hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

Hoće li internet ipak spasiti novine?

01.08.2009.

Njujorški dnevnik El Diario la Prensa ne samo da je najstariji i najčitaniji dnevnik na španjolskom jeziku u New Yorku, nego je i jedan od najuspješnijih listova na svijetu. Raste iz mjeseca u mjesec, godišnje preko 20 posto. Tajna njegova uspjeha krije se u činjenici da se taj list obraća Latinoamerikancima u New Yorku, najvećoj i najbrže rastućoj američkoj manjini, na njihovom jeziku. Riječ je o ljudima koji u tom megalopolisu uglavnom rade lošije plaćene poslove, na otvorenom, pa nisu baš u prilici čitati novine na internetu i na iPhoneima i drugim suvremenim aparatima. Takvi čitatelji silom prilika ostaju vjerni starom, dobrom papiru, premda El Diario ima i izvrsno uređeno internetsko izdanje.
    No slučaj njujorškog El Diarija prava je rijetkost. Drugdje, pa i kod nas u Hrvatskoj, novine su uglavnom u padu, a čak su i saborski zastupnici odlučili štedjeti na novinama. Novinska industrija pogođena je dramatičnom gospodarskom krizom, ali i internetom, tako da današnje novine polako gube dva temeljna izvora prihoda: kriza im drastično reže prihode od marketinga, a internet im oduzima čitatelje. Ljudi, naime, sve manje kupuju novine, no to ne znači da manje i čitaju. Dapače, istraživanja govore da čitaju kao nikad prije, ali sve više preko elektronskih displeja i interneta, dok novinama ostaju vjerni stariji čitatelji, kojih je sve manje.
    Novine su se zatekle u začaranom krugu, iz kojeg ne vide izlaz. Mnogi dnevnici, pa i oni najugledniji, bore se protiv krize otpuštajući svoje najbolje novinare (Washington Post), izazivajući zgražanje javnosti. Većina listova smanjuje broj stranica i otpušta honorarne suradnike, štedeći gdje god mogu.
   
Naplata novinskog sadržaja na internetu

Međutim, svima je jasno da se radi o golom preživljavanju, jer to nije put za izlaz iz krize, niti dugoročan model opstanka tiskanih medija. Rupert Murdoch, jedan od najvećih i najomraženijih medijskih mogula, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri znao prepoznati trendove, izlaz vidi u početku naplaćivanja novinskog sadržaja na internetu, najavljujući rat »parazitskim internetskim kompanijama«, koje dobro zarađuju na iskorištavanju tuđih (novinskih) autorskih sadržaja.
    Govoreći početkom mjeseca na tradicionalnom susretu medijskih poduzetnika u američkom Sun Valleyu, 78-godišnji osnivač News Corporationa, po Forbesu 132. najbogatiji na svijetu, naložio je novinama u svom vlasništvu, među ostalima i Timesu te Sunday Timesu, kao i tabloidima Sunu i News of the Worldu, da u roku od godinu dana počnu naplaćivati pregledavanje članaka na svojim internetskim stranicama.
    Internet novinama nije donio očekivane rezultate. Prihod od internetskog oglašavanja nije rastao očekivanom brzinom, niti je pokrivao velike gubitke uslijed pada prodaje tiskanog izdanja. Pokazalo se da su se internetski čitatelji brzo naviknuli na besplatnost internetskih sadržaja, a uz pad prodaje tiskanih izdanja pali su i prihodi od marketinga u tim izdanjima. Sve to dovelo je do prepolovljavanja prihoda u Murdochovim britanskim izdanjima, no takvom se situacijom, na što upozorava i sam Murdoch, okoristio prije svih Google, koji u SAD-u, ali i drugdje, kontrolira tri četvrtine internetskog marketinškog kolača.
   
