoniju. Komunicira se putem drugih medija i na drugi naèin nego što to sada nude novine, i mi moramo pronaæi naèin da na to odgovorimo. A ta eksplozija novih medija i naèina komuniciranja nije se odrazila na naše izdavaèe. A radi se o zbiljskom “sukobu civilizacija” izmeðu elektronièkih i tiskanih medija.

Privilegirana Hrvatska televizija

Smatrate li da su u odreðenoj mjeri elektronièki mediji u Hrvatskoj privilegirani u odnosu na tiskane medije?
To je više nego jasno. Mi imamo, i to æe biti veliki problem, situaciju u kojoj sve veæi postotak oglašivaèa ide na televiziju, ali i na internet. Mi se u novinskom biznisu ne možemo baviti televizijom, ali televizija se može baviti novinama. Imamo apsolutno paradoksalnu situaciju — imamo državnu televiziju koja putem pretplate na koju ne plaæa PDV prihoduje iznimno veliki novac, a onda od toga novca najveæi dio potroši na komercijalne programe kao što su sport, sapunice i druge, a mnogo manji dio toga odlazi na proizvodnju vlastita dramskog, znanstvenog ili obrazovnog programa. To, dakle, nije javna televizija, nego najjaèa komercijalna televizija koja tim komercijalnim sadržajima veže oglase. Ta tendencija æe se, èini se, i dalje nastaviti. Na HRT-u sada razmišljaju da sa 40 milijuna kuna, naravno od te pretplate, financiraju besplatni televizijski tiskani magazin. A u isto vrijeme izdavaèi novina moraju plaæati najveæi PDV na svijetu i ne smiju se baviti televizijom. I sada imate televiziju u kojoj su izdavaèi prisiljeni baviti se samo tiskanjem novina i pritom, umjesto javne televizije koja je dotirana pretplatom, moraju odraðivati društveno koristan posao informiranja javnosti. Dakle, tiskani nakladnici se uz najteže financijske uvjete moraju snalaziti na tržištu, odraðujuæi pritom “društveno koristan rad”, a javna televizija, koja je pretplatom subvencionirana za “društveno koristan rad”, ima u potpunosti komercijalno-tržišni program koji plaæa od subvencije.
Kako promijeniti takve zakonske okvire?
A, kako?! Èini se nikako, kada jednostavno meðu politièarima ne možete naæi nikoga tko bi razmišljao o tome da dnevni tisak oslobodi poreznog pritiska, kako bi novine bile jeftinije i lakše dostupne èitateljima. Tako æe i ova uloga tiskanih medija da obavljaju “društveno korisni rad” biti sve više dovedena u pitanje, jer tiskani mediji od toga ne mogu živjeti na tržištu.
Mislite li možda kako je primjer tabloida “24 sata” dokaz toj Vašoj tvrdnji?
Pa, za razliku od mnogih drugih kritièara tih novina, mislim kako u ovim uvjetima “24 sata” funkcioniraju dobro i da samo adekvatno reagiraju na stanje na tržištu. Trivijalizacija medija, pogotovo velikih nakladnika, èini se, jedini je naèin da se novine približe èitateljima i “24 sata” samo slijede taj trend. Meðutim, osim problema koji imaju veliki nakladnici, zbog visokog PDV-a i skupog tiskanja novina u Hrvatskoj nemate razvijene lokalne medije. A u svijetu su lokalni mediji vrlo brojni i vrlo utjecajni u svojim sredinama. Danas æe i rijetko koja studentska grupa krenuti u tiskano novinarstvo, jer je to u sadašnjim uvjetima nemoguæa misija. A za takvo stanje su krivi politièari koji ne shvaæaju kuda takav neprijateljski stav prema tiskanom novinarstvu vodi. Koliko je to neprijateljstvo jako, dovoljno govori èinjenica da Ministarstvo financija veæ niz godina vodi sudski spor s nakladnicima oko toga trebaju li plaæati porez na neprodane primjerke novina, odnosno na remitendu. Ako to nije vrhunac apsurda, onda ne znam što je.

