Tržište jače kažnjava dosadu nego neistinu

26.09.2009.

Tvrditi da su mediji u Hrvatskoj »požutjeli« postalo je opće mjesto komentiranja domaćeg medijskog prostora. I ne treba biti osobito lucidan, pa ni medijski obrazovan, da bi se taj stav potvrdio. Dapače, kontroverzna bi danas bila tvrdnja da su mediji istinski servis javnosti, nepristrani u prenošenju poruka i nezavisni od politike, vlasti i raznih drugih interesnih lobija. Njena potkrepa zahtijevala bi demagoške potencijale našeg nesuđenog hoću-neću predsjedničkog kandidata, pa je stoga mnogo lakše reći da ništa ne valja i da se medijska slika može nacrtati žutim i crnim bojama, uz ključne »tagove« – seks, smrt i skandal. Žalosno je u ovoj priči to što i letimičan pogled na naslovnice dnevnih novina ili strukturu vijesti ne samo na komercijalnim, već i na javnoj televiziji, govori u prilog toj tezi. Ozbiljnije analize pritom su, čini se, nepotrebne.
    Jedan dio medijskog »žutila« mjeri se srozavanjem praga medijskog poštivanja tuđe privatnosti. I nisu pritom problematični slavni ili »slavni«, i jedni i drugi koji žive od pojavljivanja u medijima, i to u bilo kojem kontekstu jer važno je samo da se piše – problemi nastaju u tretiranju privatnosti običnih, tzv. malih ljudi. Oni ne traže medijsku pompu i ne žele da im je lice raspaljeno u najtiražnijim dnevnim novinama samo zato što su pali pod tramvaj na Jelačićevom trgu u Zagrebu. A upravo to najtiražniji rade pa je žalosno što pravu fotoinformaciju o događaju donose male, zaboravljene, politički i etički nevjerodostojne novine. Tijelo žene skriveno je leđima bolničara dok fotoreporter bilježi ključnu informaciju: perverzno naslađivanje okupljenog mnoštva tuđom nesrećom.
   
Manipuliranje općim interesom

O takvim i sličnim fenomenima (ne)poštivanja privatnosti održana je instruktivna panel-diskusija na prošlotjednom Weekend Media Festivalu u Rovinju, na kojoj su gostovali akteri medijske scene u regiji uz glasnogovornika Ravnateljstva policije Krunoslava Borovca, s kojim je Policiji, sudeći prema stalnim reakcijama javnosti, doista upala sjekira u med. Berislav Jelinić iz Nacionala i Boris Rašeta iz 24 sata predstavljali su hrvatske, Vesna Milanović, zamjenica glavnog urednika Sveta, srbijanske, a Bojan Požar, direktor i glavni urednik mrežnog časopisa Požareport, slovenske snage.
    Medijski djelatnici pritom su pokazali zavidnu razinu demagoške upućenosti u branjenju uglavnom svojih pozicija i pripadajućih im svjetonazora, pri čemu je definiranje javnog interesa često igralo ključnu ulogu. Pa je tako Požar utvrdio da nema općeg javnog interesa, odnosno da ga je nemoguće definirati, što, dakako, nije bez osnove, ali definitivno ostavlja mogućnost da se parcijalni interesi prometnu u vrhunaravnu potragu za istinom, koja je od opće važnosti. Interesni lobiji, koji mogu biti estradni, politički, ali i kriminalni, ovdje često igraju ključnu ulogu pa mediji, u potrazi za čitateljem/gledateljem, nekritički prenose (pseudo)informacije koje onda i tretiraju neprimjereno.
    Slučaj, odnosno njegov tretman u medijima, oko kojeg se razvila polemika na panelu poznat je kao, izgleda fabriciran, slučaj osječkih moćnika koji seksualno iskorištavaju štićenice Doma za odgoj djece i mladeži u Osijeku. Podsjetimo, istog dana kad je na općinskom sudu u Osijeku podignuta optužnica protiv čovjeka koji je navodno širio lažne glasine o svemu tome, u tjedniku Arena objavljena je fotografija koja također, čini se, nije autentična, a na kojoj je navodni osječki policajac s navodnom štićenicom Doma. Fotografije se sigurno sjećaju oni koji su je vidjeli, a njeno objavljivanje prokazano je kao dno dna hrvatskog medijskog žutila u pozadini kojeg su sasvim neki drugi, politički obračuni.
   
