hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association 
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr
 
|
Arhiva "Iz medija"Država i novinari20.10.2007.
Ovdje se ne radi o pojedinaènom sluèaju. Ovdje se radi o bitnim naèelima. Rijeè je o naèelima fukcioniranja medija, o naèelima funkcioniranja državnih organa prema medijima, te o naèelu stvaranja atmosfere slobode u društvu, ili atmosfere represije u društvu.
Ovdje, dakle, nije toliko bitan sam sadržaj sluèaja kolege Željka Peratoviæa, koji je poslije pretresa stana i oduzimanja kompjutora bio uhiæen (iako je i taj sadržaj, prema Peratoviæevu iskazu, bio posve bezazlen: Peratoviæa su maltretirali i uhitili navodno zato što je objavio neke veæ poznate dokumente vezane uz obavještajne službe). Ovdje je bitna èinjenica da je netko u hrvatskoj obavještajnoj zajednici odluèio da treba uhititi novinara zato što je objavio dokumente s oznakom državne tajne i da je netko u policiji odluèio poslušati takav naputak obavještajne službe. Takvo što nije se dogaðalo ni u vrijeme Tuðmanova sustava. Osobno sam, u Globusu, objavio cijeli niz dokumenata s oznakom državne tajne. Dva su bila iznimno znaèajna. U prosincu 1993. godine objavili smo policijsku zabilješku o zloèinima boraca pod zapovjedništvom Tomislava Merèepa. Zabilješka je nosila oznaku “vrlo tajno”, no ni Nino Paviæ, ni ondašnji glavni urednik Denis Kuljiš, ni ja, niti u jednom trenutku uopæe nismo razmišljali o tome da je ne objavimo. Objavljivanjem tog dokumenta, s oznakom državne tajne, hrvatska je javnost, i to usred rata, doznala za strašne zloèine Merèepove postrojbe nad pretežito srpskim civilima. Sasvim je sigurno da smo, objavljivanjem te državne tajne, služili interesima ovoga društva u najboljoj tradiciji društveno odgovornih medija. TO JE NAŠ POSAO Nekoliko mjeseci kasnije objavili smo dokument o planu Z-4. Z-4 bio je, podsjetimo, diplomatski plan kojim se predviðalo davanje široke autonomije podruèjima pod okupacijom. Dokument Z-4 takoðer je imao status najviše državne tajne (glasnogovornik Ureda predsjednika na dan izlaska tog broja Globusa na televiziji je ustvrdio kako taj dokument uopæe ne postoji)! Naravno da smo i Z-4 objavili bez imalo oklijevanja, jer smo procijenili da graðani ove zemlje imaju pravo znati za plan o stvaranju srpske autonomne oblasti na èetvrtini hrvatskoga državnog teritorija. Unatoè objavljivanju ovih dvaju iznimno važnih i osjetljivih dokumenta, kao i èitavog niza drugih dokumenata s oznakom državne tajne, èinjenica jest da me nitko nikada nije uhitio, da mi policija nikada nije pretresala stol, niti oduzimala dokumentaciju i kompjutor. Iako je pokojni predsjednik Tuðman vrlo èesto doslovno bjesnio na novinare, i iako je njegova tajna policija godinama prisluškivala i pratila cijeli niz novinara i ondašnjih opozicijskih èelnika (pa su neki od nas imali dossiere s više od tisuæu stranica), nitko nas se nije usudio hapsiti. Èesto su nas tužili, no to je veæ sasvim drugo pitanje, jer se ne radi o neposrednom, fizièkom zastrašivanju. Pitanje oportunosti objavljivanja državnih tajni donekle je definirano prije više od trideset godina. U ljeto 1971. godine New York Times i Washington Post - podsjetimo još jednom na taj sluèaj - poèeli su objavljivati dokumente poznate pod nazivom Pentagon Papers. Ti su se dokumenti na èak 7100 stranica bavili klasificiranim podacima o vijetnamskom ratu. Nixonova je vlada pokušala i privremeno uspjela zabraniti