hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Smrtonosno novinarstvo

13.06.2009.

Zdravko Vičević ustrijelio se 17. rujna 1991. u svojoj kući u Valpovu. Bila je to posljedica teksta »Imena i adrese armijske bagre: svi ljudi Bore Ivanovića« u Slobodnome tjedniku (ST) od 5. rujna 1991. U njemu je Zdravkov sin Stjepan prokazan kao »operativac KOS-a«. Zdravku Vičeviću prijetili su mašući mu pred kućom tim primjerkom ST-a, pa si je ustrašen i šokiran oduzeo život. Tekst je napisao Zvonimir Hrpka, dopisnik ST-a iz Osijeka. Devet godina kasnije, 2000., novinar Ferala Drago Hedl otkrio je i objavio da je Zvonimir Hrpka pseudonim Josipa Kelemena, tadašnjeg glavnog urednika Glasa Slavonije, i današnjeg ravnatelja Nacionalnog centra za informiranje i edukaciju potrošača te tajnika Udruge za UNP (Ukapljeni naftni plin). Stjepan Vičević, kojega je Hrpka alias Kelemen optužio da je »zadužen za rad« nekoliko obavještajaca, u vrijeme objavljivanja teksta ležao je u pritvoru JNA u Tuzli pod optužbom da je surađivao sa Zborom narodne garde. U Beogradu je Vičević 16. siječnja 1992. osuđen na dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog odavanja vojne tajne. U Hrvatsku je vraćen 14. kolovoza 1992., u velikoj razmjeni ratnih zarobljenika, te je do časnog otpusta u rujnu 1995. bio pripadnikom Hrvatske vojske.
   
Kelemenova ST-osveta

Dva mjeseca prije samoubojstva Vičevićeva oca Zdravka, u srpnju 1991., isti taj Josip Kelemen u ST-u objavio je nepotpisan tekst »Glas srbo-boljševika«. U toj »strogo povjerljivoj informaciji iz vojnog vrha« objavio je imena petero »jugoslavenskim organima i vladi lojalnih novinara i urednika« Glasa Slavonije, od kojih su četvorica – Srbi. Peti, Miroslav Peretić, danas živi u Rijeci.
    – Osjećam gorčinu u ustima kad se danas toga sjetim. U ono su se vrijeme oslobađale najniže strasti. Ali molim vas da ne objavite ništa revanšistički, želim samo reći da mi je gorčina temeljni osjećaj. Bilo je to uistinu užasno razdoblje, koje su neki ljudi koristili za najbjednije rabote. Mrsko mi je o tome i govoriti, kazao je Peretić ovih dana za naš list. Feralovu novinaru Dragi Hedlu Peretić je posvjedočio kako je Kelemen njegovo ime objavio »iz osvete«:
    – Kao pravnik u Glasu Slavonije bio sam zadužen ispitati težu povredu radne dužnosti koju je učinio Kelemen, kada je organiziravši nagradnu igru, financijski oštetio poduzeće. On se tada dogovorio s upravom o sporazumnom prekidu radnog odnosa, ali nikako nije donosio papir u kojem to traži. Nekoliko sam ga puta na to podsjećao i to je vjerojatno razlog zbog kojih mi se onako osvetio u ST-u, ispričao je Peretić.
    – Sramotno je za Hrvatsku da nije u stanju sama poduzeti progon novinara za ratne zločine, nego da se ugleda na susjede. Morali bismo to činiti autonomno, bez obzira na to čini li to netko drugi.Apsolutno ima osnove da se u Hrvatskoj pokrenu kazneni postupci za ratne zločine protiv novinara, kazao je za naš list zagrebački odvjetnik Slobodan Budak, odgovarajući na pitanje ima li temelja pokretanju kaznenih postupaka protiv novinara, po uzoru na istrage pokrenute protekloga tjedna u Beogradu.
    – Ratni zločini ne zastarijevaju, a poticanje na njih oblik je činjenja istog tog djela. Kao što ne zastarijevaju ratni zločini, tako ne zastarijevaju ni djela u neposrednoj vezi s njima, kazao nam je Budak, kojemu je – kao i svakome našem sugovorniku – Slobodni tjednik prvi pao na pamet u razgovoru o novinarskome poticanju na ratne zločine. – U tim su se novinama iznosile tvrdnje da je ova ili ona osoba četnik i da čini zlo Hrvatskoj, a dva ili tri dana kasnije ta bi osoba bila ubijena, rekao je Budak.

