Ratni izvjestitelji opet kreæu u Vukovar

10.11.2006.

Stoga æe se brojni ondašnji i sadašnji haerteovci u znak prisjeæanja na dane, mjesece i godine u kojima su svima pokušavali novinarski javiti što se to dogaða sljedeæeg petka, 17. studenog, ponovno okupiti u Vukovaru kako bi obilježili 15. obljetnicu ratnog izvještavanja iz istoène Slavonije te 40 godina postojanja HTV-ova osjeèkog centra. Inicijatori su tog dogaðaja montažer iz osjeèkog centra HTV-a Branko Pek i nekadašnji televizijski novinar Žarko Plevnik, a organizaciji su se pridružili i poduprli je i urednik HTV-ova Informativnog programa Vladimir Ronèeviæ te glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galiæ.

– Zasad je na popisu pozvanih otprilike 350 ljudi od kojih su 174 ratna izvjestitelja s istoènoslavonskog podruèja. No, popis se stalno dopunjuje jer ne želimo nikoga izostaviti. Pozivamo sve ratne novinare, snimatelje, tonce, realizatore, producente, vozaèe... Mi za svakoga tko je tijekom rata ovdje bio barem jedan dan imamo evidenciju u kojoj je sobi hotela odsjeo, koliko dugo, s kim je sobu dijelio.

Dakako, oèekujemo i kolege iz Zadra, Rijeke, Splita, Dubrovnika, Gospiæa... – kaže Branko Pek koji je i sam tijekom '91. pukom sreæom izbjegao smrt. Na dan kada je hotel u Osijeku u kojem je odsjeo pogoðen on je, odlazeæi na zadatak, svoju sobu napustio pola sata prije nego što je u nju uletjela granata ispaljena iz Tenje. Stoga, na sreæu, nije bio meðu 40-ak ranjenih, velikim dijelom i stranih novinara. Zahvaljujuæi i toj sreæi, on æe u petak predstaviti knjigu “Èetiri desetljeæa televizije u Osijeku”, a svim uzvanicima bit æe premijerno prikazan i dokumentarac Darka Dovraniæa “Sveto ime Vukovar”.

– Usto, toga æe se dana pokrenuti inicijativa za dodjelu priznanja ratnim izvjestiteljima. Priæi æe se izradi pravilnika i utvrðivanju kriterija pa bi se priznanja zaslužnima mogla podijeliti veæ dogodine, što æe na kraju odobriti ravnateljstvo – kazuje Vladimir Ronèeviæ ponosno istièuæi da je zajedno s Plevnikom, Martinom Vukoviæem i tehnièkim ekipama iz Osijeka i Rijeke èinio tim koji je u Vukovaru osnovao ratni TV studio.

A u takve su ratne studije diljem Hrvatske poèetkom devedesetih i kasnije s izvještajima jurili brojni hateveovci (Ladišiæ, Korpar, Gojan, Lukiæ, Mirkoviæ, Menðušiæ, Berend, Kurilj, Kopljar, Hum, Karuza, Rotim... i mnogi, mnogi drugi). U nadi da se velik broj nespomenutih neæe naljutiti (jer, nemoguæe ih je sve navesti!), zamolili smo samo nekoliko njih da se prisjete tog vremena.



Najstarijeg i najiskusnijeg meðu njima Mladena Stubljara ratno je izvještavanje zateklo u posebno bolnom trenutku. U listopadu '91. zbog smrtnog je sluèaja u obitelji otišao u Karlovac, no kako se pokop zbog silnih napada nije mogao održati, on je poèeo – izvještavati. Buduæi da je u to vrijeme bio i jedan od urednika i voditelja Dnevnika, iduæa dva mjeseca stalno je bio na potezu Zagreb – Karlovac, odnosno studio – ratište. Kaže, zagrizao je metak i to ga je sve do javljanja iz osloboðenog Knina odvelo na ratišta Zadra, Dubrovnika, Lipika, Pakraca, Gospiæa, Šibenika... Gdje je pomislio da neæe izvuæi živu glavu?

– Svugdje. Svaki put kad sam iz Karlovca išao u Turanj morao sam prijeæi dva mosta, preko Mrežnice i Korane, i uvijek sam mislio – gotovo je. To je kraj. Isti sam strah proživljavao i u Škabrnji, Mokošici... Posvuda je bio pakao, svugdje je strašno pucalo i bila je strašna panika – iskreno svjedoèi Stubljar koji je kasnije potaknuo osnivanje Sekcije ratnih izvjestitelja pri Hrvatskom novinarskom društvu. No, vidjevši tko se sve u tu sekciju htio ugurati te kad su zaredali i kojekakvi politièki pritisci, pošten kakav je – digao je ruke od svega.

