Gašenje Stojedinice? Neprocjenjivo! A to nije reklamni štos

19.01.2010.

Halo, policija! Vidim debelog muškarca! Preko puta prozora. Ne, nije Tom Gotovac. Ne, nije ni živ! Ne, Tom Gotovac je živ, ali nije ovaj koji je sada gol. Ne, nije ni mrtav! Ali to nije ni bitno, gol je i sve mu se vidi - uzbuđeno je vikala u telefonsku slušalicu smjerna Zagrepčanka, pridruživši se tako brojnim sugrađanima koji su u šoku, zgroženi i zgađeni zvali murju. Policija kao policija, otišla je na mjesto događaja provjeriti o čemu je riječ. Skužili su da je to plakat, reklamni. Skužili su da je gospođa preko telefonske slušalice govorila istinu. Skinuli su plakat s reklamnog panoa u prirodnoj veličini.

To će pokazati sucu kada dođe do suđenja. Malo je bolje nego da opisuju kako je tip sa slike, N.N. koji se već pojavljuje i na fejsu, zapušteno debeo, vjerojatno životno ugrožen i besramno pokazuje svoj organ. U stvari ne pokazuje, nego ga ne krije, pa je to isto kao da ga pokazuje. Za to će se vjerojatno uhvatiti odvjetnik Stojedinice koja na ovaj način govori kako je u dugovima zbog prošle uprave i braniti se od krivnje da propagiraju golotinju i pornografiju.

Jer prastari zakon, naslijeđen iz onih vremena, ne obvezuje nikoga da skriva svoje tijelo. Da propisuje, onda bi valjda propisao i da je lakat ružan ili kakav već mora biti dio tijela da bi postao sablažnjiv i uznemirujući, pa se mora pokriti. I palac, šmrkavi nos, klempavo uho, nešto slično. Pimpek, obavezno.

Minus je pornografija

No, zasad ne postoji popis dijelova tijela koji su zakonom proglašeni kao ružni. A i murji je jednostavnije pokazati sliku nego opisivati u prijavi da se na plakatu vidi debeo čovjek s malim pimpekom. Što je valjda njegovo zadovoljstvo. Ili tuga. Isti plakat koji je na tom detalju prekriven brojkom koja kaže, minus 19,000.000,00 kuna, a koji se pojavljuje kao dio kampanje, nakon što je privučena pozornost javnosti, valjda je dozvoljiv. I nesablažnjiv. Prirodan i logičan, sasvim uobičajen jer koja tvrtka danas nema gubitke.

A i mnogi su debeli. Te se zbog takvog plakata nitko ne može buniti. Samo žaliti, po izboru, debelog ili Radio. A to je nastavak kampanje Stojedinice. I njezina pobuna, drskost i provokacija. Nova uprava kaže da je tih 19 milijuna kuna minusa dug stare uprave i da je to, a ne golotinja, prava pornografija, što ne djeluje kao da je kriva rečenica.
Grad nije briga za Radio

Zanimljiva je u cijeloj priči i tvrdnja nove uprave u kojoj kažu da je Grad Zagreb sudjelovao u vlasništvu i nastajanju duga te da, kada je prodao svoj dio vlasništva, u stvari je novinarima Stojedinice, a oni su većinom kupili dionice Radija na kojem rade, uvalio i po 50 tisuća kuna duga.

Što Grad više nije briga jer lovu troši u projektima koji su bitni samo u uredu gradonačelnika, kao Zagreb.hr koji je dobio 20 milijuna kuna da bi oglašavao lijepe stvari o gradu i prvome čovjeku. I što, slično sugerira uprava u minusu nastalom u eteru. Naizgled nevidljivo, kao što je i uvijek kada nastanu dugovi.

Naravno da je plakat samo verzija ucjene i javne prozivke koju izvodi Stojedinica. Ali, to je ono što je činila od svog početka i ono što se od nje i očekuje.

Sud samo mora procijeniti je li i u kojoj mjeri grozno to što se na plakatu vidi muško spolovilo, a ignorirati ono što je u stvarnosti grozno - da jedan od gradskih radija ovako zove u pomoć i da su i ne tako davno bili grozniji plakati tijekom izborne kampanje. A na njih se nije reagiralo.

Jer da jest, onda bih svega dva, tri puta vidio spot koji me plašio do besvijesti, zbog kojega imam traumu i zbog kojega sam se budio znojan, na rubu suza i očaja jer me podsjećao i zloguko upozoravao da bih i ja mogao biti jedan od onih koji će izgubiti posao ove godine. A ja to ne bih ni sljedeće. I nikako ne bih da to bude povezano s time kako sam glasao.

Dobro, ne bih ni htio biti debeo kao tip s plakata, ali to valjda ovisi o meni. No, priča o pornografskom plakatu s jednim glavnim glumcem tu će negdje završiti.
Državni flaster na usta

Ono što neće završiti tako jednostavno jest priča o 19 milijuna kuna minusa. Radio je sada u privatnom vlasništvu i kao takav ima pravo bankrotirati i propasti. Budući da je Radio puno dužan državi, oko 8 milijuna kuna, nije nezanimljiva ponuda koja je stigla zamotana u rješenje koje kaže da bi država na ime duga preuzela dio vlasništva.

Zgodno, a nije ni tako strano s obzirom na to da je Radio donedavno kao vlasnika imao i Grad Zagreb. Postoji i šarmantno obrazloženje da je, svemu usprkos, i smanjenoj slušanosti i dugovima, Stojedinica ipak bila i jest bitna za demokraciju te da bi je država mogla zaštititi ako preuzme dio vlasništva.

A to može biti i elegantan način ušutkavanja jer je teško vjerovati da bi novi gazda, bez obzira na to u kojem omjeru bio upisan u vlasničke knjige, bio indiferentan prema političkim stavovima Stojedinice. Koja nikada nije bila sklona HDZ-u, samo se mijenjao intenzitet osjećaja i količina emitiranog. Stoga to vjerojatno neće biti opcija Stojedinice.
Utočište slobodne misli

I opet je priča na početku, sa 19 milijuna kuna minusa na računu Stojedinice i velikim šansama da zbog toga više ne čujemo ni jedan jingle s te frekvencije.

To što će grad ostati bez dijela svog identiteta, u stvari i nije problem. Događa se stalno. Ostat će sjećanje, jer svaki od građana Zagreba može povezati dio sebe, svoje uspomene s radiom koji je bio i dobar, i loš i zao. I često prerastao sam sebe, osobito kada je bio jedno od posljednjih utočišta slobodne misli. I glazbe. Neprocjenjivo. A nije reklamni štos.

Povratak