objavljivanje dokumenata, kako zbog oznake tajnosti, tako i zbog naèina na koji su pribavljeni. Sud je odluèio da novine imaju pravo objaviti te dokumente s oznakom vojne tajne. Sluèaj Pentagon Papers oznaèio je veliku pobjedu naèela interesa javnosti nad interesom bilo koje specifiène državne institucije, i to usprkos volji predsjednika Sjedinjenih Država, koji je u trenutku izbijanja afere ustvrdio kako bi ljude iz New York Timesa trebalo uhititi. BUSHOVA AMERIKA Glavno naèelo postojanja informativnih medija jest da javnost ima pravo raspolagati bitnim informacijama. Posao je medija da prenose društveno relevatne informacije, neovisno o tome imaju li one i oznaku državne tajne ili nemaju tu oznaku. Grubo reèeno, posao je novinara, meðu ostalim, i da objavljuje državne tajne. Podrazumijeva se, naravno, da se operativni vojni podaci ne objavljuju (kao što se, recimo, ne objavljuju ni imena operativnih agenata sigurnosnih službi). Meðutim, otkud možemo znati da je svaki dokument s oznakom državne tajne uistinu od operativnog znaèaja te da može ugroziti sigurnost zemlje? Otkud možemo znati da bilo koji politièar, policajac ili šef tajne službe zbog svog politièkog ili bilo kakvog drugog interesa nije na dokument od opæeg znaèaja stavio oznaku tajnosti? Zadatak je informativnih medija da kontroliraju državne službe, a ne da im vjeruju. Zadatak je medija da pomognu oblikovanju informirane, kompetentne javnosti i tako što objavljuju sve one dokumente koje smatraju društveno relevantnim. Ako državne službe žele sprijeèiti da odreðeni dokumenti doðu u javnost, neka ih pokušaju zaštititi, ako za to imaju zakonsko uporište. Meðutim, državne službe ne smiju hapsiti i maltretirati novinare, jer tako stvaraju atmosferu neslobode u javnosti i obeshrabruju medije da obavljaju bitan dio svoga posla: da objavljuju društveno relevantne informacije. Represivna tijela uopæe ne smiju doæi u situaciju da odluèuju što jest ili što nije društveno relevantno, što se smije objaviti, a što se ne smije objaviti. A uhiæenja novinara vode nas upravo u tom smjeru. Èinjenica je, nažalost, da se u posljednjih sedam ili osam godina atmosfera i u brojnim zapadnim društvima okrenula protiv slobode tiska. Osobito je eklatantan sluèaj Judith Miller, bivše novinarke New York Timesa, koja je provela više mjeseci u zatvoru, jer nije htjela odati izvor informacija. Takvi su ekscesi jedna od žalosnih ilustracija današnje, Bushove Amerike, koja je izgubila svojedobno gotovo uzornu privlaènost slobode. REPRESIJA HAAŠKOG SUDA BBC je, takoðer, veæ nekoliko godina izvrgnut snažnim politièkim pritiscima, dok se u Njemaèkoj nedavno najavljivalo podizanje niza optužnica protiv novinara, zbog objavljivanja klasificiranih dokumenata (od èega se, sreæom, odustalo). Naposljetku, i Haaški se sud, u što smo se, nažalost, imali prigodu uvjeriti, prema medijima ponaša krajnje represivno (drugo je pitanje što neke od novinarskih “žrtava“ uopæe nisu novinari, nego, naprosto, obavještajci). Sve to, meðutim, ne mogu biti argumenti zbog kojih bismo u današnjoj Hrvatskoj trebali pristati na represivne akcije protiv novinara, na kakve se, naglasimo još jednom, nije odluèivao ni Tuðmanov sustav. Uhiæenje Željka Peratoviæa golema je policijska i politièka pogreška (koja bi, usput govoreæi, Ivi Sanaderu mogla odnijeti pokoji bod u istraživanjima javnog mišljenja, premda se Sanader odmah ogradio od hapšenja). Takvo se što, nadamo se, više neæe ponoviti.
|
AKTUALNO
 |
|||||
