hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Mirjana Rakiæ: Televiziji sam dala ugled, a ona meni ime

13.01.2006.

HTV je upravo ušao u godinu u kojoj æe obilježiti pola stoljeæa postojanja. No na njegovu ekranu sve rjeðe i rjeðe mogu se vidjeti lica onih koji ga proslavljuju više od tri desetljeæa. Ipak jednog od tih lica HTV se s ponosom ne odrièe jer ono gledatelju i kuæi uvijek garantira kvalitetu, profesionalnost, vjerodostojnost, uljuðenost, pristojnost, eleganciju... Mogli bi ovih epiteta nabrajati još, ali je možda najbolje navesti ime osobe koja ih zaslužuje i svima æe odmah sve biti jasno  Mirjana Rakiæ  trenutaèno autorica hvaljene emisije "Reporteri" i glavna urednica dokumentarnog serijala "Na posebnom zadatku".

EKRAN: Ulazeæi u obljetnièku godinu HTV može biti ponosan ili se velika i najstarija televizija u nas ipak ima zbog èega crvenjeti?
RAKIÆ: Najprije želim reæi da sam ponosna što sam sve ove godine radila i na TV Zagreub te poslije na Hrvatskoj televiziji. Meni su one dale ime. Preko njih sam postala to što jesam, a ja sam kroz tih skoro 35 godina televiziji dala ugled. Naravno, u povijesti ove kuæe dogaðale su se i problematiène stvari i veliki uspjesi, ali kada se sve zbroji i oduzme bilo je daleko više pluseva nego minusa. Pa i ja sam za svo to vrijeme imala i pogrešaka i velikih uspjeha.

EKRAN: Najveæe pogreške su vam...?
RAKIÆ: U poèetku, krajem sedamdeseth, prerano sam poèela voditi informativne emisije. To mi onda nije trebalo. Imala sam zbog toga i tremu i grèeve. Bilo je i drugih pogrešaka koje proðete u hodu. One vas zabole jer vidite da ste napravili neku bedastoæu, ali idete dalje.

EKRAN: Prije osam godina rekli ste da je dužnost javne televizije da razvija graðanina i da zadovolji njegove potrebe, za razliku od komercijalne koja razvija potrošaèa. Èini li vam se da HTV danas sve više ugaða onom drugome?
RAKIÆ: Danas je u programskom smislu vrlo teško staviti oštar rez izmeðu javne i komercijalne televizije. Mi smo jedina javna televizija koja je uspjela izdržati dolazak raznih privatnih stanica. Zbog toga smo se morali promijeniti i prilagoditi pa se u 24-satnom programu našlo svega i svaèega. Ipak, smatram da smo i dalje zadržali one tri svoje osnovne funkcije: informiranje, obrazovanje i zabavljanje.
EKRAN: Je li danas taj poredak baš takav?
RAKIÆ: Da. Nama je još uvijek informiranje gledatelja jako bitno.

EKRAN: Zašto onda vaša emisija "Reporteri" s izvrsnim stranim dokumentarcima ne ide èešæe?  
RAKIÆ: Ovi moji politièko-socijalni dokumentarci mogli bi iæi dva puta na tjedan, ali ne više od toga. Dobro je što se oni izmjenjuju s dokumentarcima o povijesti i prirodi za èiji je odabir zaslužan kolega Hadžiselimoviæ, dok nam nedostaje onih o kulturnim temama.

EKRAN: Biste li u "Reporterima" voljeli prikazati i neki domaæi, bilo stari bilo novi intrigantan politièki dokumentarac poput "Paviljona 22" ili "Lore", nakon kojeg bi uslijedio studijski razgovor?
RAKIÆ: Apsolutno! Mene to zanima. No vezana sam za kupnju samo stranih produkcija. Drugi kolege u svojim programima domaæe dokumentarce emitiraju samostalno ili u sklopu neke emsiije pa pokušavamo zadržati tu granicu tako da jedni drugima ne ulazimo u teritorij.

