hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Intelektualci kao mediji?

26.11.2005.

Dva su strašna izuma presudno odredila svijet u kojemu živimo, a taj je možda oroèen po crti još strašnijih izuma: barut i rotacija. Dakle, ne veæ kutija olovnih slova, u koju se uzdao, i kojoj je pjevao jedan Krleža, veæ Gutenberg+rotacija: to je bila dobitna kombinacija. Što se tu dobilo, a što izgubilo, drugo je pitanje. Devetnaesto stoljeæe, i prva polovina dvadesetog, pripadaju novinama, kao što ostatak potonjeg pripada radiju i televiziji. S tjeskobom mislim što bi od nas bilo da je Hitler imao – televiziju. Bio bi bliže »konaènoj pobjedi« nego da je uistinu imao, kako tvrde neka nova istraživanja, atomsku bombu. 
Jedna je amerièka umjetnica radnih devedesetih kroz novinsku rotaciju protisnula krv silovanih Bosanki (krv, doduše »sterilizirana«, vidjela se u tjednom izdanju magazina minhenških »Južnonjemaèkih novina«
    (Süddeutsche Zeitung). Da se iz novina »cijedi krv«, može se proèitati kod Krleže. No gestom amerièke umjetnice ukinuto je »preneseno izražavanje«. Novine su doslovno postale krvave. Prema virtualnom svijetu elektronskih medija, one stoje za konkretnu zbilju. Iako stoje za konkretnu zbilju, one su u stvari (autorski) komentar na temu žrtve, nesreæe i Zla. Elektronski mediji mogu neposrednije svjedoèiti (naprimjer, unedited, uncut izvješæa CNN-a), i novine se s njima u tom aspektu ne mogu natjecati. Vijest koja izaðe u novinama veæ je uvijek od juèer. Amerièka je umjetnica propustila kroz sebe nesreæu Bosanki, kao što je valjke rotacije oblila krvlju. Postala je medij nesreæe, u smislu da nesreæa kroz nju govori, i na taj naèin žrtva izlazi iz statusa nijemosti. Ovo je ekstreman primjer, koji doduše samo podsjeæa da živimo u »dobu ekstrema«; to je primjer od našega vremena.
    No intelektualci, umjetnici, beletristi naprimjer (oni koji se odaju strasti lijepih slova), èesto su novine doživljavali kao izazov. U povijesti evropskog tiska mnogi je put izbrisana odveæ oštra granica izmeðu velikog feljtona i literature, èak i u doba kada su novine bili praktièki jedini masovni medij respektivnog doba. Što je naprimjer Krausova korozivna analitika – žurnalizam na kvadrat ili ipak i književnost? Što su feljtoni AGM-a i/ili Janka Poliæa Kamova? Gdje je tu Krleža?
    Kraus, i oponašajuæi ga, Krleža, zasnovali su vlastite èasopise kao odgovor na vjeèno pitanje »vlasnièke strukture« ovih ili onih novina, ovog ili onog medija. Današnje pitanje, koje itekako objašnjava quasi-objektivnu politiku ovih ili onih novina, to jest objašnjava njezinu politiku spram politike kao takve, svakako je sve prije nego novo. Iz sredine devetnaestog stoljeæa navest æu jedan drugaèiji primjer: Charles Augustin Sainte-Beuve. Taj je gotovo èetiri desetljeæa pisao u novinama, gotovo svakog ponedjeljka pod nadnaslovom Causeries du lundi, dakle, æaskanja ponedjeljkom. (Ja sam i sam, gotovo osam godina ispisivao Opasne veze ponedjeljkom, dok se nisu udomile u prilogu Pogled, subotom.) Pariške novine zvale su se Le Constitutionnel. Kulturna važnost ovih »æaskanja« ispala je nemjerljiva, ne tek kvantitativno, ali i potonje vrijedno je poštovanja: 15 svezaka »æaskanja«, potom daljnjih 13 svezaka nouveux lundis, što æe kazati, novih ponedjeljaka. Prvoklasan dokument vremena, iako je vrijeme oborilo mnoge sudova Sainte-Beuvea, najpoznatiji je njegov nepovoljni sud o Baudelaireu. No složit æemo se s time da se Sainte-Beuve, koji je lako mogao ostati tipiènim mandarinskim intelektualcem, nije bojao novina.
    Jedan primjer iz novije povijesti evropskog tiska približit æe nas našim današnjim nevoljama, to jest naèinima na koje reprezentanti vlasti nastoje »pripitomiti« novine, i uopæe medije, koji su se na ovaj ili onaj naèin otrgli; naprimjer vrstom privatizacije koja im omoguæuje biti slobodnijim od drugih, drugaèije pretvorenih, kupljenih, anesteziranih, itd. Stvari æe se možda uskoro promijeniti, a to, kako èujemo, zbog »histerije u javnosti«. No »histeriju u javnosti«, koja nije ništa drugo nego prilièno nezgrapno ime za institut javnoga mnijenja (!) u vizuri vlasti, potièu masovni mediji, napose pak u onom malenom segmentu u kojemu su uistinu slobodni.
