ODNOS POLITIKE I DRŽAVNIH TIJELA PREMA MEDIJIMA - JAVNOST IMA PRAVO ZNATI ZAšTO VAS TAKO MASNO PLAæA!

11.12.2007.

Ta bi èinjenica trebala zabrinuti i njih i nas, osobito u kontekstu približavanja Hrvatske Europskoj uniji koja, kao temeljni dio prilagodbe europskim standardima, traži napredak u odnosu s javnošæu državnih, regionalnih i lokalnih upravnih tijela. Primjerice, rijeèi dubrovaèko-neretvanske županice Mire Buconiæ koja na konkretno novinarsko pitanje odgovara kako «zadržava svoje pravo da ne odgovori» naprosto su neprihvatljive, tim više što je pitanje postavljeno u interesu javnosti iz èijih džepova odlazi (dolazi) njezina plaæa. Ni iskustva s gradonaèelnicom Dubrovnika nisu bolja. Koliko vjeruje svojim proèelnicima, pokazuje svaki put kada im netko od novinara pošalje neki, pa makar i za nju sasvim nevažni upit. Dubravka Šuica veæ dvije godine traži da se svi upiti, kao i proèelnièki odgovori, najprije pismeno dostave njoj na uvid kako bi dobili dozvolu za objavu. Da bi imala povjerenja u svoje podreðene, nisu pomogle ni tisuæe proraèunskih kuna koje je, pored njihovih visokih osobnih dohodaka, utrošila kako bi ih nagradila. Za što, do danas je ostalo nepoznato. Jednako takvo nepovjerenje uporno gaji prema medijima, kao da oni postoje samo kako bi pisali protiv nje. U tom cilju od nas traži da svaki upit, makar se nje uopæe ne ticao, pošaljemo i njoj kako bi ga odobrila. Oni koji joj nisu po gustu, uglavnom ostaju neodgovoreni. Slièno iskustvo imamo i sa zamjenikom gradonaèelnice Antunom Kisiæem, koji se nije libio obavijestiti nas kako je naglo otišao na put kada mu je postavljeno pitanje bilo odveæ škakljivo. Istu taktiku imaju mnoga Ministarstva (tko god bio na vlasti), Državno odvjetništvo, pa i Ratko Maèek, glasnogovornik hrvatske Vlade. Nakon što tjednima otežu s odgovorom, pritisnuti upornošæu novinara na koncu pošalju recital èlanaka Zakona ili odgovor koji svjesno promaši temu, misleæi da se time lišavaju odgovornosti za postavljeno im pitanje. A ono i dalje visi u zraku. Kada novinari objave pitanje bez odgovora, nalaze se uvrijeðeni što se «piše protiv njih», iako im je dana prilika. Ne komentirati odreðenu situaciju oni svakako mogu, ali uskratiti odgovor ne mogu, kako misli županica, jer javnost ima pravo znati zašto ih tako masno plaæa. To kaže i Zakon o medijima, istièe Mario Bošnjak, tajnik Hrvatskog novinarskog društva.

Upravni sud ih je proglasio krivim
Prekretnica u hrvatskom pravosuðu bila je tužba zbog kršenja prava na pristup informacijama novinarke Radio 101 Jelene Berkoviæ protiv hrvatskog premijera Iva Sanadera. Uskraæivanjem informacija poèinio je prekršaj prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, koji predviða novèanu kaznu od 5.000 do 10.000 kuna za odgovornu osobu u tijelu javne vlasti. Upravni sud je ocijenio da je premijer protuzakonito novinarki uskratio informaciju, ali njegov grijeh nije sankcioniran niti je uslijedila javna isprika (!). U ovom sluèaju obeshrabruje što se nije radilo ni o kakvim tajnim podacima, a od nadležnih ipak nije stigao nikakav odgovor usprkos opetovanim upitima novinarke. To samo pokazuje koliko su ljudi u državnim institucijama vlasti ili nedovoljno sposobni ili bahati, a najèešæe i oboje.
- Nisam sigurna jesam li pogriješila što nakon presude u moju korist nisam tražila i da se financijski kazni osobu koja je proglašena krivom za uskraæivanje informacija, a formalno je to bio premijer Sanader i Vlada RH kao pravna osoba. – kazala je Jelena Berkoviæ - Èinilo mi se dovoljnim što je glasnogovornik Vlade Ratko Maèek ipak platio svojevrsnu kaznu jer je javnost dobila još negativnije mišljenje o njemu. Sigurna sam da je presuda razjasnila njegovu sklonost manipulacijama. Postalo je jasno da je zaposlen kako bi se bavio politièkom propagandom i marketingom u što ulazi i izravno laganje, a ne da bi posredovao u vjerodostojnoj komunikaciji izmeðu Vlade i javnosti. – istièe novinarka Radija 101. - Posebno problematiènim vidim to što uopæe nisam tražila neke dokumente koji bi bili škakljivi HDZ-ovoj Vladi jer sam tražila izvještaje o radu Vladinog Ureda za unutarnji nadzor iz mandata koalicijske Vlade premijera Raèana. Dakle, Vladin Ured za odnose s javnošæu odbijao je dati mi te izvještaje ili zbog bahatosti ili zbog lijenosti. Držali su se kao da su popili svu pamet svijeta i po principu «tko šiša tamo neku babu i njena pitanja». U svakom sluèaju, nakon presude, Maèek me više ne ignorira, kao ni razni drugi glasnogovornici. Kada sam prije par tjedana od Vladinog Ureda za odnose s javnošæu tražila dnevne redove i zakljuèke sa sjednica Vlade koje su ove godine zatvorene za javnost, odgovorio mi je, iako u roku od 15 dana. Odgovor nije zadovoljavajuæi, pa se naše dopisivanje nastavlja, ali barem je komunikacija dvosmjerna i ignoriranja više nema. A ako odgovori ostanu nezadovoljavajuæi, opet æu se obratiti Upravnom sudu. – zakljuèuje Jelena Berkoviæ.

Jedni mogu, drugi ne
Najveæi problem u komuniciranju aktualne gradske uprave s ovdašnjim novinarima je, po mome sudu, centralizacija informacija. – istièe Luko Brailo, dopredsjednik HND-a i dugogodišnji dubrovaèki novinar. - Iskustvo pokazuje da se pitanja u pisanoj formi najprije trebaju uputiti Uredu gradonaèelnice, zatim taj dopis ide do nadležnog proèelnika, potom se odgovor vraæa na potpis gradonaèelnici, i tek tada novinari dospijevaju do zatražene informacije. U takvom dugotrajnom komuniciranju novinari se pretvaraju u «pisare», i moraju se zadovoljiti prispjelim, èesto poloviènim i nepotpunim odgovorima, buduæi da im je uskraæena moguænost postavljanja potpitanja o temi za koju su zainteresirani. – kaže Brailo. - Takoðer je primjetno kako dio proèelnika vrlo èesto samostalno istupa u javnosti, pa se postavlja pitanje zašto jedni to mogu, a drugi ne. Smatram da bi u buduænosti i Dubrovnik, po uzoru na druge hrvatske sredine poput Zagreba, Splita, Rijeke itd., trebao ustrojiti Odjel glasnogovornika gradske uprave kako bi obavještavanje javnosti bilo brže i temeljitije.

Povratak