Sve je isto ko i lani

04.05.2005.

Dojam je, kako je zapisao novinar Vjesnika, da hrvatski mediji i njihova krovna organizacija ovogodišnji Meðunarodni dan slobode medija doèekuju podjeljeniji nego inaèe. Možda je to samo dojam. Možda hrvatski mediji nisu podijeljeni ni manje ni više nego s poèetka devedesetih prošloga stoljeæa.
Svaki novinar s poèetka i tijekom devedesetih u delikatnom razdoblju za hrvatski žurnalizam (rat, Tuðmanova autokratska vladavina) mogao je odabrati svoju rijeku, a od izvora su tekle dvije rijeke, jedna je bila rijeka beskompromisnog novinarstva koje podrazumijeva sva njegova elementarna pravila, a druga je rijeka uslužnog novinarstva. Uslužno novinarstvo poslužilo je onomad u ime tobože domoljubnih ciljeva i raznim neèovještvima, a sve to u okruženju u kojemu su mnogi zvijeri u sebi pustili s lanca.
Za uslužno novinarstvo, kao i za svaku revoluciju, najlakše i "najromantiènije" je razdoblje dok fijuèu meci. Lako je tada bilo huškati, lagati, pakovati, s užitkom su se u ime "viših ciljeva" pronosile informacije koje su bile iskljuèivo u službi jedne ideje. Pred rat, u ratu i poraæu gotovo je oblikovan arhetip hrvatskog uslužnog novinara. Na žalost, takvima u novinarskim knjižicama nije stajala reèenica: pišem iz usluge. U ratu se može služiti ratnoj ideji, u poraæu je mnogima ugodno bilo služiti ideji brze privatizacije i tajkunizacije Hrvatske. U novijem dobu nije loše biti na usluzi mafijaško-gospodarstvenim krugovima. Takvi æe se, uslužni novinari, lako savijati i pred naletima imperativa iz centara korporacijske moæi.
Protagonisti one druge rijeke, rijeke profesionalnog, etiènog novinarstva, u posljednjem desetljeæu prošloga stoljeæa bili su u manjini, nekad toliko usamljeni da su plivali uzvodno. I danas, dakle, kada se u ime Meðunarodnog dana slobode medija na vagu stavlja stanje stvari u našemu medijskom sazviježðu - uoèava se da su stvari zapravo iste kao i lani, iste kao i s poèetka devedesetih prošloga stoljeæa. Postoje još uvijek dvije rijeke, jedna rijeka beskompromisnog novinarstva, a druga onog uslužnog. I dok se lome koplja oko optužnica novinarima koji su otkrili identitet zaštiæenim haaškim svjedocima, zapravo sve je jasno: tko je špijun, tko služi pojedinim politièkim krugovima ili frakcijama, naravno, ima i ludih, ali naðe se i uspravnih. Dio profesije, dakle, pokazuje da ona rijeka kojom se plivalo uzvodno i dalje teèe. Možda bi baš u povodu Dana slobode medija, u ime te još postojeæe novinarske rijeke èestitog novinarstva, trebali raosovski poruèiti: Strepite! Kome? Pa onima èiji se obrisi nadziru na prozorèiæu buduæih medijskih nesloboda. Dakle, slugama kapitala.

Povratak