    Rijeè je dakako o proganjanju novinara zbog onoga što se, krajnje rastezljivo, imenuje klevetom, koja da dovodi do »duševnih boli«, što su opet èesto tako goleme da se moraju »lijeèiti« cijelim imetkom, upravo basnoslovnim sumama, po èemu zakljuèujem da se naša posjednièka i politièka klasa odaje tajnoj praksi gandhizma. Gandhija naime zvali su – Velikom Dušom, velikom skoro kao cijeli svijet. Jasno je da takva duša, i u nekom manjem povodu, prekomjerno pati.
    Primjer se odnosi na Der Spiegel, slavni tjednik zasnovan 1947., i na aferu o kojoj su objavljene knjige, i koja je jako promijenila (medijsku) stvarnost Zapadne Njemaèke. Afera pada u nervoznu 1962. – žbuka na Berlinskom zidu nije se još ni osušila. Tada je Rudolf Augstein u Der Spiegelu objavio serijal o »aktivnostima« Franza Josefa Straussa, u tom trenutku na pozituri ministra obrane. U Der Spiegelu (to jest u Zrcalu) lijepo se vidjelo da stvari s njemaèkom vojskom stoje dosta šlampavo, te premda se pruski dio Njemaèke u tom trenutku razdaljio kao i druga strana Mjeseca, njemaèka javnost s ovu stranu Zida silno se galvanizirala. Ali uskopistio se i ministar, te se digao na zadnje noge. Rezultat: Augstein morao je u zatvor gdje je proboravio toèno 104 dana.
    Pomislili bismo, Strauss je uspio obraniti »svoju èast« pred klevetom. Ništa od toga. Galvanizirana javnost tražila je, i dobila, sve nove i nove èinjenice, sve nove i nove »državne tajne«. I moæni Strauss, inaèe pod Adenauerovom egidom – bio mu je svojedobno ministar »bez portfelja« – morao je odstupiti! Pobijedili su Der Spiegel i – javno mnijenje.Mi smo u Hrvatskoj još jako daleko od Njemaèke iz godine 1962. Mi jedva da smo u devetnaestom stoljeæu Sainte-Beuvea. Mi smo još negdje oko baruta, rotacija tek što nije izumljena, a kutiju olovnih slova mi spokojno prepuštamo Krleži i sliènim fantastama, koji su mislili, te još uvijek misle, da se kutijom olovnih slova može protiv šake gorile. Ovo govorim zato što naši mediji, iako su tu i tamo hrvatsku javnost dospjeli, èak i jako, galvanizirati (ovo se inaèe postiže u pokusu za žabama), nisu ništa uistinu promijenili. Naša politièka klasa nauèila je »izlaziti na kraj« s nediscipliniranim, nepretvorenim, nekupljenim medijima, baš kao što je nauèila »izlaziti na kraj« s malom nezgodacijom koja se inaèe imenuje kao – izbori. Ta mediji su »raskrinkali« mnoštvo afera i aferica, i hrvatska stvarnost i nije ništa drugo nego velièanstvena trakavica koja plazi jednom velièanstveno dugom skandaloznom kronikom. No promijenilo se nije gotovo ništa. Mediji »histeriziraju« u jednom prostoru koji je skoro gluh, i gdje se jedino, tu i tamo, vidi neki pokret koji uistinu podsjeæa na pokrete galvaniziranih gatalinki. Reakcije »politièkih ljudi«, onih »s vrha«, koji se prepoznaju u ovom ili onom medijskom zrcalu, èine mi se uvelike pretjeranima. Nažalost, tomu je tako. Moram samokritièki reæi da to vrijedi i za moju kolumnu, onu ponedjeljkom, i ovu sadašnju, subotnju. Ona je možda ponekog ohrabrila, ponekog rastužila, èak razbjesnila. Bio sam i sam gotovo pa – sudski predmet. Ali nažalost, kazati da bih ja bio neki medij promjene, iako svakako spadam pod odrednicu »intelektualac u mediju«, bilo bi preuzetno.
    A ipak vrijedi i ovo: Nema nekog drugog, bržeg naèina da se pomogne stasanju javnoga mnijenja od toga da se intelektualci, koliko god da ih je malo, »spuste« u medijsku arenu, gdje, kako je poznato, u pijesku ima i krvi.
    U gornjem primjeru, drastiènom ali razumljivom s obzirom na prilike u kojima živimo, rijeè je o krvi silovanih Bosanki.
    Okrenuti glavu, zatvoriti se u kulu bjelokosnu... mnogi to èine. Ali sebi èine. Ne vjerujem da æe samo zato što se odbijaju »zaprljati« žurnalizmom biti i bolji literati. Mediji literature i mediji kao takvi imaju nekih obaveza naspram Zlu. Slobodan Šnajder

Povratak

AKTUALNO