   
Srbija od nas korak dalje

No možda bi manji problem bio da je samo ST otvoreno širio mržnju. Šef osječke policije Josip Reihl-Kir – čovjek za kojega danas postoji opće uvjerenje da je bio predan miru – ubijen je, primjerice, 1. srpnja 1991., točno na dan kada je Glas Slavonije objavio intervju s Branimirom Glavašem. Glavaš u tom intervjuu poziva građane da više ne vjeruju policiji, nego da svaku sumnjivu rabotu u gradu dojave Sekretarijatu za narodnu obranu, koji je vodio on osobno. Odvjetnik Anto Nobilo, koji kaže da je »Srbija od nas korak dalje, što nije loše«, ustvrdio nam je kako bi »sudovi praksom morali odijeliti što je kaznenopravna, a što političkodruštvena odgovornost za zločine«. Nobilo naime smatra da »trebaju odgovarati i intelektualni začetnici zločina, a ne samo izmanipulirani mladi ljudi koji su okrvavili ruke«. To dakle, smatra Nobilo, ne bi trebalo obuhvatiti samo novinare, nego i političare i sve koji su huškali na zločine i širili mržnju među narodima, koja je pretekst za svaki zločin.
    – Morali bi odgovarati ili moralnopolitički, ili kazneno, ako se dokaže izravni neprekinuti uzročnoposljedični niz između njihova huškanja i samog zločina, smatra on. To je, kaže Nobilo, »vrlo teško, ali u tom pravcu valja ići«.
   
Gebelsovština u Hrvata

A kada je riječ o onim mekšim vrstama nedjela riječju, hrvatska je javnost pravi ocean beščašća, od najradikalnijih slučajeva otvorenog medijskog linča kakve smo upravo opisali, preko otvorenoga filoustaškog antisrpstva i antisemitizma kakav su potkraj devedesetih njegovala od države dotirana pera Hrvatskoga slova, pa preko cijeloga spektra opravdavanja zločina, prekrajanja povijesti i ulizištva ekstremnoj desnici što ga personificiraju nevjerojatni Milan Ivkošić i vječna zvijezda Hloverka Novak-Srzić, pa do smiješnoga i relativno bezopasnog prepariranja vlastitih novinarskih biografija kakvim si je zadovoljenje vlastitoga hedonizma osigurao Goran Milić. Cijele su knjige, cijele antologijske novinske rubrike nastale samo na detekciji mržnje i beščašća u javnome prostoru. A kako stvari sada stoje, malo je vjerojatno da će se i ovdje dogoditi ono što se počinje događati u Srbiji, i ono što je Drago Hedl – kojemu je onomad Goran Milić oteo nagradu za novinara godine – najavio u tekstu o uracima Josipa Kelemena: – Kad se jednom detaljnije bude istraživalo to vrijeme, histerija koju je raspirivao Slobodni tjednik Marinka Božića, neće biti zanimljiva samo kao sociopsihološki fenomen, ili poglavlje o gebelsovštini u Hrvata, već i kao autentična građa za ispitivanje tragičnih sudbina pojedinih ljudi koji su tada bili izloženi pravom medijskom linču. Jednom će se, kad tad, morati osnovati »moralni Haški sud« za ispitivanje medijskih zločina počinjenih u ratu na tlu bivše Jugoslavije. Neke sadašnje žrtve tako bi se pokazale kao nekadašnji medijski krvnici, pisao je Hedl.


Kelemen: ne petljajte se u to
   
    Ne petljajte se u to, kazao nam je Josip Kelemen kada smo ga ovoga tjedna nazvali i pitali je li pod pseudonimom Zvonimir Hrpka objavio tekst nakon kojega se ustrijelio Zdravko Vičević. »Nemojte to uopće dirati jer to sa mnom nema veze. To je pisao Hedl, i poslije toga se ispričao i on i njegova redakcija«. Drago Hedl odmah nam je opovrgnuo tu tvrdnju. »Ni ja ni Feral Tribune nikada se nismo ispričali. Stojim iza svake rečenice u tekstu, a tvrdnju da je Zvonimir Hrpka bio pseudonim Josipa Kelemena dobio sam iz pouzdanih izvora«, izjavio je Hedl za naš list.
    – Tekstovi u Slobodnom tjedniku objavljivali su se pod lažnim imenima. Novine je potpisivao pokojni Marinko Božić, iza njih ne stojim ja, niti imam pojma tko stoji«, tvrdi danas Josip Kelemen.