EKRAN: U serijalu "Na posebnom zadatku" znalo vam se potkrasti i jako loših dokumentaraca, poput onog Stankoviæeva o Mirku Filipoviæu. Kad dobijete takav uradak je li vam kolegi, koji je veæ postao neko ime, neugodno reæi da to neæete pustiti jer nije za objavljivanje ili ipak zažmirite zbog njegova truda i volje?
RAKIÆ: Taj serijal je produkcijiski jako zahtijevan i mi još uvijek nemamo istraživaèki tim koji bi svakom našem novinaru bio na raspolaganju. Dakle, još uvijek svatko pojedinaèno pokušava sve raditi sam u suradnji sa mnom i s Brankom Lentiæem. Neki kolege nisu znali da æe ono što su radili poslije prerasti u dokumentarac jer da su to znali, sasvim sigurno bi tome onda i drukèije pristupili. Stankoviæ je svoj materijal snimio daleko prije nego što smo mi krenuli s emitiranjem. Imao je problema i u Japanu, iako to nije opravdanje. Nije mogao snimati masu stvari zbog velikih restrikcija za koje unaprijed nije znao. Kada se vratio, pokušao je napraviti nešto što bi gledateljima moglo biti zanimljivo. Na kraju je i sam vidio da je to bila pogreška, da tu nije bilo velike èarolije. No meni je drago da je to pokušao napraviti. Èini mi se da je s te strane to, neæu reæi trebalo honorirati, veæ  trebalo pokazati.
EKRAN: Dobro, ali ne treba baš svaèiji pokušaj puštati na ekran...
RAKIÆ: Ne, ne...! Ali meni se èinilo da bi to moglo biti atraktivno za gledatelje. Tu je bila i moja odluka.

EKRAN: Jeste li dosad ikome od kolega odbili film jer je bio strašno loš?
RAKIÆ: Ne, zato što kolege to sa mnom rade od poèetka, osim u ona prva dva sluèaja, Branke Slavice i Stankoviæa, s kojima smo startali. Otad sve unaprijed dogovorimo i prije nego što se krene u montažu imamo gotov kompletan scenarij. No da mi sad netko doðe sa strane s gotovim proizvodom s kojim nisam zadovoljna rekla bih  ne hvala.

EKRAN: U vrijeme kada ste vi bili glavna urednica Informativnog programa dogodilo se da je ondašnji premijer I. Raèan odbio doæi u emisiju jer mu se nije sviðala njezina koncepcija. I danas ima takvog ponašanja. Smiju li si politièari dopuštati takve stvari?
RAKIÆ: Gledajte, ako vas na BBC zove Tim Sebastian, jedan stari gospodin strašno oštar u intervjuima  vi idite  iako æe vas taj isprati i znate da æe to, što se razgovora tièe, za vas katastrofalno završiti. Ali u njihovoj politici je važno da se prièa kako ste bili kod njega u emisiji. Naravno, svaki bi politièar trebao imati što reæi o temi zbog koje ga se poziva jer ako ste sposoban politièar onda nema toga tko vas može nadigrati. Ako vas ja zovem, a vi uvijek kažete  ne, onda negdje nešto ne štima. To se ne smije dogaðati.

EKRAN: Znaèi li to da politièari indirektno priznaju da na HTV-u postoje ljudi koji ih mogu nadigrati, ali se oni ne žele dovesti u situaciju da se to i javno vidi?
RAKIÆ: Mogu shvatiti neèiju nevoljkost da u nešto uðe, ali kada ste postali politièar vi ste na to pristali i onda morate koristiti svaku moguænost da svoju ideju predstavite, stojite iza nje i znate je obraniti. Jer ako vi preda mnom branite ideju, a ja sam ta koja ispred vas cirkusijam kao novinar, onda æete vi biti u debelom plusu, a ja sam i dalje u minusu.

EKRAN: Kao urednica dva puta ste u svojoj karijeri podnosili ostavku. I sad u Informativnom programu ima problema, ali njegov šef ni jednom nije svoju funkciju stavio na raspolaganje. Pošteno ili nepošteno?
RAKIÆ: O drugima ne volim govoriti. Govorit æu o sebi. U dva navrata sam davala ostavku jer u tim trenucima više nisam vidjela svoju funkciju na tim mjestima, osim da primam plaæu. Nisam tada imala što ureðivati pa su ta mjesta postala nepotrebna. Samim tim i ta plaæa.
EKRAN. U to vrijeme HTV-om je vladao ženski trijumvirat Ritz  Rakiæ  Nemèiæ. Biste li voljeli da još jednom priliku dobije èisto ženska trojka?
RAKIÆ: Kada vlada muški trojac onda to nitko ne spominje. Od poèetka svog bavljenja televizijskim novinarstvom nisam vidjela razliku izmeðu novinara i novinarki, urednika i urednica. Tako televiziju gledam do dana današnjeg. Vi ste meni samo dobar urednik ili urednica ili loš urednik ili urednica. Jeste li žensko ili muško meni je nebitno. To me ne zanima. No ne treba govoriti kada žene vladaju jer one i inaèe vladaju!