Denis Latin je pak, sam to kaže, pravu ratnu karijeru “ispekao” na Baniji.
– Nakon kraæeg srpanjskog boravka u Osijeku '91. i izvještavanja sa slavonskih ratišta, u kolovozu sam postao jedan od urednika ratnog sisaèkog dopisništva. Otprilike do pada Vukovara bio sam u Sisku šef takozvanoga “poola”, a Sisak je tada smatran “trbuhom Hrvatske” pa je stoga bio iznimno važna strateška toèka. Tada se govorilo da æe, padnu li Sisak i Karlovac, Hrvatska biti prepolovljena pa su i ratni izvještaji s tih podruèja bili iznimno važni – objašnjava Latin. Ono što ga je u to vrijeme izbezumljivalo, priznaje, nije bio izvjestiteljski posao, nego èinjenica što je izbliza promatrao i svjedoèio neorganiziranosti hrvatske obrane. Nakon Banije, ratno je reporterstvo nastavio tek '95., kad je nakon Oluje desetak dana bio šef novouspostavljenoga kninskog dopisništva. Tvrdi da je ratno reporterstvo neprocjenjivo iskustvo.



– Èinjenica je da je sve na HTV-u dotad bilo prilièno uštogljeno. Meðutim, radeæi kao ratni reporteri, cijela je generacija mladih novinara takoreæi preko noæi nauèila ono za što su drugima bile potrebne možda i godine – prepoznati dogaðaj i reagirati u trenutku – kaže Latin dodajuæi da je najveæa mana takvoga brzinskoga uèenja površnost u nekim situacijama.
Njegov kolega Joško Martinoviæ prisjeæa se da je od prvog terena poslije krvavog Uskrsa na Plitvicama pa sve do kolovoza '92. skupio tristotinjak ratnih dana, a skupljao ih je od Banije, preko Metkoviæa, Dubrovnika, Osijeka, Vukovara... Prebiruæi po sjeæanjima koja i danas mirišu na barut, krv i smrt, iskreno je otkrio i gdje je odluèio da se obitelji želi vratiti – živ.

– Bilo je to u Bosni. Snimatelj Pero Štrbe i ja morali smo prijeæi Igman. Dok smo se vozili, srpska je vojska protuavionskim topovima “prašila” svuda oko nas. Bio sam sto posto uvjeren da æemo poginuti. Kad sam se konaèno vratio kuæi, supruga mi je rekla da se tih dana naš dvogodišnji sin noæu stalno budio i pitao: “Gdje je tata?”. Tada sam se odluèio umjerenije izlagati riziku, to više što mi se èesto dogaðalo da je na ratištu granata pala toèno na mjesto s kojeg sam prije nekoliko minuta otišao. Ipak, stigla je i Oluja i ja sam bio prvi novinar koji je skupa sa snimateljem Petrom Malbašom i deèkima iz 4. brigade ušao u Knin – gotovo spisateljski detaljno opisuje Martinoviæ dodajuæi da mu se u to ratno vrijeme, kad se na ratištima oko njega ginulo iz minute u minutu, neèija “normalna i prirodna” smrt u Zagrebu èinila – gospodskom.

A upravo njega jedna se tadašnja studentica novinarstva i mlada novinarka HTV-a posebno sjeæa. Naime, na ratno banijsko “krštenje” Maja Sever se u jesen '91. dovezla s Martinoviæem i Silvanom Menðušiæ. Za ratno izvještavanje prijavila se sama i tako stigla u Sisak.
– Prvih mjesec dana od pet sati ujutro pa sve do ponoæi skupljala sam informacije s terena i telefonski se javljala u svake Vijesti. To me posve iscrpilo pa sam otišla na odmor. Priznajem, nisam baš bila nešto posebno “luda” za povratkom. Ali Latin me nazvao i upitao bih li opet bila dio ekipe.