Moguænost treæeg puta

Ipak, je li prema Vašem mišljenju trivijalizacija medija jedini put koji hrvatskim tiskanim medijima preostaje u borbi za èitatelje?
Èini mi se da je to, u sadašnjim uvjetima, u Hrvatskoj neumitno. No, i u svijetu taj trend sve više jaèa. Ali, s hrvatskim medijima je stvar još i u tome da oni nisu prepoznali ni neke svjetske politièko-ekonomske teme, i u tom su aspektu, na žalost, jednaki hrvatskim politièarima. Na primjer, nitko u hrvatskoj politici ni u hrvatskim medijima nije kao svoj program prepoznao program Treæeg puta britanskog premijera Tonyja Blaira, amerièkog predsjednika Billa Clintona ili njemaèkog premijera Gerharda Schrödera. Igrom sluèaja, moj sin za maturalnu radnju ima baš temu Treæeg puta i on je, dakle mladac od 18 godina, zakljuèio kako u Hrvatskoj nitko o tom programu suštinski ne prièa niti ga spominje. Tako se èini da mladi ljudi mnogo realnije vide situaciju u Hrvatskoj nego politièka i novinarska elita.
Tu Vas moram demantirati, jer je Pavle Kaliniæ — da navedem samo taj primjer bivšeg zastupnika u Saboru, gdje se našao kao nezavisni kandidat s SDP-ove liste — svojedobno sudjelovao u izdanju prijevoda “Treæeg puta”.
Da, to je istina, ali to nije postao program SDP-a ili bilo koje druge stranke. Koji je to politièar ili novinar u Hrvatskoj jaèe propagirao “jednakost šansi” umjesto “jednakosti prava”? Tko se to zalaže u Hrvatskoj da se umjesto golemih socijalnih subvencija taj novac uloži u obrazovanje, kako bi se zemlja mogla orijentirati na kvalitetan rad? Tko to u Hrvatskoj na prvo mjesto stavlja rad, a ne “socijalna prava”? Da se razumijemo, ja nisam protiv pravedne radno-socijalne politike i pružanja socijalne pomoæi onima kojima je to prijeko potrebno. Dapaèe, ali smatram kako društvo i država pojedincima ponaprije moraju pružiti jednaku šansu, a to se izmeðu ostalog postiže mnogo boljom razinom obrazovanja i stalnog struènog usavršavanja nego što je to u Hrvatskoj sluèaj.
Ipak, zar nisu tu i politièari i mediji u škripcu, jer bi ih biraèi i èitatelji “kaznili” kad bi se zalagali za manja socijalna prava?
Mislim da ne bi, jer bi ona “šutljiva veæina” koja radi i ne traži da živi na osnovi socijalnih beneficija — ponavljam, tu ne mislim na one kojima je pomoæ zaista potrebna — podržala takav razvoj situacije. To je oèigledno i na primjeru Velike Britanije. Trebamo u prvi plan staviti rad i struèno usavršavanje, i samo tim putem možemo iæi naprijed i biti ravnopravni drugima u procesima globalizacije.
Vratimo se nakratko na “24 sata”. Mislite li da je, ipak, razlog njihova dosadašnjeg tržišnog ostvarenja i cijena od tri kune?
Tri kune nije nula kuna, to nije besplatni proizvod. Dakle, mislim da to nije iskljuèivi razlog njihove tržišne proðe.
I na kraju, kakav æe biti odnos izmeðu Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije unutar EPH?
Strogo konkurentski. Bit æe to pravi medijski rat. Ako, na primjer, u Zadru padne naklada Jutarnjeg lista u korist Slobodne Dalmacije, tada æe meni osobno odgovarati djelatnici Jutarnjeg lista, ali æe važiti i obrnuta situacija.
Unutar EPH nikada nije bilo zajednièkog kolegija urednika, a postoji i niz konkurentskih projekata unutar holdinga. Tako æe biti i sa Slobodnom Dalmacijom i Jutarnjim listom — nemilosrdna konkurencija.

Povratak