EKRAN: Biste li pristali opet biti glavna urednica Informativnog programa?
RAKIÆ: Ne! Rado bih savjetovala i pomogla. Ništa više. Bila sam glavna urednica i nije mi to bilo toliko izazovno. Volim novinarski posao.

EKRAN: Danas je nazamislivo da je novinar politièki aktivan, no u prijašnjem sistemu vi ste bili èlan Saveza komunista.
RAKIÆ: Da. Znate što, politièki aktivan znaèi da ste u nekoj stranci i htjeli ne htjeli na javnoj televiziji æe vas na taj naèin gledati bez obzira koliko se trudili to zatomiti. Èini mi se da to nije potrebno. To ne znaèi da ne smijete imati svoj stav i opredjeljenja. Dapaèe! Jer kada vas gledatelj vidi na ekranu onda æe on znati tko ste, što ste i na koji naèin æe te govoriti. On vam tako vjeruje, slagao se s vama ili ne. To je to povjerenje koje stjeèete kod gledatelja. E sad, je li to desno ili lijevo  u to ne ulazim. Ali obilježje same stranke nije za televizijske ljude.

EKRAN: Je li vam danas itko spoèitava ono vrijeme kada ste bili èlan partije?
RAKIÆ: Ne. Zato što mi se to ne spoèitava s ekrana. Ja ne djelujem kao partijska osoba na ekranu. Možda djelujem kao gruba osoba, ali partijska  ne.

EKRAN: Nakon izbora 2000. kada ste postali urednica Informativnog programa za urednika unutarnjo-politièke redakcije postavili ste Tihomira Ladišiæa koji je netom prije toga bio glasnogovornik pobjednièke koalicije. Mislite li da ste njegovim izborom tada pogriješili?
RAKIÆ: Možda sam pogriješila u tome što sam mu u tom trenutku dala preveliki teret jer ta redakcije prije nije bila formirana te ga tako izvukla iz novinarskog posla koji je dobro radio. Što se tièe ostalog, mislim da nisam pogriješila. Kada su izbori prošli, on je otišao s mjesta glasnogovornika i prièa je završila. Slažem se da bi možda bilo bolje da on to nije bio, ali nisam ga u tom trenutku vidjela obilježenog na neki neprihvatljiv naèin.

EKRAN: 91. mnogim vašim kolegama bilo je zabranjeno dolaziti i raditi na HTV-u. Vi ste tada nažalost doživjeli moždani udar koji vas je na šest mjeseci udaljio od posla. Nije li vas možda od iste sudbine prognanih kolega spasila upravo bolest?
RAKIÆ: Bilo mi je silno žao što se mojim kolegam to dogodilo i kada sam se vratila na posao u redakciji vanjske politike i u "Dnevniku" ostalo je vrlo malo njih, gotovo nitko. I ja sam mogla otiæi kao i svi oni. Isti razlozi koji su se i njima našli, našli bi se i meni. Apsolutno sve isto. Je li u tome bila kljuèna biolest? Ne znam, ne bih rekla. Volim razmišljati da je za moj ostanak zaslužna profesija jer sam u svibnju 91. godine, mjesec dana prije nego što sam se razboljela, meðu prvima dobila nagradu Ivan Šibl. Usto, tada sam imala veliko povjerenje gledatelja i kolega u kuæi. Mislim da su ti elementi za mene bili bitni. Za ostale ne mogu reæi, tim više što sam imala apsolutno sve karakteristike da mi se zabrani ulazak na HTV.

EKRAN: Koje karakterisitke?
RAKIÆ. Èlanstvo u partiji, ono što je bilo reèeno "šest i pol Srba u Dnevniku"... A ja sam bila u "Dnevniku", bila sam voditelj i sve se to moglo aplicirati i na mene.

EKRAN: Je li vas ta bolest neèemu nauèila?
RAKIÆ: Da. Da više ne reagiram na prvu loptu. Da malo razmislim i da mi se sve ne èini krucijalno važnim. Stekla sam neku stabilnost, ljude procjenjujem na mirniji naèin, na osnovu toga znaju li ili ne znaju obavljati svoj posao.

