Tko zbog mogućih robija prijeti novinarima iz sudnice

26.10.2010.

Za najkasnije desetak dana očekuje se donošenje presude u slučaju ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića. Uoči same presude policija istražuje poruke upućene, među ostalim, i Dušanu Miljušu, novinaru crne kronike, iz razloga što ih je procijenila kao prijeteće. Zbog činjenice da je zbog svog pisanja pretučen prije dvije i pol godine (a policija još nije riješila taj slučaj), te zato što je poruka došla uoči presude u slučaju Pukanićeva ubojstva, policija ju je shvatila ozbiljno.

Budući da je prema prvim saznanjima upućena od jednog optuženika za ubojstvo Ive Pukanića, može se očekivati da će policijska istraga raščistiti o čemu je zapravo riječ. Sve to događa se u trenutku kad odvjetnici optuženih za Pukanićevo ubojstvo unaprijed tvrde kako su njihovi branjenici izloženi medijskom progonu.

Prvo, takve su tvrdnje potpuno besmislene. Mediji su, naprosto, izvještavali o tijeku suđenja. Naprotiv, pojedine njihove izjave, nagla prebacivanja odgovornosti ili poricanja vlastitih iskaza toliko su kontradiktorni da su okrivljeni za ubojstvo svojim istupima sebi samima nanijeli veliku štetu.

Drugo, okrivljenici u slučaju Pukanić, kako su neki od njih i sami istaknuli, nisu nimalo bezazleni, te su dali do znanja da njihova reakcija ovisi o njihovu shvaćanju tko im je za što kriv. I tko god takvim ljudima servira tezu da su novinski izvjestitelji odgovorni za njihovu eventualnu dugačku zatvorsku kaznu, svjesno riskira da netko od sudskih novinara bude fizički napadnut. Stoga je prebacivanje odgovornosti na izvjestitelje sa suđenja ne samo nešto duboko netočno i nemoralno nego i potez koji bi mogao završiti nasilnim posljedicama.

Oni, koji, dakle, tvrde da će novinari biti sukrivci za moguće dugogodišnje robije njihovih branjenika ne samo da se igraju s vatrom nego su, doslovno, na rubu poticanja na nasilje. Ovdje je posebno zanimljivo primijetiti kako se posljednjih tjedana vodila PR akcija prema oslobađanju barem jednog okrivljenika, Slobodana Đurovića. On je svoju obranu pokušavao graditi na tezi da je bogat poslovni čovjek koji nema razloga imati bilo kakve veze s organizacijom Pukanićeva ubojstva, a to po ocjeni dokaznog postupka njegova braniteljskog tima može rezultirati jedino oslobađajućom presudom.

Takva je akcija vjerojatno pokrenuta da bi se prikrio stvarni naručitelj ubojstva.

Naime, koliko god da je dobro što je hrvatsko pravosuđe tako težak proces uspjelo privesti kraju u razmjerno kratkom, dvogodišnjem roku, toliko je i dalje uznemirujuće što je pravi naredbodavac Pukanićeva ubojstva nepoznat, kao što su nepoznati i motivi ubojstva. I upravo su i zbog ukazivanja na tu činjenicu mediji bili izloženi kritici represivnog sustava. Prema tvrdnji optužbe, što njihovi branitelji nastoje osporiti, Đurović i Joca Amsterdam spadaju među organizatore ubojstva: naredbodavci su negdje drugdje. Postoji, naravno, čvrsta teza o duhanskoj mafiji, koja bi mogla stajati iza atentata, s obzirom na sve ono što je Pukanić objavio o Canetu Subotiću i Milu Đukanoviću.

S druge strane, može se argumentirati da nije racionalno da atentat takvog ranga bude tek kazna. Logičnije je da atentat bude reakcija na prijetnju. Pa se, samim tim, logično postavlja pitanje komu je i čime Pukanić mogao prijetiti. Ovdje se radi o važnim pitanjima, na koja će se još dugo, dugo tražiti odgovor, i koja ne mogu i ne smiju biti apsolvirana presudama okrivljenicima. U ovom je trenutku, međutim, važno istaknuti da je apsolutno skandalozno da se ljudi, koji su okrivljeni za teško ubojstvo u središtu Zagreba, usuđuju prijetiti onima koji izvješćuju s njihova suđenja, i da u tome imaju neizravnu potporu pojedinih svojih odvjetnika. Posve je razumljivo da se mediji neće osvrtati na te prijetnje. Uostalom, pitanje je minimalne društvene higijene da ljudi poput Matanića budu što izoliraniji od društva. Ne samo zbog ovog slučaja.

Povratak