hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Razbijena kušalica svinjske gripe

09.05.2009.

Socijalne su bolesti slične organskima - slabe imunitet, mogu biti fatalne, a i nema vidljivoga kriterija selekcije, svi obolijevaju na isti način. Malo je tako vjerojatno da će u nas na ulici ili u trgovačkom centru koga pogoditi geler od rafala ili bombe, ali su iskustva Miloševićevih zvončića još toliko svježa da ih nije teško prispodobiti metastazama raka. Dužničko ropstvo u koje se neprimjetno, kamatarenjem, zapadne je poput infarkta ili moždanoga udara, preživi se možda nešto češće, pa opet zna to onda biti do kraja život pun straha i drhtavice. A kada hodate ulicom, gledate kulturni program nacionalne televizije ili čitate kakav »nacionalni tjednik« gdje vas oglašavaju svinjom ili vas u prolazu netko pljune sa smiješkom, to je onda poput gripe, velika većina preživi, istina sa oslabljenim organizmom na neko vrijeme, ali pojedinci završe na groblju gdje opet neko vrijeme slučajni prolaznici okreću glavu od njihovih nadgrobnih kamenova. Ništa ni u društvenoj gripi ne pomaže ako ste inače snalažljivi, možete se slobodno zvati Milan Kundera, Igor Zidić ili čak Silvio Berlusconi.
Priča mi sinoć prijatelj pisac za kojega se ne bih zakleo da neće dobiti Nobela prije Kundere, kako je genijalni češki fabulator usporedio suvremene kolumniste s »enkavedeovcima«. Ta Kunderina replika pokazuje kako se još nije oporavio od virusa blage, europske, humane gripe koji se do njega došuljao u obliku prozirne denuncijacije kako je i sam bio denuncijator iz vlastitih »šala«. Berlusconi se zarazio nedavno, kada je zgromljeno objavio kako ne može doći sebi od užasa da njegova vlastita žena vjeruje novinama, a ne njemu. Ja mu, naravno, vjerujem, kao i Kunderi, jer čitam unutarnji rukopis djela, ali se isto tako ne čudim gospođi: ako je Silvio koliko jučer uvjerio veliku i kulturnu naciju da su Romano Prodi i lideri talijanske ljevice krvni rođaci Pol Pota, pri čemu je valjda glavni argument bilo to da Prodi i Pot počinju istim slovom, zašto i najbliži ne bi povjerovali opsjeni. Naravno da nije mislio ozbiljno, reklo bi se da je ispitivao granice polemike pa ih je, eto, i ispitao. Ništa manje pametni i po djelima poznat, naš Zidić je isto pristaša karantena kako bi se gripa ograničila. Čudi se on kako to da glavni urednik našega velikog tjednika objavljuje besramne i očito izmišljene konstrukcije svoga kolumnista kada je i njemu jasno, kako to Zidić točno uočava, da je riječ o kliconoši teškoga moralnoga virusa i to ne humane, nego po obličju svinjske gripe, karakteristične u perifernim prolazima.
Za razliku od Kundere i Berlusconija, Zidić je očito virus uspješno prebolio kao i njegov sugovornik Davor Butković. Butkovićeva i Zidićeva rasprava u subotnjem novinskom magazinu o hrvatskom društvenom moralu za mene je i osobno i kulturno dragocjena, svaki od njih dvojice suptilno i taktično u tome razgovoru brane naš opći prostor pa čovjek osjeti da je dobio infuziju i da će se ipak izvući. Zidić se, dakle, zgraža što Butkovićev kolega, šefredaktor ne reagira ni kada bi morao, primjerice, kada tekstualna nakaznost ne prelazi tek granicu zbilje, nego i bolesne mašte. Zidić pritom, dakako, zna da bi se gospodin šefredaktor smjesta ogradio time kako kliconoše imaju gotovo potpunu autonomiju.
To je i po sebi jasno, jer se epidemija širi i kada su gospoda šefovi imuni, pa su utoliko osobni morali šefredaktora nevažni, čak i pod pretpostavkom da i sami imaju obitelj, primjerice, sestru kojoj je danas imendan, na dan koji meni možda nešto znači, ali mu se zbog svinjske gripe nemam snage veseliti. Butković odgovara Zidiću kako je kliconoša zapravo koristan jer pomaže društvu da stekne imunitet. Na epidemiološkoj razini Butković je sigurno u krivu, ali na terapeutskoj naravno nije. On odlično zna, premda to ne govori, kako je upravo Zidić za urednika vlastite enciklopedije uzeo kliconošina mentora. Stvar je na prvi pogled šokantna, predsjednik Matice i doista jedan od rijetkih naših europejskih esteta, uzima za svoga sintetičara mentora pojave koju sam javno naziva najgorim riječima. Pojave koja s tim mentorom neprestance razmjenjuje javne komplimente. Zidić, međutim, čini pametan terapeutski korak, na koji upućuje i Butković: kada je epidemija već tu, i kada je uzela toliko maha, protutijela se mogu i stjecati i razvijati vjerojatno samo na taj način, čak i po cijenu da ishod bude fatalan poput Berlusconijeva bračnog brodoloma.
Da sve ovo o čemu govorim ne bi opet ispalo jeftina ironija ili tobože nerazumljiva aluzivnost, spreman sam odmah priznati da sam i sam s mentorom više nego srdačan. Mogu to i dokazati: nedavno mi je posvetio svoju knjigu koja govori o riječima, i to ne na bilo koji način, nego se u posveti blagonaklono osvrćući na moju tobožnju vještinu s riječima u koju, dakako, uopće ne vjerujem, ali tu knjigu neću baciti u smeće niti ću tvrditi da je mentor dvostruka ličnost, licemjer ili manipulator. Tko je on zapravo, mnogo je teže znati nego proniknuti u plastičnu obrazinu kakva konfidenta, ali da jest važan i to u onom smislu o kojem, bez sigurnog odgovora, raspravljaju Butković i Zidić, o tome nema spora, baš kao ni o svinjskoj gripi kao društvenoj pojavi. Šokantna zagađenost našega javnoga prostora bezočnim lažima i uvredama možda je doista forma otrežnjenja od lažnih sustava vrijednosti, sve dok sama ne postane paradigma. Prešutno ili namjerno, posve svejedno.
Kada se pritom nastavno govori o provjetravanju, Zidić lakonski zbraja, a teško oduzima. Dobro pamti kada su ga zmije ujedale i lako zaboravlja kada sam smjenjuje tako da nema vremena pričekati da na njegov tribunal stignu oni koje smjenjuje pa oni za odstrel saznaju još mnogo kasnije nego u doba slične manire prijatelja na kojega se tako često poziva, a o čijim bi smjenama oni na koje su se odnosile čitali u novinama. I to je pravi dokaz kako novine tek šire, ali ne mogu kreirati, čak ni mutirati društvenu gripu koja se ne zove španjolska, nego hrvatska.

Povratak

AKTUALNO