Wall Street Journal

Mnogi su listovi na razne načine pokušavali naplatiti svoja internetska izdanja, no samo su rijetki bili u tome uspješni. New York Times ograničavao je pristup svojoj bogatoj arhivi, a pokušavao je naplaćivati komentare i mišljenja svojih novinara. Nije išlo. Wall Street Journal jedan je od rijetkih uspješnih: uspio je prikupiti više od milijun pretplatnika, dok je Financial Times najprije pokušao privući čitatelje slobodnim pristupom, nakon čega se zahtijeva registracija, a na kraju i plaćanje.
    Prihodi od oglašavanja na internetu nisu dovoljni za financiranje skupih i velikih novinskih redakcija, a njihova internetska izdanja dosad nisu osmislila nikakav sustav samofinanciranja, nego su bila tretirana kao trošak. No tomu je, čini se, došao kraj.
    Iako su i same novine svojom poslovnom politikom posljednih godina pomogle širenju uvjerenja kako su informacije besplatne, u što su brzo povjerovali i korisnici interneta, odnosno čitatelji – čemu je sigurno pridonijelo uvjerenje o posebnoj ulozi medija, »pasa čuvara« demokracije – uvođenje poslovnog odnosa i za internet sada postaje pitanje opstanka samih medija, a ne samo njihovih internetskih izdanja.
    U Financial Timesu, koji, podsjetimo, naplaćuje svoje internetske stranice, čak su i izračunali cijenu internetske stranice, koju novine uglavnom besplatno nude na internetu. Internetska stranica na kojoj je objavljen članak o plaćanju sadržaja na internetu teoretski vrijedi četiri posto cijene tiskanog izdanja, što iznosi 17,5 centi, premda je, zapravo, njezina prava cijena određena interesom čitatelja za njezin sadržaj.
    Pred nama je, dakle, novo zaoštravanje odnosa novina i interneta, što će, kako revolucionarno najavljuju medijski analitičari, u nekoliko sljedećih godina iz korijena promijeniti i internet kakav danas poznamo. Ako se takve najave pokažu točnima, internet bi, barem u njegovom informativnom dijelu, uskoro mogao postati jedna velika virtualna trgovina.
   
    Drugim riječima, najkasnije u roku od pet godina, sve što na internetu bude vrijedilo, to ćemo morati i platiti, nakon čega će sadašnja internetska besplatnost postati stvar prošlosti i iznimka od pravila, na koju ćemo brzo zaboraviti.
   
Uskoro Kachingle

Dosad, međutim, nije smišljen efikasan način na koji bi korisnici interneta plaćali za pregledavanje internetskih sadržaja, no sada je, čini se, rješenje i za taj problem na putu. Uskoro, u sljedećih nekoliko mjeseci, trebao bi proraditi Kachingle, za koji neki američki stručnjaci za internetske medije tvrde da je najbolji od svih dosadašnjih pokušaja. Kachingle je zanimljiv, jer internet i dalje ostaje besplatan, a plaćanje dobrovoljno. Dakle, i dalje će korisnik slobodno surfati internetom, skačući sa stranice na stranicu – što je, uostalom, u samoj prirodi interneta – no svakog će mjeseca u tu svrhu odvajati simboličnu svotu, koja trenutačno iznosi pet dolara.
    Tijekom surfanja označavat će koje internetske stranice želi pomoći, a na kraju će se njegov prilog razdijeliti između internetskih stranica koje je posjetio, i to razmjerno vremenu koje je proveo na pojedinoj stranici.
    Naravno, nisu svi podjednako oduševljeni Kachinglom, upozoravajući kako su se dosadašnji pokušaji virtualne trgovine koja se temeljila na dobrovoljnosti nisu pokazali osobito uspješnima. Međutim, utemeljica Kachinglea Cynthija Typaldos tvrdi kako u slučaju tog projekta ipak nije riječ o altruizmu, iako će korisnici plaćati nešto što su dosad imali besplatno, i to dobrovoljno. Zapravo, nije ponajprije riječ o altruizmu, koji je u drugom planu, jer je, po Typaldos, glavni motiv na kojem se temelji Kachingle, ljudski ponos. Svojim virtualnim izborom korisnici interneta gradit će svoju virtualnu osobnost, slično kao što to čine i u stvarnom svijetu, izborom automobila ili glazbe koju slušaju i kupuju, tako da je altruizam i želja da pomognu novinama i časopisima koje vole u drugom planu.
    No čak ako se Kaschingle i ne pokaže tako savršenim kao što se neki nadaju, tu je nekoliko konkurentskih projekata, poput EmancyPaya, Inamoona i Contenturea, kojima također najavljuju perspektivnu budućnost. I oni novinski izdavači koji su se sve donedavno polako pripremali za definitivno stavljanje ključa u bravu, sada ponovo najavljuju naplatu svog internetskog sadržaja (New York Times), razmišljajući o najefikasnijiem načinu naplate. Umjesto predaje, novine se pokušavaju izboriti za priliku da naplate svoj proizvod, čija je proizvodnja skup i odgovoran posao, a ne da im njihovu dobit drugi odnesu pred nosom. Razdoblje besplatnog i otvorenog interneta, dakle, primiče se kraju.

Povratak

AKTUALNO