hrvatsko novinarsko društvo croatian journalists' association
Perkovčeva 2 | 10 000 Zagreb | Tel: 482-8333 | Faks: 482-8332 | E-mail: hnd@hnd.hr

Arhiva "Iz medija"

»Vjesnik« i konzerve paštete

04.07.2010.

Zamislite da prestane izlaziti rimska »La Repubblica«, da se jednoga dana na talijanskim kioscima ne pojavi torinska »La Stampa« ili milanski »Corriere della sera«. Zamislite da Francuzi, nakon što im je u Južnoj Africi krahirala nogometna reprezentacija, objave da je krahirao »Le Monde«. Zamislite da prestane izlaziti »Neue Züricher Zeitung«, koje je krajnje rigorozni Thomas Bernhard smatrao najboljim europskim novinama (s tradicijom koja seže u daleko 18. stoljeće), zamislite da u Hamburgu odjednom objave da je propao visokotiražni i seriozni tjednik »Die Zeit«. Naravno da je takvo što teško zamisliti, iako obitavamo u svijetu u kojem je sigurno samo to da ništa nije sigurno. Ono što zasad nije moguće u Italiji, Francuskoj i drugim državama ujedinjene Europe, moguće je u Hrvatskoj. Tako je u sklopu svih mogućih šokova, izazvanih koktelom temperaturnih udara i antirecesijskih mjera, vijest da će prestati izlaziti »Vjesnik« primljena bez pretjeranih emocija. Tog crnog četvrtka, 1. srpnja, »Vjesnik« je ipak osvanuo na kioscima, iako to ne znači da je pitanje njegove budućnosti jednom za svagda stavljeno ad acta.
   
Majstori

    Ako sva živa bića imaju rok trajanja, a prema zakonu imaju ga i konzerve paštete, blizu je pameti da ga imaju i novine. O »Vjesniku« se godinama raspravljalo kao o pokojniku, čemu su podjednako kumovali novi tržišni uvjeti i činjenica da ga je oduvijek pratila fama režimskog glasila. U nekadašnjoj državi uređivao se u partijskim komitetima, umjesto u neboderu u Slavonskoj aveniji broj 4, a kad se Hrvatska osamostalila, njegovi šefovi nastavili su utabanim stazama bukvalnog podrepašenja, uvjereni da je najbolja vlast upravo ona koja tog časa drži konce u rukama. Možda je to točno, ali samo do neke mjere. Kad se u tome pretjera, onda se dogodi ono što se dogodilo. A »Vjesnik« je u jednom broju znao objaviti desetak fotografija Jadranke Kosor, što je tek jedan dokaz da su mu kriteriji političkog poltronstva važniji od bilo kakvih profesionalnih kriterija. Sve je to poznato i nema zapravo razloga da se na taj segment njegove povijesti uopće troše riječi.
    Zašto ne bismo obrnuli ploču, tim više što svaka istina, pa i ona koja se tiče »Vjesnika«, ima i svoju ljepšu stranu. Potkraj lipnja 2010. godine »Vjesnik« je obilježio sedamdesetu obljetnicu izlaženja. Ne bi se moglo tvrditi da je u tome bilo ičeg trijumfalističkog jer je jubilej prošao u znaku agonije i iščekivanja definitivnoga kraha. Sada se stječe dojam da je 70-godišnjak preživio, iako je pitanje dokad i pod kakvim kondicijama. Ostavimo se začas njegove političke hipoteke. Zar nema nikog tko će se sjetiti da je taj dnevnik u desetljećima svog izlaženja lansirao generacije izvrsnih novinara, stvarajući istodobno čitateljsku publiku, da su u njegovim redakcijama pisali majstori kakvi se danas mogu samo sanjati i da je kao dnevnik i kao izdavačka kuća bio pojam. Zar »Vjesnik« nije bio nešto obavezno, što se kupovalo svaki dan, kao kruh i mlijeko, a imena koja su stasala na njegovim stranicama involvirana su u različite aspekte naše novije povijesti (koja za revolucionarni mentalitet nije važna).
   
