hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Televizija javna, voditelji slučajni

25.07.2009.

Prosječno obrazovani hrvatski građanin zna da je Pjongjang glavni grad Sjeverne Koreje, ali legenda, poprilično utemeljena u stvarnom događaju kaže: novinarka informativnog programa HTV-a pripremala je prilog za večernje vijesti i priupitala kolege je li Pjongjang predsjednik Južne ili Sjeverne Koreje. Navedena se priča potom proširila prisavskim hodnicima kao svinjska gripa Šibenikom i do danas funkcionira kao metafora neukosti među osobljem javne televizije. U neka bolja vremena, HTV je slovio kao bastion općeg znanja, istesane dikcije, upečatljivog i šarmantnog javnog nastupa, zbog kojega je prepoznavanje na ulici i usklik »to je ona(j) s televizije« podrazumijevao društveni status i nezanemarivu popularnost. Dojam da na Prisavlju baš svatko danas može dobiti autorsku emisiju i blamirati se pred publikom koja u HRT-ovu škrabicu svakog mjeseca ukapne 78 kuna, prisnažio je ovog ponedjeljka ljetnim magazinom Korner stanoviti Miroslav Zadro. Zamuckivanje, grozničavi pogledi u pogrešnu kameru, nesuvisla i slabašno kompetentna pitanja gostima u studiju, samo su dio arsenala kojima je Zadro nabrao obrve prosječnog gledatelja (koji zna da Pjongjang nije predsjednik ni Sjeverne ni Južne Koreje). Premijerni nam je Korner tako donio naramak upitnika nad glavom: zašto plaćamo pristojbu televiziji koja je odavno izgubila funkciju javnog servisa što informira i obrazuje, i zašto nam, dok pratimo njezin program u udarnom terminu, mora biti tako strahovito neugodno da se crvenimo umjesto voditelja koje su urednici okrutno posadili pred kameru? Premijerni nastup ubogog Zadre, inače dugogodišnjeg voditelja na Hrvatskom radiju, složno je dan kasnije ocijenjen jadnijim od eksperimentalnog programa TV Moslavine, a HTV-ova Služba za jezik i govor ocijenila ga je samim jedinicama. Prije ovog slučaja nezabilježeno.
    Zašto, dakle, pojavljivanje pred kamerama najutjecajnijeg hrvatskog medija više nije trnoviti put od jutarnjih vijesti, županijskih panorama i polaganog osvajanja TV- etera, već se deformirao u trokorak: ton- kamera- svjetlo – imaš vlastitu emisiju?
    Jasmina Nikić, čuvena televizijska voditeljica koja nakon umirovljenja povremeno surađuje s HRT-ovom Službom za jezik i govor, umjesto upiranja prstom u neuke kolege kaže:
    – Na audiciju tadašnje Televizije Zagreb prijavila sam se 1961., zajedno s još 1.500 kandidata. Prošla sam prvi, strahovito rigorozan krug, nakon kojega nas je ostalo 500. Sljedeća je selekcija ostavila 100 ljudi, pa 50, da bi naposljetku u izboru bile samo jedna kolegica i ja. U to je vrijeme novinar do dvije godine proučavao studijske situacije, vještinu vođenja razgovora i poštivanja sugovornika prije nego bi ušao u studio, znakovito tumači Nikić.
    Ostaje, ipak, nerazlučivo kad je kao HTV-ov standard i predmet nečuđenja isklijala poštapalica »možda ću sad postaviti glupo pitanje«, koju iz emisije u emisiju ispaljuje urednica Otvorenog Dijana Čuljak Šelebaj. Jedna od prvih violina prisavske informative, baš poput kolege Zadre, ležernim pristupom valjda daje do znanja da se u središnji studio može ušetati svatko od gledatelja i bez priprema ili minimuma kompetencija voditi panel diskusiju pred stotinama tisuća ljudi. Široki zamah novinarskog kista, od brušenja dikcije do temeljite pripreme za emisiju, postao je, sve se čini, anakroni luksuz iz vremena crno-bijelih ekrana koji još funkcionira isključivo kao nostalgično sjećanje. Cinici modernog kova rekli bi da je Jasminu Nikić pregazilo vrijeme. Cinici nostalgičari bi odgovorili je u eri Čuljakove i Zadre dovoljno izaći na ulicu, pokupiti prvog slučajnog prolaznika, odvesti ga u studio i obavijestiti ga da od sutra ima autorsku emisiju. U udarnom terminu.

Povratak

AKTUALNO