Brajša uzvraæa udarac

06.07.2005.

U ponedjeljak je okrenuta nova stranica u odnosima medija i javnosti u Hrvatskoj. Direktorica zagrebaèkoga Caritasa Jelena Brajša, nezadovoljna naèinom na koji novinari i novine prate otkrivanje detalja o njezinu humanitarnom radu, odluèila je prosvjedovati pred redakcijama novina. Okupila je sedamdesetak Caritasovih djelatnika i bivših štiæenika u domovima koji joj bezgranièno vjeruju i u službenim kombijima te humanitarne organizacije uputila se na dvije adrese: do Vjesnikova nebodera, gdje još uvijek stoluju Vjesnik i Veèernji list, i potom do nove adrese Jutarnjeg lista. Do ostalih novina i televizija nisu stigli premda su imali debelog razloga i tamo demonstrirati svoje nezadovoljstvo: nema, naime, medija koji nije kritièki javljao o njezinoj ulozi u »sluèaju Brezovica«.
Zagreb je tako imao prilike doživjeti »dogaðanje naroda«, popularnu strategiju javnog pritiska koju su na ovim prostorima inaugurirali Miloševiæevi pristaše u doba raspada Jugoslavije. »Jogurt revolucije« ili gaðanja protivnika tim napitkom u plastiènom pakovanju nije bilo premda je Jelena Brajša, u trenutku emocionalne napetosti izazvane pitanjima novinara i škljocanjem fotoaparata, pljunula jednog od fotoreportera. Uzvratila je udarac.
Izazvana pucanjem kordona nedodirljivosti koji je godinama štitio njezin humanitarni rad, direktorica zagrebaèkoga Caritasa izgubila je živce i odluèila uprijeti prstom u one koji su, prema njezinu mišljenju, krivi za aferu Brezovica i sve one seksualne i socijalne aberacije koje su se dogaðale u tom domu u kojem se treba pomagati mentalno retardiranoj djeci i ostalim štiæenicima. A to su, navodno, novinari. Oni su, a ne ona, krivi za ono što se dogaðalo u Brezovici. Oni su, a ne Božica Cvjetko i ostale državne odvjetnice ili Nino Žganec i ostali službenici u nadležnome ministarstvu, krivi što je cijeli taj sluèaj ipak dospio pred oèi javnosti i nije jednostavno odsklizao u zaborav i zastaru. Pa i jesu. Da nije bilo njih, sve bi to prekrili snjegovi i šaš, kao što se veæ dogaðalo s raznim »sluèajevima«.
Javni nastup Jelene Brajše i njezinih izmanipuliranih sljedbenika, od kojih se ogradio i Hrvatski Caritas, pokazuje koliko je ova sredina još nesvikla na pravo javnosti da sazna istinu. Gða. Brajša optužuje sedmu silu za medijski linè premda je rijeè samo o tome da su novine i elektronièki mediji preuzeli dio posla koji su propustile obaviti državne institucije predvoðene Državnim odvjetništvom i nadležnim ministarstvom.
Novinari su nastojali pokrenuti iz uèmalosti, namjerne ili hinjene, institucije koje bi trebale bdjeti osobito nad ovako delikatnim poslovima kao što je humanitarna pomoæ ili skrb o hendikepiranim osobama. Takvim bi se poslovima trebali iskljuèivo baviti oni kojima su humanitarni motivi jedino ono što ih motivira, a ne oni koji pokleknu da bi zadovoljili vlastite materijalne interese ili niske seksualne porive.
A da je takvih bilo u aferi Brezovica, osnovano se sumnja i na tu sumnju su samo ukazali mediji. Na sumnju potkrijepljenu priznanjima upletenih da se u sklopu zagrebaèkoga Caritasa tržila humanitarna pomoæ i zloupotrebljavala odgojna uloga zaposlenika u brezovièkom domu. Brajša se brani da se humanitarna pomoæ (pre)prodavala zaposlenima samo po nabavnoj cijeni! Kakva je to uopæe pomoæ koju se pri nabavi plaæa i onda još može preprodati onima koji bi trebali brinuti o njezinoj pravednoj raspodjeli ugroženima!? Kakva je to odgojna uloga kad se nezaštiæeni štiæenici seksualno iskorištavaju a sve se zataškava premještanjem upletenih na novo radno mjesto.
Caritas je kao karitativna ustanova oèito predugo bio zaštiæen aurom svoga humanitarnog poslanja. Pretpostavljalo se da se tamo radi iz visokih ciljeva, a ne radi niskih strasti. Kad je tikva pukla i prosula se sva neèist, javnost je imala pravo saznati što se sve dogaðalo iza kulisa humanitarnog rada. Ljudima je, naime, teško prihvatiti da pomaganje može biti biznis, a pedagoška skrb ventil za deformirane seksualne porive. Ako sve to nije istina, kao što tvrdi Jelena Brajša, onda æe to pokazati istraga Državnog odvjetništva koju su, nakon što je iznutra zataškavana, pokrenuli upravo mediji. Oni su dali signal glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiæu da mu nešto ne štima u kuæi i potakli ga da je poèisti.
Jelena Brajša se sa svojim vjernim sljedbenicima ponaša kao filmska diva iživcirana škljocanjem fotoaparata paparazza koji je svugdje slijede i ne daju joj mira. Ona bi se obraèunala s njima iako je, kao i filmske dive u petparaèkim magazinima, izložena sudu javnosti. Svaki javni službenik, a Caritas je javna ustanova vrlo osjetljive socijalne namjene, mora raèunati na to da mu se ne mogu tolerirati namjerni ili nenamjerni propusti koji se obijaju o glavu drugima. Caritas je oèito predugo bio u svom humanitarnom poslu daleko od kontrole javnosti, pa su mu se, recimo, potkrale pogreške. A Jelena Brajša je godinama bila sinonim za Caritas. Trebala bi shvatiti da je barem po zapovjednoj odgovornosti podložna rigoroznom sudu javnosti, struke i institucija.
Brezovièki domari, šestinski župnici i slièni s pedofilskim i inim sklonostima polako odlaze u zaborav kad se izvuku iz bezubih ralja hrvatskog pravosuða i kad izgube pozornost hrvatskih medija. Ostaju samo žrtve i matematika pronevjera. Tko zna, možda æe sluèaj napastovanja štiæenika u Domu u Brezovici završiti nekim prijavama o materijalnim zloporabama i utaji poreza. Veæ je klasièan primjer Al Caponea koji je na kraju završio u zatvoru ne zbog silnih ubojstava i mafijaškog posla, nego zbog utaje poreza. Pedofili se premještaju ili umirovljuju, crkvena hijerarhija reagira u širokom rasponu od Bozaniæa do Bogoviæa. A žrtve? Neke progovore, a neke s traumama odrastaju

Povratak