Karmine

    Njegovi glavni urednici bili su Josip Gjergja, Šime Balen (još u vrijeme Drugog svjetskoga rata), Zvane Črnja, Frane Barbieri, Joško Palavršić, Božidar Novak, sve do Hidajeta Biščevića, prerano umirovljenog Krešimira Fijačkog i tako dalje. Očito je da ta, i ne samo ta imena novim generacijama ne znače mnogo, iako ih zbog toga ne treba prezreti i ponašati se kao da nisu ni postojala. Dobro, u tradiciji »Vjesnika« je da su njegovi novinari svirali po propisanom taktu. Ali bilo je iznimaka – i to ne bilo kakvih – koje isto tako čine njegovu povijest. Onu ljepšu i časniju. Ako je to tako, čudno je da se u ovoj zemlji nije našao nitko kome bi stalo do toga da se novine s takvom tradicijom transformiraju, da stanu na zdrave noge i postanu respektabilno glasilo. A interesenata se nije našlo jer ulagati u novine koje žele biti seriozne i neovisne, znači prihvatiti financijski i moralni rizik takvog projekta. U Hrvatskoj takvih nema ili se mogu izbrojati na prste jedne ruke.
    Političarima je najvažnije da se čim dulje zadrže u svojim foteljama, dok se oni koji raspolažu kapitalom radije upuštaju u profitabilnije poslove. To što je naša medijska scena zaražena žutilom i senzacionalizmom može se shvatiti kao dijagnoza, manje pogubna za novinare, a mnogo više za društvo koje je kriterije vlastitog opstanka srozalo na najniže grane. I kad je najavljeno da se »Vjesnik« gasi, kad je izgledalo da broji zadnje dane, bilo je naivaca koji su povjerovali da će se naći pojedinci ili institucije koji će prosvjedovati protiv takve mogućnosti. Ali vraga! Kao u filmu u kojem petorica siluju djevojku, dok se očevici prave ludi (a kasnije moraliziraju), najava »Vjesnikova« kraja nikoga nije uzrujala. Naprotiv, našli su se nekrofili koji su brže-bolje priredili karmine, unaprijed ironizirajući nad pokojnikom, ne shvaćajući da ista kob sutra može zadesiti i njih i da gašenje novina, kao i zatvaranje tvornica, poduzeća i brodogradilišta uvećava armiju nezaposlenih, približavajući Hrvatsku statusu prosjačke republike.
   
Doktori

    Denis Kuljiš objavio je tekst »Buenas noches, Vjesnik«, čiji naslov dovoljno svjedoči s kakvom je (zlu)radošću dočekao najavu da će se jedan takav list poslije 70 godina kontinuiranog izlaženja naprosto ugasiti. Kuljišev komentar tiskan je u »Jutarnjem listu« (24. i 25. lipnja), a koji dan kasnije u televizijskog emisiji »Hrvatska uživo« na »Vjesnik« se podjednako elegantno obrušio Željko Matić, cinično zaključujući kako njegovi zaposlenici, osim daljnjeg izlaženja lista, žele i plaće! Zbilja, čudno da netko želi plaću, pogotovo u zemlji u kojoj najviše profitiraju svi mogući lezilebovići, kabadahije i doktori za prodavanje magle. Naš čovjek neusporedivo je sretniji kad susjedu crkne krava, ili kad se eutanaziraju konkurentske novine, nego kad se dogodi nešto dobro. Ne vjerujem da bi se netko veselio kad bi prestala izlaziti »La Repubblica«, iako »Vjesnik« nije »La Repubblica«. Ali ni Hrvatska nije Italija, unatoč tome što naši susjedi imaju Berlusconija i nogometaše koji su ih onako obrukali na mundijalu.
    Naslađivati se utrnućem novina koje, ma koliko traljave, imaju veliku tradiciju, imanentno je biblioklastičkom duhu koji na Balkanu ima duboke korijene. Desetog svibnja 1933. Hitler je svoju izbornu pobjedu proslavio tako što je u centru Berlina podignuo lomaču za knjige. Ostalo je povijest. I nova Hrvatska započela je svoj trnovit put pod zvijezdama recikliranjem nepoćudnih knjiga, a završila (ako je završila) naslađivanjem nad tuđom nesrećom. Uostalom, nismo mi jedini koji imamo muke s novinama. Zaposlenici »Le Mondea« radije su se prodali modnom impresariju Pierreu Bergeu i internetskom kralju pornografije Xavieru Nielu, nego da nad redakcijom gledaju Sarkozyjevu sjenu. A njemački »Die Zeit«, s analitičkim prilozima, književnim kritikama, esejima, škrtim fotografijama i tiražom od pola milijuna kopija, najbolji je dokaz kako je tvrdnja da publika želi žutilo notorna laž. Publika želi ono što joj se nudi i kako je se nauči. A mi smo publiku naučili na Severinu i na Jadranku Kosor. Jel' tako?

Povratak

AKTUALNO