EKRAN: Jeste li s ovim vremenskim odmakom uspjeli detektirati što je bio razlog te iznenadne bolesti?
RAKIÆ: To što smo u to vrijeme radili 24 sata i što je to trajalo šest mjeseci. Nije mi bilo teško, imali smo odliène ekipe, svi su radili isto kao i ja, svi smo vukli na isti naèin, ali eto sluèajno se meni dogodilo da je sklopka iskoèila. Oèito je u pitanju bio preveliki napor koji ne registrirate dok organizam sam ne zazvoni na uzbunu.

EKRAN: Izjavljivali ste da biste voljeli biti vlasnica svoje televizije. Koga biste od kolega pozvali da radi na njoj?
RAKIÆ: E to vam neæu reæi! Ma kakvi! Neæu reæi! Strepite od toga! Ha, ha, ha... Nema šanse!

EKRAN: Ipak, otkrijte barem to biste li zvali nekog iz one stare garde?
RAKIÆ: Reæi æu vam samo ovo, kod nas se taj generacijski prijelaz jako osjeæa. Sad u programu tek na rijetkim mjestim imamo ozbiljnije ili malo starije ljude. Imamo Miliæa u "Dnevniku", i to je to. Ni u pojavljivanju u "Dnevniku" nemate starije ljude. U drugim emisijama je to još manje. Imate mene. Doduše, shvaæam da je to posljedica i onog èišæenja iz 91. Ali ipak ima ljudi koji bi mogli daleko više raditi i sudjelovati u programu. Evo, kad gledate vanjske televizije onda vidite da imaju ljude u debelim godinama koji još uvijek rade. U njihovim izvještavanjima s terena vi se previše ne obazirete na to što oni imaju izborana lica, veæ na to što imaju iskustvo pa u takvim situacijama znaju najviše i najbolje.

EKRAN: Ulazeæi u studentski život najprije ste pokušali upisati medicinu. Jeste li požalili što vam to nije pošlo za rukom?
RAKIÆ: Ne! Meni je novinarstvo strašno puno dalo! Osjeæam se kao silno bogat èovjek jer sam zahvaljujuæi poslu mogla puno putovati, puno toga prenijeti drugima, testirati što je važno, a što nije, biti na nekim mjestima na kojima i da imate puno novca ni biste mogli doæi. Znaèi, bilo je dobro što nisam uspjela upisati medicinu. No da jesam, bila bih kirurg i sada se ne bismo razgovarale, veæ bih se javljala u službu gledatelja govoreæi: "Što je to?! Ja dolazim umorna s posla, a vi meni dajete priglupu seriju, dok ja hoæu nešto drugo. Premalo ima znanstvenih materijala. O nama lijeènicima nema ništa!"

EKRAN: Kako je postati novinar odluka za cijeli život, hoæe li vas onda kada za to doðe vrijeme uopæe moæi otjerati s televizije?
RAKIÆ: Ne znam. Mogu reæi samo to da kod nas na televiziji nije problem novinarski kadar, veæ onaj urednièki.

EKRAN: Vaš bivši suprug Ivan Starèeviæ uvaženi je televizijski kritièar. Pogledate li kad sa zebnjom ono što piše?
RAKIÆ: Ne. On je duhovit èovjek. Ima taj žalac i zna dobro pisati. Veselim se jer mi se èini da je zadovoljan tim što radi, a to je najvažnije.

EKRAN: Postoji li neki prešutni dogovor meðu vama da se vas ne ocjenjuje?
RAKIÆ. Ne. Nema nikakva dogovora.

EKRAN: Dok ste bili urednica na vratima vaše sobe stajao je natpis: "Zabranjeno postavljati glupa pitanja". Što je gore, glupa pitanja ili glupi odgovori?
RAKIÆ: Glupi odgovori, apsolutno! Taj natpis za neku mi je prigodu kupila jedna kolegica i onda je on tako naljepljen na vrata izazvao mnoštvo reakcija i nadopisivanja, što je bilo jako zgodno. Ali sad æu vam reæi još nešto o postavljanju pitanja. Danas na našim konferencijama za novinare èesto nitko ništa ne pita. To je prestaršno! Pa po što ste onda došli ako na kraju ne možete postaviti barem jedno pitanje?!

Povratak

AKTUALNO