Kriza mora uspjeti

15.03.2009.

U Hrvatskoj ništa nije uspjelo pa neće ni kriza.« Ova, očigledno s namjerom da bude duhovita (pa tako na prvu loptu kod mnogih i primljena) misao koja dolazi e-mailom s naznakom »rečenica utjehe« ustvari je surovo beznadna ukoliko krećemo od postavke da je »kriza šansa«. Kriza se uvukla u sve pore društva i zasigurno je termin koji je posljednjih mjeseci beskrajno eksploatiran. Suočeni smo s krizom gospodarstva, krizom morala, krizom društva, krizom vrijednost, krizom u automobilskoj, modnoj industriji... Ukratko svim mogućim krizama.
    Kriza je zahvatila i medije, pa tako i nazovimo ga uvjetno »znanstveno i obrazovno novinarstvo«.
    Javno ili građansko novinarstvo tako bi trebalo apatične građane koji ni o čemu više ne mogu misliti osim o krizi »vratiti« u javni život. Štoviše novinari bi slijedom te logike trebali ne samo više informirati javnost, nego je ponovo formirati odnosno ponovo stvoriti javni diskurs, a potom onda informaciju. I na teoretskoj razini vjerojatno bi i novinari i javnost to i potpisali. Međutim, kako je kriza već metastazirala, prostora je za to čini se malo.
    Još ne tako davno, područje obrazovanja i znanosti u novinarstvu bio je jedan od uvjetno rečeno najnezanimljivijih područja za obje strane, dakle i za novinare, ali i za javnost. Tekstove koji su pratili događanja u tom segmentu društva uglavnom su čitali oni koji se u njima spominju i ona skupina pasioniranih čitača koji novine iščitavaju od početka do kraja. Obrazovanje je postajalo zanimljivo kada su eventualno učitelji i nastavnici najavljivali štrajk, dok je znanost još rjeđe dobivala prostor. Sustav se kotrljao inercijom, nekad bolje nekad gore i sporadične potrese ubrzo bi zamijenila učmala svakodnevica.
    Onda je slijedio, u prvom trenutku, jedva primjetan period promjena, a potom se »upalilo svjetlo« i država je odlučila da ovo društvo postane »društvo znanja«. Pored krize svakako jedan od rabljenijih termina. I svima su nam puna usta postala »društva znanja«. O tom kako treba sve uložiti u znanje počeli su govoriti svi, doduše ulagao je kako tko, više ili manje, uglavnom manje.
    I onda je došla kriza. I obrazovanje i znanost došli su u krizu i novaca je sve manje, ali to je svima ionako jasno. Na deklarativnu podršku svi su navikli i više od toga puno ni očekuju, ali to je predmet neke druge rasprave. Činjenica je naime da je područje obrazovanja i znanosti u novinarstvu također upalo u zamku krize.
    Naime znanost može biti itekako medijski interesantna, kao paradigma ljudske znatiželje, istraživačkog duha i napretka čovječanstva treba predstavljati prvorazredan interes za medije. Izvješćivanje, praćenje znanosti u medijima, ne svodi se samo na edukativnu razinu za javnost, već je vrlo važna i etička dimenzija. Nova otkrića i nove kontroverze s tim u svezi zahtijevaju razumijevanje javnosti, otvaranje mogućnosti javnog raspravljanja i argumentacije kako bi se uspostavila kontrola/i/ili sloboda u razvoju »opasnih« ili nedovoljno kontroliranih otkrića, gdje mediji, kao posrednici igraju veliku ulogu.
    Novinari koji izvješćuju o znanosti trebali bi biti specijalizirani u određenoj grani znanosti kako bi sami razumjeli i mogli relevantno pratiti što se na određenom području događa. Uloga medija je i svojevrsna demistifikacija znanosti kao nečega običnom čovjeku, navodno, nerazumljivoga. To ne znači uprošćavanje ili vulgariziranje, nego dekodiranje na jezik razumljiv običnom građaninu kako bi mogao razumjeti, a onda u određenom trenutku i odlučivati, ako to bude potrebno. Važno je, dakle, podizanje razine informiranja, a onda i svijesti o važnosti i ulozi znanosti.
    Medijsko praćenje znanosti odnosno znanstvene i obrazovne politike obvezuje medije da prate u kojem se smjeru razvija i da se kritički odnose prema tome. Ne treba izgubiti iz vida i prisutnost apologije koja je nedopustiva, a najčešće je rezultat neznanja koje rezultira manipuliranjem novinara za određene interesne grupe. I tu je upravo poanta. Znanost je u trenutku postala kurentna roba. O njoj su počeli pričati i pisati svi, pa i oni koji čak i s formalnim obrazovanjem imaju malo. Suditi se počelo, ne kritički, nego »pljuvački«. Svestrani komentatori iz fotelje određene osobe proglašavaju vrhunskim znanstvenicima ili hohštaplerima, zavisno o preferencijama. Kriterijima ni traga. I nikoga za to nije briga.
    I da se vratimo na početak. Treba imati na umu još nekoliko činjenica. U kriznoj situaciji nikako nema mjesta za »mi i oni« (mediji i javnost) jer se takvim stavom automatski stvara plodno tlo za nesporazume koji mogu samo pogoršati već postojeću krizu. Stoga bi nužno trebalo u kriznim situacijama, u kojoj se dakle našlo i područje »znanstvenoga novinarstva« uključiti akademsku javnost u akciju i stvoriti od nje partnera jer je cilj dobiti informiranu javnost. Javnost treba senzibiliziratipovjerenjem, vjerodostojnošću i sposobnošću, a ne kritizerstvom i pljuvanjem. Za stjecanje povjerenja i vjerodostojnosti važno je biti pošten, iskren i otvoren. To naravno vrijedi za obje strane, jer dok pojedini članovi akademske zajednice instrumentaliziraju neke novinare kako bi postigli neke svoje ciljeve, samo njima znane, kriza sigurno neće biti šansa, ona će samo utirati put prema dnu koje nije fiksno. A ako smo se svi barem načelno usuglasili, a jesmo, da su obrazovanje i znanost jedini put razvoja, »naši i vaši« bi trebali prestati s osobnim napadima putem novina i portala, posvetiti se svom području rada i potruditi se da u Hrvatskoj »kriza uspije« jer jedino tako možemo vjerovati da će isplivati najbolji.

Povratak