Kako su špijuni ušli u kreiranje svijeta medija

06.04.2010.

Milan Kundera u jednoj epizodi Nepodnošljive lakoće postojanja priča o nekom Janu Prochazki, prozaiku, čovjeku četrdesetih godina, fizički silno jakom, koji je još prije 1968. počeo glasno kritizirati stanje u zemlji. Bio je jedan od omiljenih vođa Praškoga proljeća, te vedre i furiozne liberalizacije, koja je dramatično okončana ruskom invazijom. I nakon što su zavladale nove prilike, uspostavljena druga društvena pravila, a Gustav Husak u sjeni tenkova uspostavio vlast, koja će sebe prozvati normalizacijskom, te će povijest prema njoj biti cinična i pod tim će je imenom pamtiti, novine su počele napadati Prochazku. Međutim, što su ga žešće napadale, to su ga ljudi više voljeli.

Ali tada su na scenu stupile tajne službe, ustvari neki demonski genij, koji se potrudio da u Prochazkinom dosjeu pronađe snimke što ih je policija snimala u proljeće 1968, u vrijeme kada je, navodno, bila lojalna Dubčekovim proljećarskim vlastima. Na vrpcama, koje će radio emitirati u nastavcima tijekom 1970, našli su se privatni razgovori što ih je Prochazka vodio s jednim svojim prijateljem, sveučilišnim profesorom, u čijem su stanu, mimo profesorova znanja, montirali prislušne uređaje

Jan Prochazka imao je običaj da, priča Kundera, prijatelje zabavlja hiperbolama i grubim šalama na račun raznih, pa i sebi vrlo bliskih ljudi. Tajna policija na takav je način redigirala svoju radijsku emisiju, da je naglasila ona mjesta na kojima se Prochazka rugao svojim prijateljima, među njima i samome Aleksandru Dubčeku.

Rezultat je, sa stanovišta uhoda i špijunčina, bio odličan. Ljudi su bili zgroženi rječnikom i ponašanjem Jana Prochazke. Najednom se više nitko nije zgražao nad postupkom i dalje nedvojbeno omrznute tajne policije, nego su svi bili zgađeni pred načinom na koji voljeni Prochazka govori o prijateljima.

Da su te riječi uživo slušali, smijali bi im se i teško da bi u njima prepoznali zlu namjeru. Bio bi to govor duhovitoga čovjeka, koji možda ima malo pomaknut smisao za humor, ali kako bi uopće i moglo biti smiješno nešto što nije pomaknuto, i baš ništa ne bi dovodilo u pitanje Prochazkinu prijateljsku odanost, općenito njegovu moralnu ispravnost.

No, kada se ista stvar tajno snimi na magnetofonsku vrpcu, pa se još emitira na radiju, ona dobiva posve drukčiji smisao. Neki je darovit đavo u čehoslovačkoj obavještajnoj službi osvijestio da medij ne samo da pojačava snagu izrečenoga, nego on mutira značenja, pa privatno izgovorene riječi, i čovjekova privatnost općenito, dobivaju drugi smisao.

Dvadesetak godina kasnije, na toj će činjenici stasati prvi jugoslavenski i postjugoslavenski tabloidi, a tajne će službe, i njihovi najistaknutiji protagonisti, postati važni kreatori novinskoga i medijskog svijeta.

Na kraju, u nultim godinama novoga milenija, cjelokupna će se javnost, kroz nekoliko afera, urušiti u tu zastrašujuću provaliju, što se rastvorila pod nama kada su prvi urednik, a s njime - ili možda u njemu - prvi špijunčina otkrili taj takozvani Prochazka efekt. Sjetite se, recimo, afere sa Severininim privatnim video snimkama, vlastitih i medijskih reakcija.

Objavljivanje nečijih privatnih snimaka, ili uhođenih pojedinosti iz privatnih života, počinitelji vazda brane čudnom pravničkom formulacijom, koja kao da je prepisana iz kakvog djelovodnog priručnika jugoslavenske Službe državne bezbjednosti: “interes javnosti”.

I naravno, “interes javnosti” je, bez ikakve sumnje, postojao i u grubim šalama Jana Prochazke, koje je on pričao o svojim prijateljima. Prijatelji su mu, naime, bili sve neki važni ljudi, javne ličnosti, pa i Generalni sekretar Komunističke partije, glavom. U današnjoj Hrvatskoj, u Hloverkinom Otvorenom, pa i na forumima Hrvatskoga novinarskog društva, te, na žalost, u svim tiskovinama - koje će se, ovisno o prilikama solidarizirati s počiniteljima ili će ih napadati, bio bi ismijan i izrugan svatko onaj koji bi odbio prihvatiti kako ne postoji interes javnosti u radijskom objavljivanju snimaka na kojima se čuje kako Prochazka vrijeđa svoga prijatelja Dubčeka.

Bijes koji u čovjeku stvori zagrebačka sutkinja Ivana Kršul, koja je proizvela aferu s objavljivanjem privatnih sms-poruka, te bijes koji u njemu izazivaju njezin kolega Ivan Turudić, koji u tome ne vidi ništa sporno, i ministar Ivan Šimonović, koji se u ovu stvar ne bi miješao, zapravo i nemaju svoga opravdanja.

Najprije su obavještajne službe tabloidizirale hrvatsku javnu scenu, objavljujući rezultate tajnoga uhođenja građana koji im se ne bi svidjeli, da bi se na kraju, poslije višegodišnjeg tretmana, tabloidizirala i cjelokupna javnost. Tragično, vjerojatno, jest, ali čudno svakako nije da se na kraju i sutkinja u najdramatičnijem sudskom procesu u suvremenoj Hrvatskoj, počne ponašati kao urednica tabloida, a nadređeni joj ministar kao vlasnik istoga tabloida.

Ne treba ni spominjati, još manje kriviti, medije koji su objavljivali privatne sms poruke, a ni televiziju koja je u svome programu dopuštala hajku na neke od onih koji su po mobitelima pisali.

Na žalost, u današnjoj Hrvatskoj ne postoji medij koji takvo što, iz principijelnih razloga, ne bi činio, shvaćajući da je pretvaranje privatnoga diskursa u medijski iskaz uvijek čin krivotvorenja, nedostojan onoga tko honorarno ne radi za tajne službe, komunističke čehoslovačke ili današnje hrvatske, u ovome je, doista, svejedno.

Povratak