Medijska lirika krvi i sperme

Sudionici panela zaplitali su se pritom u priču o javnom interesu, ali i poštivanju prava na privatnost, osuđujući »slučaj Arena«, no ostavljajući prostor za vlastite manipulacije privatnostima i javnim interesima. I dok je moderator Igor Kanižaj prikazao istraživanje Mediametra »na reprezentativnom uzorku« po kojem Hrvati u 98,8 posto slučajeva odgovaraju niječno na pitanje trebaju li mediji objavljivati fotografije maloljetnih osoba, čime je valjda trebalo pokazati da Hrvati nisu baš toliko beskrupulozni, nije se uputilo na ključnu dihotomiju – informacija/fotografija. Jer provjerena, pa i neugodna informacija je jedno, ali fotografija je drugo. Iza objavljivanja konkretne fotografije ne stoji ama baš ništa drugo nego produciranje šoka i potraga za kojim prodanim primjerkom časopisa više. Stav koji takav postupak brani javnim interesom u formi osuđivanja nedopustivih modela ponašanja i djelovanja, obična je demagoška platforma za podizanje tiraže i perpetuiranje stanja u medijima koje etički relativizam pretpostavlja etičkom kodeksu.
    I tu je sad ključna priča o kokoši i jaju: je li prije bila krvava, seksom i maloljetnicima nabijena naslovnica ili su prije bili ljudi koji su tu naslovnicu tražili. Mediji tvrde ovo drugo, a ljudi, ne bi li se i sami osjećali ugodnije i ispravnije u svojoj koži, tvrde prvo. Pat-pozicija je zagarantirana, jer niti medijske kuće naručuju (skupa) opsežna istraživanja čitateljskih navika, pa da se vidi što tko želi ili ne želi čitati/gledati/slušati, niti čitatelji kažnjavaju medije zbog iznošenja neistina i degutantnih, potpuno suvišnih informacija i/ili fotografija. Kaže Boris Rašeta iz, dakako, 24 sata: »Tržište puno jače kažnjava dosadu nego neistinu« i pritom ubada u sridu. Jednako tako, onima koji zagovaraju medijsku liriku krvi i sperme sigurno idu na ruku najčitanije (ili najklikanije, da budemo precizniji) vijesti na popularnim news-portalima.
   
Pivo i publicitet

I ne pomažu etički apeli o nedavanju nepotrebnog publiciteta negativnim pojavnostima u društvu; recentni, benigni, ali itekako znakovit primjer odnosa hrvatskih medija prema toj stvari u slučaju mladića koji ulijeće na Wembley tijekom utakmice Engleska – Hrvatska, dosta govori. U trenutku kad debil ulijeće na stadion i pokušava osvojiti pivo u okladi i nezasluženi publicitet, režiser prijenosa utakmice prebacuje na kameru koja snima nebeski svod nad Wembleyem. No hrvatski mediji to znaju bolje: oni će objaviti fotku s nacerenom budalom koju, raskrečenu, zaštitari iznose s terena. Eto pivo i publiciteta. I dobro dok je riječ o bezazlenom ulijetanju na teren, ali što je s navijačkim huliganstvom, rasizmom i šovinizmom, ubojstvima, silovanjima i piromanijama čiji akteri također dobivaju nepotrebni publicitet? Njihovo suvišno razvlačenje pravda se, pak, šok-terapijom.
    A tako je nekako završila i navedena panel-diskusija na Weekend Media Festivalu, kad je moderator Igor Kanižaj upao u vlastitu zamku. Pod egidom šok-terapije nije mu bilo dovoljno prenošenje informacije o objavljenim degutantnim naslovnicama u hrvatskom medijskom prostoru – on ih je morao i pokazati. Zamolba da ih se ne fotografira i ne prenosi izvan prostora dvorane, što god o tome mislio moderator Kanižaj, nije djelovala dovoljno uvjerljivo.

Povratak