Copyright ne znači da može copy-paste

01.09.2010.

“Novinari” se rado koriste funkcijom kopiraj-prilijepi, a nerado spomenu izvor svoje informacije Večernjakova novinarka i urednica priloga Automoto nautika Sandra Mikulčić, unatoč tome što nas dijeli samo 26 stepenica, piše mi mailom što joj se dogodilo. Objašnjava mi da je 17. kolovoza objavljen njezin tekst “o divljacima koji uporno ponavljaju teške prometne prekršaje, a zbog rupe u Zakonu o sigurnosti prometa iz 2008. godine još nikome nije poništena vozačka dozvola, još nijedan vozač nije morao ponovno polagati vozački ispit”.

U taj je članak uložila mjesec dana rada, kopanja po starom i novom Zakonu o sigurnosti prometa, po Prekršajnom zakonu, po MUP-ovim statistikama o prometnim prekršajima od 2008. do danas. Istog 17. kolovoza na portalu Jutarnjeg lista osvanuo je tekst (http://www.jutarnji.hr/poljak-jurio-autocestom-243-kilometra-na-sat/878400/) iz kojeg je bjelodano jasno da su korišteni Večernjakovi podaci, pa čak i neki specifični izrazi, jedino je dodana aktualna vijest – prebrzi poljski vozač. Novinar Jutarnjeg uredno je potpisao tekst.

Tog dana kad mi je pisala (24. kolovoza), na radiju Antena Zagreb S. Mikulčić je čula u vijestima u 9 sati da Norveška u zatvor šalje vozače koji autocestom voze brže od 140 km/h. U nastavku kažu i da vozačima brzih automobila ništa ne znače kazne do 7000 kuna, koliko naš zakon propisuje, jer njihove jurilice koštaju kudikamo više. I očekivala je da će čuti ono “kako piše Večernji list”, jer je to tog dana pisalo u Večernjaku, ali – ništa.

“Daleko od toga da sam ja jedini novinar kojeg drugi prepisuju, ali zašto se ne bunimo? Neki očito glume da su novinari, a zapravo su prepisivači! Mi novinari često halabučimo na nepravdu u nekoj drugoj struci, a nismo u stanju počistiti u vlastitim redovima”, zaključuje moja kolegica.
Slučaj Sandre Mikulčić, na žalost, nije rijetkost u današnjem hrvatskom medijskom prostoru. Istine radi, svi mediji, pa i sam Večernji list, “posuđuju” informacije s raznih internetskih stranica, uglavnom onih inozemnih, a rijetko se kome zalomi spomenuti izvor.

Rijetkost je Sandrina reakcija i želja da se stane na kraj prepisivačini u novinarstvu, ali i licemjernosti – javno smo borci za pravednost i pravdu, a u svom cehu ne reagiramo ni na notornu krađu. “Novinari” očito ne mogu odoljeti toj komotnoj “copy-paste” (kopiraj i prilijepi) kompjutorskoj funkciji i bogatstvu sadržaja na internetu pa tuđi rad jednostavno ugrade u svoju priču i, naravno, “zaborave” napisati odakle im podatak.

Američki novinar, urednik i profesor novinarstva Tony Rogers kaže da se u novinarstvu mogu plagirati tri stvari: informacija (što je slučaj Sandre Mikulčić), zatim pisanje (posebno prepoznatljiv neobičan stil pisanja) i ideja (kolumnista ili analitičara vezana uz određenu temu). Dodajem tomu, unatoč sumnji da će to doprijeti do uha onima kojih se tiče, da krađe pojedinih novinara idu na štetu ugleda i vjerodostojnosti svih nas, jer javnost (čitatelji i slušatelji) lako generalizira dojam, pa svi novinari, ni krivi ni dužni, dobivaju pečat kradljivaca.
Na potezu su uredništva pojedinih redakcija i Vijeće časti HND-a.

Povratak