I, eto, odmah sam se ponovno našla u Sisku gdje mi je mnogo kolega jako puno pomoglo, a posebno Branka Biliæ koja mi je bila velika profesionalna i ljudska podrška – još uvijek s uzbuðenjem u glasu pripovijeda Maja. Potom tek nešto tiše nastavlja kako kao najpotresniji dogaðaj tijekom obilaženja ratišta od Banije, Like, zapadne i istoène Slavonije, Metkoviæa i bosanske Posavine pamti Badnjak u Gospiæu kad je od jedne jedine granate u sekundi poginulo pet momaka iz 128. rijeèke brigade. Negdje, pak, iznad Neuma preživjela je neopisiv strah. Nju i snimatelja Petra Štrbu gaðao je avion, a ona se prestravljena bacila na kamenje i pritom uganula nogu.

– U tom trenu poèela sam panièno kopati po kamenju pa me Pero upitao što to radim, a ja sam mu uzvratila: “Kopam svoj privatni rov da se sakrijem”. Ali nije ni to bilo najgore. Bosanska Posavina za mene je bila pakao. Tada smo svi veæ imali dosta ratnog iskustva iza sebe te smo poèeli shvaæati kako se politika ružno uplela u rat. I tako jednog dana, kad sam bila nagurana s prognanicima u Bosanskom Brodu, iznad Save i nas užasno nisko proletio je MiG i tada sam shvatila – ostanem li, puknut æu, poludjeti i više se neæu moæi vratiti u normalan život. Stoga sam se odluèila vratiti u Zagreb i tek sam se za vrijeme Oluje opet prihvatila ratnog izvještavanja – u dahu svoju prièu iznosi Maja i odmah domeæe kako joj se sad, nakon svega, to ne tako daleko vrijeme i dogaðaji èine – nestvarni.

No, da je to bila okrutna, krvava i opasna stvarnost, svjedoèi i Sunèica Findak koja je zajedno s kolegom Željkom Korparom od kraja rujna pa sve do pada Vukovara bila izvjestiteljica s vinkovaèko-vukovarskog podruèja.

– Šaljuæi izvještaje svakih pola sata, bili smo svjesni kolika je odgovornost na nama jer smo onima koji su morali napustiti svoje domove i koji su sa strepnjom èekali što æe od nas vidjeti i èuti morali vjerodostojno prenijeti što se dogaða – govori danas Sunèica Findak prisjeæajuæi se kako je u jednom trenutku pala i odluka da ona iz Vinkovaca krene s konvojem prema Vukovaru. Tom je prilikom, kaže, sa sobom ponijela samo èokoladu za kolegicu Višnju Kamenski. Ali došavši do Marinaca, na konvoj je otvorena paljba pa se dalje nije moglo.



– Jednog od posljednjih dana prije pada Vukovara Korpar i ja nismo znali da kolege iz Vukovara bojkotiraju izvještavanja zato što pomoæ nije stizala u grad. Mi smo mislili da su veze puknule i tako je samo nas dvoje ostalo izvještavati, a brifirao nas je Mile Dedakoviæ-Jastreb. Na žalost, baš toga dana ja sam morala objaviti da je pao Lužac, a time je postalo jasno što to znaèi – o jednom od najtežih trenutaka u životu govori Sunèica.
A kad se svi takvi trenuci zbroje, pridodajuæi im i sjeæanja na izgubljene kolege, prijatelje te još mnoge strašne slike i zvukove koji su se trajno uvukli u dušu – èovjek se zapita može li se sa svim tim ostati “zdrav”.

– Svi smo mi u to vrijeme bili malo “prolupali”, ali najbolji lijek bilo je to što smo se nakon svega mogli baciti na normalne teme. Za razliku od branitelja od kojih mnoge u miru više nije èekao posao ni ikakva pomoæ, pa su jadni i ostavljeni dizali ruku na sebe, mi izvjestitelji imali smo sreæu da opet možemo raditi – tu za nekog tužnu, a za nekog donekle sretnu istinu iznosi prekaljeni Stubljar. Tek reèenicu-dvije za kraj ubacuje i Martinoviæ: – Ma svi vam mi ratni izvjestitelji imamo mali PTSP. Kad se skupimo i poènemo prièati o ratu, to traje i traje. Postanemo onda èak i dosadni.

Kako bilo, nama ratne prièe naših kolega nisu bile nimalo dosadne. Dapaèe! I sad se možemo samo zapitati koliko æe tek takvih zanimljivih prisjeæanja ponovno izaæi na površinu iduæeg petka kad se u Vukovaru okupi njih više od tristotinjak.

Povratak