Čuljak i Šagolj – zaboravljeni heroji Herceg-Bosne
   
    – Tvrdi kao hercegovački kamen koji ih okružuje, bojovnici HVO-a još su odlučniji istrajati u svojim ciljevima, govori u mikrofon mlada izvjestiteljica Hrvatske televizije Dijana Čuljak stojeći 1993. pred rječicom Bunom, crtom bojišta HVO-a i Armije BiH. Pa ide izjava vojnika: »Ciljevi HVO-a se znaju – uzeti sve što je hrvatsko!«. To je samo jedan od bisera profesionalizma kojim su 1993. i 1994. uzdanice Tuđmanova HTV-a »izvještavali« o ratu Hrvata i Bošnjaka, izigravajući istinu, obmanjujući hrvatsku javnost i nanoseći neprocjenjivu štetu žrtvama. Danas, youtube.com dragocjen je izvor priloga ondašnjih dopisnika HTV-a iz Hercegovine Dijane Čuljak-Šelebaj i Smiljka Šagolja. Prva je, primjerice, u tim prilozima znala snimati mrtva tijela vojnika pa tvrditi da su »hrvatski civili mjesecima izloženi muslimanskoj torturi« i prenositi izjave kako je »sve ovo za Herceg-Bosnu i naš lijepi hrvatski grad Mostar«. Šagolj, pak, prenosio je izjave poput ove: »Ili mi ili oni! Dok su oni ovdje, nema mira u gradu Mostaru!«, ili čitao priopćenja Jadranka Prlića, Brune Stojića i Milivoja Petkovića u kojima raspisuju opću mobilizaciju i tvrde da »muslimani hoće izlaz na more«. Prlić, Stojić i Petković već su šest godina u pritvoru u Haagu. Dijana Čuljak-Šelebaj voditeljica je udarne političke emisije Otvoreno. Smiljko Šagolj postao je doktorom novinarstva u klasi Marka Sapunara na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu; na plaći je Hratske televizije bez prekida svih ovih godina, a svoja znanja unovčuje i prenosi studentima novinarstva na Sveučilištu u Mostaru. Kakva su to znanja, ilustrirat će samo jedna rečenica iz njegova magisterija 2005.: »Televizija i radio u BiH, posebice u FBiH, sredstva su politike međunarodne zajednice za pritisak da bi se tamo postigli stanoviti globalizacijski ciljevi«.
   
Zoran Pusić, predsjednik GOLJP-a: Potencijal za govor mržnje i dalje postoji
   
    Jeste li u Hrvatskoj zapazili ijedan konkretan slučaj ratnog zločina koji bi se mogao interpretirati kao posljedica teksta ili priloga u medijima?
    – Da. Notoran je slučaj »Slobodnog tjednika« iz '91. koji je objavio imena i adrese »četničkih simpatizera« u Sisku. Ubrzo poslije objavljivanja jedan dio ljudi s tog popisa je ubijen i, uglavnom, bačen u Savu, jedan dio se spasio bijegom, a za nekima su ubojice došle u Zagreb i ubile ih u Zagrebu. Tu se ne radi o (ne)odgovornosti novinara nego o direktnoj krivnji za ubojstva i za to im je trebalo suditi. Taj slučaj vrlo je sličan slučaju novinara iz Ruande koji su preko radija davali imena i adrese Tutsia uz dodatke poput »grobovi još nisu popunjeni«.
    Ima li, po vama, osnove za kaznene postupke protiv novinara u hrvatskim medijima za pisanje tijekom rata?
    – Ima. Nije bez osnove tvrdnja da su prvi meci, uvjetno, ispaljeni s nacionalnih televizija. Ali te televizije i dobar – zapravo loš – dio medija prenosili su, selektivno servirajući poluistine, ali ipak su prenosili stavove vodećih političara. Npr. da su sretni da im žena nije ni Srpkinja ni Židovka – Franjo Tuđman, da treba od malena učiti djecu da mrze Srbe – Bosiljko Mišetić, ili da Srbi u Hrvatskoj nisu politički nego ekološki problem – Anto Đapić.
    Kakva je situacija s novinarskim govorom mržnje danas, i kako tretirati one prijelazne oblike od govora mržnje prema nemoralu, kao što su opravdavanje mržnje, ulizivanje vlastima, širenje nacionalizma, prekrajanje životopisa...
    – Ulizivanje vlastima, švercanje nacionalizma pod patriotizam, prekrajanje životopisa pa i argumenti ad hominem, dakle vrijeđanje osobe sugovornika bez ikakvih pravih argumenata neće tako brzo nestati ni iz medija ni iz svakodnevnog načina komuniciranja na javnoj sceni. Teško je naći bolji primjer od uvaženih saborskih zastupnika. To nije lijepo ali nije ni poticanje na ratni zločin. No to pokazuje da potencijal za govor mržnje, pa i za poticanje na ratne zločine postoji, samo je malo gurnut ispod površine političkog, a onda i medijskog diskursa.

Povratak

AKTUALNO